Hrkanje je često pojava kod mnogih ljudi, gotovo svih starosnih skupina. No, obično je vezano za ljude u odraslom dobu kao i starijem dobu. Smatra se da je hrkanje povezano sa lošim protokom zraka u gornjim disajnim organima. Zasigurno zna biti iritantno, naročito kod bračnih drugova gdje jedno hrče a drugo pokušava zaspati.
–Kad sam vidjela da nema rješenja, lijepo sam mu spakovala stvari i poslala ga da tebi hrče.
Hrkanje je jedan od najčešćih, ali i najpodcjenjenijih problema savremenog čovjeka. Iako se često doživljava kao bezazlena i pomalo smiješna pojava, hrkanje zapravo može biti ozbiljan zdravstveni signal, pokazatelj dubljih problema u organizmu ili jednostavno odraz načina života, umora i anatomskih specifičnosti. U mnogim domovima ono je izvor svađa, besanih noći, izmještanja iz spavaće sobe i oduzetog sna ne samo onome ko hrče nego i svima koji dijele prostor s njim. I zato je važno razumjeti šta je hrkanje, zašto nastaje, kako utiče na tijelo i postoji li način da se jednom zauvijek stavi pod kontrolu.
Hrkanje je zvuk koji nastaje zbog vibracija mekih tkiva u ždrijelu i nosnoj šupljini dok zrak prolazi kroz sužen disajni put. To se najčešće događa tokom spavanja kada se mišići opuste, jezik lagano pada unazad, a meko nepce i resica postaju „labaviji“ nego dok smo budni. Koliko će osobe hrkati zavisi od niza faktora: građe lica, položaja tijela u snu, tjelesne težine, zdravstvenih stanja ali i genetike. Neki ljudi su jednostavno rođeni s užim disajnim putevima ili dužom resicom koja lako vibrira. Drugi hrču samo povremeno – kada su prehlađeni, alergični ili iscrpljeni. Treći, pak, hrču svaku noć, toliko glasno i neprekidno da to prelazi u ozbiljan poremećaj kvaliteta života.
Posebno je važno naglasiti da hrkanje nije uvijek samo zvuk. Ono može biti simptom opstruktivne apneje u snu – poremećaja gdje osoba nakratko prestaje disati tokom noći, i to ponekad desetine ili čak stotine puta. Svaki taj mali prekid disanja traje nekoliko sekundi, ali nakon godina može imati ozbiljne posljedice: povećan rizik od visokog pritiska, srčanih bolesti, moždanog udara, poremećaja raspoloženja, hroničnog umora, pa čak i problema s pamćenjem. Ljudi s apnejom često naglo „zagrakću“, trznu se, okrenu na stranu i ponovno puste zrak. Cijelu noć se bore s disajem, iako toga najčešće nisu ni svjesni. Prvi koji to primijeti obično je partner u krevetu.
Uzroci hrkanja su brojni. Jedan od glavnih je prekomjerna tjelesna težina. Masno tkivo koje se nakuplja oko vrata i donje čeljusti dodatno sužava prostor kroz koji prolazi zrak. Zato mnogi ljudi primijete da počnu hrkati tek kada se udebljaju nekoliko kilograma. Isto tako, konzumacija alkohola prije spavanja znatno povećava vjerovatnoću hrkanja. Alkohol opušta mišiće grla više nego uobičajeno, a to dovodi do jačeg podrhtavanja tkiva. Pušenje takođe pogoršava stanje jer nadražuje sluznicu disajnih puteva, uzrokuje otok i sužava prostor za prolazak zraka. Prehlade, alergije i upale sinusa takođe igraju veliku ulogu – kada je nos začepljen, čovjek primoran diše kroz usta, što automatski pojačava hrkanje.
Ne treba zanemariti ni anatomske faktore. Devijacija nosne pregrade, veliki krajnici, produžena resica ili uvećano meko nepce mogu biti urođeni ili stečeni, a značajno doprinose hrkanju. Čak i oblik vilice utiče: ljudi sa manjom, povučenom donjom vilicom često imaju sužen prostor u stražnjem dijelu grla. Rečeno jednostavno – sve što ometa slobodan protok zraka može postati okidač za hrkanje.
Način života takođe ostavlja svoj trag. Ljudi koji rade noćne smjene, dugo su budni ili spavaju u nepravilnim ciklusima češće hrču jer im je tijelo konstantno iscrpljeno. Nedostatak sna dovodi do dubljeg i „težeg“ sna u kojem se mišići grla jako opuste. Položaj spavanja je još jedan faktor. Ležanje na leđima omogućava jeziku da padne prema grlu i suzi disajni put. Zato mnogi primijete da hrču najviše kada legnu na leđa, a značajno manje ili nimalo kada spavaju na boku.
Kada govorimo o posljedicama hrkanja, treba reći da one nisu samo zdravstvene nego i psihološke, emocionalne i socijalne. Hronični nedostatak sna uzrokuje razdražljivost, manjak energije, smanjenu produktivnost i probleme s koncentracijom. Osobe koje hrču često se bude s osjećajem da nisu odmorene, iako su „prespavali cijelu noć“. Partneri osoba koje hrču često razviju nesanicu ili sekundarnu nervozu zbog konstantnog ometanja sna. Nisu rijetki slučajevi da se parovi odvajaju u različite spavaće sobe, što dodatno narušava intimnost i bliskost. Hrkanje može postati teret o kojem se šapuće, nešto što izaziva stid, frustraciju ili osjećaj krivice – jer osoba koja hrče to ne radi namjerno, ali ipak stvara problem.
Ipak, ohrabrujuća je činjenica da se hrkanje u mnogim slučajevima može značajno smanjiti ili potpuno ukloniti promjenama navika. Gubitak težine je jedan od najefikasnijih načina, čak i nekoliko kilograma može donijeti primjetno poboljšanje. Redovno provjetravanje prostorija i održavanje vlažnosti zraka smanjuje iritaciju sluznice. Izbjegavanje alkohola barem četiri do pet sati prije spavanja znatno smanjuje vjerovatnoću hrkanja. Isto važi i za tešku hranu kasno navečer. Osobe koje prestanu pušiti često dožive ogromno olakšanje jer nestaje stalna iritacija gornjih disajnih puteva.
Promjena položaja spavanja takođe pomaže. Spavanje na boku najčešće smanjuje hrkanje, a postoji i trik sa jastukom ili malom lopticom ušivenom u stražnji dio pidžame koji sprječava osobu da se tokom noći okrene na leđa. Povišenje uzglavlja jastukom može olakšati disanje i smanjiti vibracije tkiva. Održavanje higijene nosa, korištenje fiziološke otopine ili sprejeva za alergije tokom sezona peludi takođe pomaže da nos ostane prohodan.
U težim slučajevima kada promjene navika nisu dovoljne, medicina nudi više rješenja. Postoje posebne udlage koje se stavljaju u usta i pomjeraju donju vilicu prema naprijed tokom sna, otvarajući više prostora za zrak. CPAP uređaj, koji blago potiskuje zrak u disajne puteve i sprečava njihovo kolabiranje, najefikasniji je kod apneje u snu. Hirurške intervencije takođe postoje – smanjenje mekog nepca, uklanjanje krajnika ili ispravljanje nosne pregrade. Ipak, to su opcije koje se biraju tek kada sve drugo ne uspije.
Zanimljivo je da hrkanje postoji kod ljudi otkako postoji i san. Spominje se u starim mitovima, pričama i humorističnim anegdotama. U mnogim kulturama postojalo je vjerovanje da čovjek koji glasno hrče zapravo sanja duboko, da je „duša privremeno izvan tijela“. Neki su smatrali da hrkanje otjeruje zle duhove, dok su drugi mislili da je to znak lijenosti ili proždrljivosti. Danas, uz sav napredak medicine, znamo da je hrkanje mnogo složenije i da može biti indikator zdravstvenog stanja jednako važan kao i krvni pritisak ili puls.
Važno je naglasiti i emotivnu dimenziju hrkanja. Ljudi koji hrču često osjećaju stid, naročito ako se njihovo hrkanje spominje u društvu. Neki se boje zaspati u prisustvu drugih, pogotovo na putovanjima, ekskurzijama ili u bolnicama. Mnogi izbjegavaju da pričaju o tome misleći da će biti ismijani. Međutim, hrkanje je toliko rasprostranjeno da gotovo ne postoji porodica koja se s njim nije susrela. I što se više o tome govori, ljudi lakše shvate da nisu sami i da za njihov problem postoji rješenje.
Zanimljivo je i to da hrkanje može biti prolazno ili periodično. Mnogi ljudi hrču samo tokom zime kada se zrak u prostorijama isušuje zbog grijanja. Drugi hrču samo kada zaspu potpuno iscrpljeni. Treći hrču samo ponekad, u danima kada je prisutan stres ili psihička napetost – jer napetost utiče na disanje i opuštanje mišića tokom noći. Hrkanje kod djece često je posljedica povećanih trećih krajnika ili alergija, pa se kod njih rješenje često nalazi u medicinskoj intervenciji.
Postoje i prirodni načini za ublažavanje hrkanja. Neke osobe imaju koristi od vježbi snage za mišiće jezika i grla. Vježbe disanja, pjevanje, izgovaranje određenih glasova ili čak sviranje instrumenata poput digeridua dokazano smanjuje hrkanje jer jača mišiće koji održavaju disajne puteve otvorenim. Redovna fizička aktivnost generalno poboljšava tonus mišića i smanjuje taloženje masnoće u području vrata.
U konačnici, hrkanje je kombinacija anatomije, navika i zdravlja. Nekima je to samo povremeni zvuk koji nastaje kada su preumorni; drugima svakonoćna prepreka normalnom životu. Ali hrkanje nikada ne treba ignorisati. Ako je osoba hronično umorna, ako se budi s glavoboljom, ako primijeti pauze u disanju tokom sna, ako joj partner kaže da se budi „gasping“ – vrijeme je za pregled kod stručnjaka.
Najvažnije od svega, hrkanje se ne treba posmatrati kao mana ili slabost. To je jednostavno način na koji tijelo govori da nešto nije u balansu. Možda je to samo zagušen nos, možda nekoliko kilograma viška, možda način spavanja, a ponekad i nešto ozbiljnije. Ali čim se problem prepozna, put ka rješenju postaje lakši.
U svijetu gdje se sve više govori o zdravom načinu života, kvalitetnom snu i mentalnom blagostanju, pitanje hrkanja više nije trivijalno. Naprotiv – ono je važan dio brige o sebi i drugima. Jer dobar san nije luksuz, nego osnovni temelj zdravlja. A razumijevanje hrkanja prvi je korak ka tome da svako jutro osvanemo odmorni, mirni i spremni za novi dan.
