Kamiondžije su posebni ljudi i biti kamiondžija je posebno zanimanje i posao koji nije nimalo lagan. Ovi vrijedni ljudi nose na leđima modernu ekonomiju i privredu, bez transporta hrane, lijekova, sirovina itd moderna civilizacija prestaje da postoji. Evo jedna duhovita anegdota o jednom kamiondžiji.
-Zdravo ja sam Fikret, napolju pada snijeg a ja posipam so po snijegu.
Kamiondžije – ljudi kojima je cesta drugi dom
Dok većina ljudi svoj radni dan počinje dolaskom u kancelariju, fabriku, prodavnicu ili neku drugu poznatu sredinu, kamiondžija svoj posao često počinje okretanjem ključa i pogledom prema cesti. Ispred njega može biti nekoliko stotina, pa i više od hiljadu kilometara. Njegovo radno mjesto nije uvijek isto, nema zidove ni stalnu adresu, a pogled kroz prozor svakog dana donosi drugačiji prizor. Nekada su to autoputevi, nekada planinski prevoji, nekada granice i industrijske zone, a nekada beskrajne ravnice kroz koje se vozi satima.
Kamiondžije su među onim ljudima kojih se najčešće sjetimo tek kada nam nešto zatreba. Hrana koju kupujemo u prodavnici, namještaj koji stiže u skladište, gorivo koje sipamo, građevinski materijal od kojeg nastaju kuće i zgrade, lijekovi, odjeća, tehnika i bezbroj drugih proizvoda – gotovo sve je u nekom trenutku svog puta bilo povezano s transportom. Iza robe koja se pojavi na polici često stoji čovjek koji je prethodnih nekoliko dana proveo za volanom.
Život kamiondžije nije samo vožnja. To je čitav jedan način života. Potrebno je znati organizovati vrijeme, pratiti saobraćaj, paziti na vremenske uslove, poznavati vozilo, razumjeti propise različitih država i ostati pribran kada se pojavi problem. A problema na putu ne nedostaje. Kvar, gužva, zatvoren granični prijelaz, snijeg, jaka kiša, saobraćajna nesreća ili neočekivano čekanje na utovar mogu potpuno promijeniti plan koji je napravljen satima ranije.
Posebna priča su granice. Nekada se kroz njih prođe za nekoliko minuta, a nekada se čeka satima. Kamion tada postaje svojevrsna mala kuća na točkovima. U njemu se jede, odmara, sluša muzika, razgovara telefonom i čeka da se put nastavi. Iskusni vozači dobro znaju da na dugim relacijama nije najvažnije samo stići brzo, nego sačuvati koncentraciju i strpljenje.
A upravo je strpljenje jedna od osobina koju cesta najviše traži.
Kamiondžija može satima voziti gotovo pravolinijskom cestom, a onda u nekoliko sekundi mora reagovati na situaciju koju nije mogao predvidjeti. Automobil koji naglo pređe u njegovu traku, prepreka na kolovozu, životinja koja izađe na cestu ili iznenadna promjena vremena mogu pretvoriti mirnu vožnju u ozbiljan izazov. Zato se iza velikog kamiona ne nalazi samo snažan motor, već i čovjek čija pažnja mora biti prisutna svakog trenutka.
Mnogi kamiondžije posebno pamte noćne vožnje. Tada se cesta mijenja. Gradovi ostaju iza leđa, saobraćaja je manje, a ispred kamiona ostaje dugačak niz bijelih linija koje osvjetljavaju farovi. U takvim trenucima čovjek ima mnogo vremena za razmišljanje. Neki slušaju muziku ili radio, drugi razgovaraju s kolegama, a neki jednostavno uživaju u tišini. Nakon nekoliko godina na cesti, vozač počinje prepoznavati pojedine dionice gotovo kao što bi prepoznao ulice svog grada.
Kamiondžije također razvijaju svojevrsnu zajednicu. Ljudi koji se možda nikada ranije nisu upoznali mogu za nekoliko minuta razgovora postati kolege. Na odmorištima se često razmijene informacije o stanju na cesti, čekanju na granici, parkingu, restoranima ili problemima na određenoj ruti. Iskusniji vozači prenose mlađima znanje koje se teško može naučiti iz knjige.
Postoji i posebna vrsta solidarnosti među profesionalnim vozačima. Ako nekome pukne guma, pokvari se vozilo ili se nađe u problemu, drugi vozač često neće samo proći pored njega. Nekada će stati, ponuditi pomoć ili barem dati informaciju koja može biti korisna. Na velikim evropskim cestama, gdje se susreću vozači iz različitih zemalja, takvi mali znakovi pomoći mogu mnogo značiti.
Iza svega toga postoji i cijena koju ovaj posao nosi.
Duge odsutnosti od kuće nisu jednostavne. Rođendani, praznici, porodična okupljanja i obični dani koje drugi ljudi provode sa svojim najbližima, kamiondžija ponekad provede stotinama kilometara daleko. Telefon može povezati ljude, ali ne može zamijeniti prisustvo. Zato mnoge porodice profesionalnih vozača nauče živjeti s rasporedom u kojem se vrijeme kod kuće posebno cijeni.
Kada se kamion konačno parkira ispred kuće, taj trenutak za vozača može imati posebno značenje. Nekome je to samo završetak radnog dana. Kamiondžiji je to povratak iz jednog malog putovanja koje je trajalo danima. Nakon tolikih kilometara, najobičnija kućna kafa, vlastiti krevet i razgovor s porodicom mogu izgledati bolje nego bilo koji hotel.
Zanimljivo je da ljudi često kamiondžije zamišljaju samo kroz velike kamione, autoputeve i dizel. Međutim, iza tog zanimanja krije se mnogo više. Tu su iskustvo, odgovornost, psihička izdržljivost, poznavanje tehnike, sposobnost snalaženja i nevjerovatno dobro poznavanje evropskih puteva. Neki vozači mogu prepoznati određeni grad ili dionicu puta gotovo po nekoliko detalja koje bi prosječan putnik jedva primijetio.
Kamion je za njih više od vozila. On je radno mjesto, privremena spavaća soba, kuhinja, prostor za odmor i mjesto iz kojeg svakog dana posmatraju svijet. Dok drugi ljudi prelaze granice kao putnici, kamiondžija ih prelazi kao dio svog posla. Dok neko na autoputu vidi samo veliki kamion koji mu usporava vožnju, iza tog volana možda sjedi čovjek koji je već proveo deset sati na cesti i pokušava sigurno završiti još jedan dio svog puta.
Zato bi se kamiondžije mogle opisati kao ljudi čiji posao počiva na kretanju, ali čija svakodnevica zahtijeva ogromnu količinu strpljenja. Oni povezuju gradove, države i tržišta, često neprimjetno i bez velike pažnje javnosti. Kada posao funkcioniše kako treba, njihov rad gotovo da se i ne primjećuje. Tek kada transport stane, postane jasno koliko savremeni svijet zavisi od ljudi koji svakodnevno prevoze robu.
I možda je upravo u tome posebnost ovog zanimanja.
Kamiondžija ne provodi život samo na cesti. On postaje dio ceste. Pamti benzinske pumpe, parkinge, granične prijelaze, tunele, mostove, planinske serpentine i gradove kroz koje je prošao toliko puta da ih gotovo može voziti zatvorenih očiju. Ali koliko god kilometara prešao, svaka vožnja nosi nešto nepredvidivo.
Jer cesta nikada nije potpuno ista.
A čovjek za volanom svakog novog dana ponovo kreće ispočetka – s punim rezervoarom, teretom iza sebe i kilometrima ispred sebe.
