Ovo je jedna starija priča koja kao da je pomalo zaboravljena, ali je svojevremeno bila jako poznata i predstavljala je nepresušni humor. U suštini se radi o jednom Crnogorcu koji je imao svoju prvu bračnu noć a kada su počeli da obavljaju one stvari, njegova žena se požalila na veličinu njegovog ponosa. Njegov odgovor je nasmijao sve do suza.
–Šta je s tobom ženo. Nije mali nego je soba velika.
Ovo je duga, bogata i izuzetno zanimljiva tema — jer običaji oko udaje i ženidbe na našim prostorima prije nekoliko stoljeća bili su mnogo više od privatnog čina između dvoje ljudi. To je bio društveni događaj, ekonomski ugovor, porodična strategija, ali i ritual prepun simbolike, straha, srama i ponosa. Udaja i ženidba nisu bile samo ljubavne priče, već ozbiljni društveni događaji koji su određivali status porodice, čast, pa čak i odnose između sela i plemena.
Evo jednog jako, jako dugog i sveobuhvatnog prikaza kako su se ti običaji razvijali i izgledali kroz različite epohe — prije 200, 300, pa i 400 godina — na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i dijela Hrvatske.
1. Odabir partnera – brak iz dogovora, ne iz ljubavi
U starim vremenima, ljubav nije bila uslov za brak. Ljubav je eventualno dolazila poslije, a ono što se tražilo bilo je porijeklo, čast, imetak i zdravlje.
Porodice su međusobno procjenjivale kandidata ili kandidatkinju kao da biraju najbolje stado — ne iz zlobne namjere, već zato što je brak značio spajanje imanja, prezimena i ugleda. U mnogim krajevima (posebno u brdovitim dijelovima Bosne i Crne Gore) udaja je imala funkciju očuvanja krvne loze i teritorije.
Ako bi, recimo, sin iz imućne porodice zaprosio djevojku, to nije bila njegova ideja. Dogovarali su se očevi i stričevi. Oni bi sjedali, pušili lule, razgovarali o mirazu i zemlji, i kad bi se sve složilo, tek onda bi mladi bili obaviješteni.
U mnogim slučajevima, mladoženja i mlada se nisu ni poznavali do dana vjeridbe ili vjenčanja.
“Preporuka” – kako su se birali partneri
Postojao je i fenomen preporuke. Ljudi iz sela ili rođaci bi često posredovali. Neko bi, naprimjer, rekao:
„Znaš, onaj Markov sin je dobar momak, ne pije, ima tri vola i kuću na uzvišenju, vrijedan je, traži mu se cura.“
Ili bi, s druge strane, žene u selu komentarisale:
„Ona djevojka iz susjednog sela, poštena, radi, čuva ovce, nije razmetljiva – prava snaha bi bila.“
Ove preporuke su bile ključne. Ljudi su vjerovali drugima koji „znaju rod i porijeklo“, jer se pazilo da se ne „pomiješa krv“ ili da se ne uđe u lošu kuću – onu gdje ima bolesti, sramote, pijanstva ili siromaštva.
Ponekad bi središnji lik bio provodadžija – osoba koja je išla od kuće do kuće i spajala ljude. U mnogim krajevima su ih zvali “provodadžije”, “prosioci”, “navodadžije” ili “mečkari”.
Njegov zadatak bio je da „ispipa teren“, dogovori miraz i prenese dobre riječi o momku ili djevojci.
U nekim selima, ako bi takav posrednik uspješno dogovorio brak, dobijao je nagradu – obično nešto novca, tkaninu, peškir, pa i hranu.
2. Prosidba i vjeridba – prvi službeni čin
Kada bi se porodice dogovorile, slijedila je prosiba.
Dolazila je delegacija iz kuće mladoženje – obično otac, stric i jedan stariji, ugledan čovjek iz sela. Dolazili su sa flašom rakije i simboličnim darovima (marama, tkanina, prsten, jabuka).
Ukoliko bi roditelji djevojke prihvatili prosidbu, obično bi se izgovorile riječi poput:
„Ako je Bog dao, neka bude u zdravlje i veselje.“
Taj trenutak je značio da je brak dogovoren. Mladi su sada vjereni, i često su se prvi put bolje upoznali upravo tada.
Nakon prosidbe slijedilo je slavlje – vjeridba, gdje bi se okupila rodbina, jelo se, pilo i pjevalo.
Djevojci se tada stavljala marama ili prsten, što je bio znak da više nije slobodna.
Zanimljivo je da su djevojke tada bile veoma mlade – često između 14 i 18 godina, dok su muškarci imali 25 do 35 godina.
Razlika u godinama bila je uobičajena, jer se očekivalo da muškarac već ima kuću, zemlju i stoku, dok se žena „udaje za domaćina“.
3. Pripreme za svadbu – miraz i čast
Nakon što se dogovori brak, slijedile su duge pripreme.
Najvažnija tema bila je miraz – ono što djevojka donosi sa sobom u novu kuću. To su bili: tkanine, posteljina, odjeća, poneka krava, sitni nakit ili novac.
Miraz je predstavljao simbol časti i vrijednosti porodice – što veći i bogatiji, to je porodica imala bolji glas u selu.
Majke i sestre su tjednima pripremale ručno vezeni sanduk, gdje su slagale lanene plahte, vunene čarape, izvezene košulje i stolnjake. Taj sanduk (ili „škrinja“) bio je ponos svake mlade.
Sa strane mladoženje, porodica je pripremala darove za djevojku i njenu porodicu – to su bile tkanine, voće, meso, rakija, i simbolični pokloni koji su se nosili u „darovnim torbama“.
4. Svadba – ritual, veselje i javni čin
Svadba je bila kulminacija svega.
U to vrijeme, ona je trajala po tri, četiri, pa i pet dana, i bila je javni događaj cijelog sela.
Niko nije mogao da se vjenča „u tajnosti“ – to bi bila sramota. Svadba je značila da su se dvije porodice ujedinile, i svi su morali to da vide.
Dolazak svatova
Na dan svadbe, svatovi su dolazili iz kuće mladoženje – konjima, kasnije kolima, a nosili su zastave i pjevali.
Na čelu povorke bio je barjaktar, zatim stari svat (najugledniji među njima), kum, djever i drugi rođaci.
Kad bi došli pred kuću mlade, domaćin bi ih dočekao s rakijom i pitao:
„S kim ste došli i po šta ste došli?“
Na to bi kum odgovorio:
„Došli smo po cvijet iz ovog dvorišta.“
Nakon kraćeg „nadmudrivanja“, simbolično bi se „kupovala“ mlada – tražilo se da neko „izađe“ iz kuće u njenom liku, pa bi često iz šale izvodili stariju ženu, dijete ili babu, dok bi svi pjevali i smijali se. Tek nakon nekoliko pokušaja, mlada bi izašla, pokrivena velom ili maramom.
5. Prva bračna noć – simbolika časti i sramote
Ovo je bio najosjetljiviji dio starog braka.
U vrijeme kad su običaji bili strogi, nevinost djevojke bila je pitanje časti cijele porodice.
Ako bi mlada u prvoj bračnoj noći bila nevina, to je bio znak poštenja i časti – porodica bi bila ponosna, a ujutro bi se slavilo.
Ako ne bi bila, to je moglo izazvati sramotu, pa i prekid braka.
U nekim krajevima (posebno u Hercegovini i Crnoj Gori), svjedočanstvo o nevinosti bilo je doslovno dokazivano – posteljina bi se pokazala pred starijima, uz pjesmu i veselje. To danas djeluje šokantno, ali tada je bio simbol moralne čistoće i poštovanja prema običaju.
U Bosni i dijelovima Srbije, ovaj običaj je bio manje javan, ali su žene iz kuće (majka, djeveruša, stara svatkinja) znale da „provjere“.
Cijeli ritual bio je obavijen sramom i strepnjom, posebno za mladu – jer je išla iz poznatog doma u kuću nepoznatih ljudi, često muškarca kojeg jedva poznaje.
6. Život nakon udaje – od djevojke do domaćice
Kada bi svadba prošla, mlada je postajala snaha – i njen život se iz korijena mijenjao.
U novoj kući, njen zadatak bio je da služi svekra, svekrvu i muža.
Ujutro je morala ustajati prije svih, paliti vatru, pripremati doručak, i raditi sve kućne poslove.
Prvih mjesec dana često nije smjela govoriti bez pitanja, niti sjediti za stolom dok stariji jedu.
Simbolički, mlada bi skinula djevojački vijenac i stavila maramu – znak da je postala žena.
Njeno ime se rijetko izgovaralo; mnogi su je zvali „snaha“, „ona“, ili „naša nova“.
7. Kako se običaji mijenjali kroz stoljeća
-
Prije 400 godina (17. vijek):
Brak je bio čisto ekonomski ugovor. Ljubav se nije očekivala. Patrijarhalni sistem je bio apsolutan, a crkva i običaj su diktirali svaki detalj. -
Prije 300 godina (18. vijek):
Pojavljuju se prvi tragovi „romantičnih“ brakova među plemićima i bogatijima, ali u narodu sve ostaje po starom. Udaje se dogovaraju između porodica, često i dok su djeca mala („obećani“ brakovi). -
Prije 200 godina (19. vijek):
Pod uticajem Evrope, u gradovima se počinju javljati brakovi iz ljubavi. Međutim, na selima i dalje dominira dogovor, miraz i stroga pravila o nevinosti i ponašanju žene. -
Kraj 19. i početak 20. vijeka:
Dolazi do postepenog omekšavanja običaja. Sve više mladih počinje birati partnera samostalno, ali se i dalje traži „odobrenje roditelja“.
Svadbe ostaju javni, raskošni događaji, a koncept časti i djevojačke nevinosti i dalje ima snažnu društvenu težinu.
Svijet između tradicije i straha
Nekada su brakovi bili više obaveza nego izbor.
Žena se udavala jer „tako treba“, jer je to „Božja volja“ i „sramota je ostati sama“. Muškarac se ženio jer mu je trebala radna snaga i potomstvo.
Ali uprkos svemu, u mnogim takvim brakovima rađala se i prava ljubav – postepeno, kroz poštovanje, zajednički rad i naviku.
Danas, kad ljudi biraju partnere po osjećaju, teško je zamisliti da je nekada o ljubavi odlučivala cijela porodica, selo i običaj.
Ipak, u tim starim vremenima postojala je i duboka čar tradicije – sve je imalo značenje, svaka marama, svaki pokret i svaka riječ.
Brak nije bio samo veza dvoje ljudi – bio je spajanje porodica, sela i čitavih generacija.
