Prosjaci na ulici su česta slika koju viđamo, a naročito u velikim gradovima. Zapravo vrijedi nepisano pravilo, što veći grad to više prosjaka. No, odakle o ni uopšte na ulici i kako je došlo do toga u nečijem životu da on uopšte postane prosjak? Malo ćemo se pozabavii ovom temom.
–Da joj pokažem kako izgleda neko ko ništa od tog ne radi.
Prosjačenje je pojava stara gotovo koliko i prve civilizacije. Još u antičkim gradovima ljudi su na trgovima pružali ruke prolaznicima tražeći komad hljeba, nekoliko novčića ili bilo kakvu pomoć koja bi im omogućila da prežive još jedan dan. Iako su se društva kroz vijekove mijenjala, gradovi širili, države bogatile, a tehnologija napredovala do neslućenih granica, prosjaci nikada nisu potpuno nestali. Oni su ostali tihi podsjetnik da između bogatstva i siromaštva često postoji ogroman jaz koji nije moguće sakriti ni modernim zgradama, ni luksuznim automobilima, ni sjajnim reklamama.
Danas se prosjaci mogu vidjeti gotovo svuda. Na prometnim raskrsnicama, ispred trgovačkih centara, u blizini vjerskih objekata, autobusnih stanica, pijaca ili parkova. Neki sjede tiho i samo pružaju ruku, dok drugi pokušavaju razgovarati s prolaznicima, pričati svoju životnu priču ili izazvati sažaljenje. Ljudi ih često primijete tek na trenutak, a zatim nastave dalje svojim putem. Međutim, iza svakog prosjaka obično postoji mnogo složenija priča nego što se može vidjeti u nekoliko sekundi prolaska ulicom.
Mnogi ljudi prosjake zamišljaju samo kao osobe bez novca, ali siromaštvo je često samo površina mnogo dubljeg problema. Neki su izgubili posao i nisu se uspjeli ponovo snaći. Neki su ostali bez porodice, doma ili zdravlja. Drugi su upali u dugove, ovisnosti ili psihičke probleme zbog kojih su izgubili kontrolu nad vlastitim životom. Postoje i oni koji su rođeni u izrazito siromašnim sredinama gdje nikada nisu ni dobili priliku za normalno obrazovanje ili stabilan život.
Posebno je tragično kada među prosjacima čovjek vidi starije osobe. Neki od njih čitav život su radili fizičke poslove, gradili kuće, fabrike ili puteve, a onda u poznim godinama ostali sami, sa premalim primanjima za osnovni život. Kada čovjek vidi starca ili staricu kako sjede na hladnoći držeći kartonsku kutiju za sitniš, teško je ne zapitati se kako je moguće da neko nakon cijelog života rada završi na ulici.
Još teže djeluju djeca koja prose. Dijete koje bi trebalo trčati za loptom, igrati se ili sjediti u školskoj klupi često stoji na semaforu sa ispruženom rukom. Takve scene kod mnogih izazivaju osjećaj tuge i nelagode jer djeca ne bi smjela odrastati u takvim uslovima. U nekim slučajevima djeca prose zajedno sa roditeljima, dok u drugim slučajevima postoje organizovane grupe koje iskorištavaju maloljetnike kako bi izazvale sažaljenje kod prolaznika. Upravo zbog toga tema prosjačenja nije samo pitanje siromaštva nego često i pitanje kriminala, manipulacije i društvene nebrige.
U velikim gradovima prosjaci su postali gotovo svakodnevni dio urbane slike. Ljudi prolaze pored njih toliko često da mnogi s vremenom razviju neku vrstu ravnodušnosti. Kada čovjek svaki dan vidi desetine osoba koje traže pomoć, njegov mozak počinje takve prizore doživljavati kao nešto normalno. To je možda jedna od najtužnijih stvari u vezi prosjačenja — činjenica da ljudska patnja može postati obična pozadina svakodnevice.
Ipak, odnos ljudi prema prosjacima veoma je različit. Neki uvijek daju novac, makar simbolično, vjerujući da je svaka pomoć vrijedna. Drugi nikada ne daju ništa jer smatraju da tako podržavaju loš način života ili organizovane prevare. Postoje i oni koji umjesto novca nude hranu, vodu ili razgovor. Nekad obična ljudska riječ može značiti više nego nekoliko kovanica.
Zanimljivo je koliko prosjaci često postanu svojevrsni psiholozi ulice. Sjedeći satima na istom mjestu, oni posmatraju ljude bolje nego što ljudi posmatraju njih. Primjećuju ko žuri, ko je nervozan, ko djeluje tužno, ko izbjegava pogled, a ko pokazuje empatiju. Neki od njih razviju nevjerovatnu sposobnost procjene karaktera prolaznika nakon samo nekoliko sekundi. Ulica ih nauči da prepoznaju emocije, strah, sažaljenje i ljudsku prirodu mnogo brže nego što to mogu mnogi obrazovani ljudi.
Postoje prosjaci koji djeluju gotovo nevidljivo. Sjede mirno, spuštenog pogleda, kao da ih je život potpuno slomio. Ali postoje i oni koji su veoma glasni, uporni ili čak agresivni u pokušaju da dobiju novac. Takvo ponašanje kod prolaznika često izaziva nelagodu ili ljutnju. Međutim, život na ulici često mijenja čovjekovu psihu. Kada neko godinama svakodnevno zavisi od tuđe milosti, njegovo ponašanje može postati potpuno drugačije od ponašanja ljudi koji žive stabilnim životom.
Jedna od najvećih dilema vezanih za prosjake jeste pitanje iskrenosti. Ljudi se često pitaju da li je neka priča stvarna ili izmišljena. U mnogim gradovima postoje osobe koje godinama prose iako zapravo imaju gdje živjeti ili rade za organizovane grupe. Upravo zbog takvih slučajeva mnogi postanu sumnjičavi prema svima koji traže pomoć. Međutim, problem nastaje kada zbog nekoliko prevaranata društvo izgubi empatiju prema ljudima koji zaista nemaju ništa.
Prosjaci su često ogledalo društva u kojem žive. U bogatim gradovima razlika između luksuza i siromaštva zna djelovati gotovo nestvarno. S jedne strane ulice nalaze se skupi restorani, luksuzni automobili i ljudi koji troše ogromne količine novca na sitnice, dok nekoliko metara dalje neko moli za novac da kupi hljeb. Taj kontrast često pokazuje koliko su društvene razlike duboke.
Historijski gledano, prosjaci su imali različit položaj u društvu. U nekim epohama smatrani su gotovo svetim ljudima kojima treba pomagati radi vlastitog duhovnog spasa. U drugim vremenima bili su proganjani, zatvarani ili tjerani iz gradova jer su smatrani prijetnjom redu i sigurnosti. Mnoge religije kroz historiju naglašavale su važnost pomaganja siromašnima, pa su prosjaci često bili prisutni oko vjerskih objekata gdje su očekivali milostinju.
U književnosti i filmu prosjaci su često prikazivani kao simbol ljudske tragedije, ali i mudrosti. Neki likovi prosjaka prikazani su kao ljudi koji su izgubili sve osim sposobnosti da razumiju život bolje od drugih. U mnogim pričama upravo osoba sa ulice izgovori najdublju rečenicu ili pokaže najveću ljudskost onda kada to niko ne očekuje.
Posebno je zanimljivo kako ljudi različito reaguju na prosjake u zavisnosti od vlastitog raspoloženja. Neko ko je sretan, zaljubljen ili finansijski stabilan češće će pokazati empatiju. Nasuprot tome, osoba koja je pod stresom ili opterećena vlastitim problemima često će potpuno ignorisati ljude koji prose. To pokazuje koliko je ljudska empatija povezana sa psihološkim stanjem pojedinca.
Mnogi prosjaci razviju specifične rutine. Neki uvijek stoje na istom uglu ulice, drugi biraju mjesta gdje prolazi mnogo ljudi, a treći pokušavaju pronaći lokacije gdje su prolaznici emotivniji, poput bolnica ili vjerskih objekata. U velikim gradovima čak postoji neka vrsta “nepisane teritorije” među prosjacima. Oni koji dugo borave na ulici često znaju ko gdje stoji i izbjegavaju sukobe oko mjesta.
Zima je vjerovatno najteže doba godine za ljude koji žive od prosjačenja. Hladnoća, kiša i snijeg dodatno otežavaju život osobama koje već nemaju osnovne uslove za normalan život. Dok većina ljudi tada sjedi u toplim stanovima ili kućama, mnogi prosjaci provode noći na ulici, u napuštenim objektima ili skloništima.
Ipak, među prosjacima se ponekad mogu vidjeti i nevjerovatni primjeri ljudske solidarnosti. Ljudi koji gotovo ništa nemaju nekada međusobno dijele hranu, cigarete ili mjesto za spavanje. Ulica često stvara čudne oblike prijateljstva jer osobe koje žive na margini društva najbolje razumiju jedni druge.
Prosjačenje je tema o kojoj mnogi govore površno. Neki sve prosjake vide kao žrtve, dok ih drugi posmatraju isključivo kao prevarante ili neradnike. Istina je obično mnogo složenija. Iza svakog čovjeka koji sjedi na ulici nalazi se čitav niz okolnosti, odluka, nesreća ili problema koji su ga doveli do tog trenutka.
Možda upravo zato prosjaci izazivaju toliko različite emocije kod ljudi. Oni nas podsjećaju na činjenicu da sigurnost koju imamo nije uvijek trajna i da granica između stabilnog života i potpunog pada nekada može biti mnogo tanja nego što mislimo. Jedna bolest, gubitak posla, raspad porodice ili velika nesreća nekim ljudima potpuno promijeni životni put.
Na kraju, bez obzira na to kako neko gleda na prosjačenje, teško je poreći da ono otvara važna pitanja o društvu, empatiji i ljudskoj prirodi. Način na koji se jedno društvo odnosi prema svojim najslabijim članovima često govori mnogo više od statistika, reklama i političkih govora. Prosjaci možda nemaju moć, bogatstvo ni utjecaj, ali njihovo prisustvo na ulicama gradova podsjeća ljude da iza sjajnih izloga i užurbanog života uvijek postoje i oni koji vode sasvim drugačiju, mnogo težu borbu.
