Služenje vojnog roka je u bivšoj Jugoslaviji bio jedan poseban događaj. Odlazak u vojsku je značilo odrastanje dječaka u muškarca. Stoga su mnogi roditelji organizovali posebne zabave povodom odlaska njihovog sina u vojsku.

–Pa smrzo se na minus dva i tako ostao.

Odlazak u vojsku u bivšoj Jugoslaviji: Vrijeme kada se od mladića očekivalo da postanu muškarci

Postojalo je nekada jedno vrijeme u kojem je odlazak u vojsku predstavljao mnogo više od običnog ispunjavanja zakonske obaveze. U bivšoj Jugoslaviji, služenje vojnog roka bilo je gotovo neizostavan dio odrastanja muškaraca. Kada bi mladić završio srednju školu, počeo raditi ili napunio određene godine, prije ili kasnije stigao bi trenutak kada bi morao spakovati svoje stvari, pozdraviti porodicu i otići u neku kasarnu, često stotinama kilometara daleko od kuće.

Za mnoge je to bio prvi ozbiljniji susret sa životom bez roditeljske zaštite, ali i prvi put da se nađu među ljudima potpuno drugačijih navika, karaktera i porijekla.

Poziv koji se nije odbijao

U tadašnjoj Jugoslaviji vojna obaveza bila je dio društvenog sistema. Mladići su odlazili u Jugoslovensku narodnu armiju, poznatu kao JNA, a služenje vojnog roka smatralo se dužnošću prema državi. Nije bilo neobično da se o tome razgovara još dok su dječaci bili u osnovnoj školi.

Stariji muškarci često su mlađima pričali svoje vojne uspomene. Prepričavali su kako su ih šišali, kakvi su bili komandiri, koliko su kilometara morali marširati i kakve su dogodovštine doživjeli s kolegama iz drugih krajeva zemlje. Vojničke priče bile su gotovo neizostavan dio razgovora u kafanama, na porodičnim okupljanjima i među komšijama.

Kada bi stigao poziv za vojsku, u kući se osjećala posebna atmosfera. Majke su često bile zabrinutije od svih, očevi su pokušavali ostaviti utisak da je riječ o nečemu sasvim normalnom, dok su mladići imali pomiješane osjećaje. Neki su jedva čekali da odu, drugi su osjećali strah, a bilo je i onih koji su se plašili da će propustiti važne trenutke u životu.

Šišanje, uniforma i prvi dan u kasarni

Jedan od trenutaka koji su mnogi bivši vojnici posebno zapamtili bio je prvi ulazak u kasarnu. Do tada su živjeli u poznatom okruženju, među prijateljima i porodicom, a odjednom su se našli u velikom kolektivu u kojem su važila potpuno drugačija pravila.

Civilna odjeća zamjenjivala se vojničkom uniformom, kosa se šišala kratko, a lične navike morale su se prilagoditi vojnom rasporedu.

Ustajanje rano ujutro, postrojavanje, doručak, obuka, čišćenje prostorija, marševi i vojničke dužnosti postajali su svakodnevica. Nije bilo mnogo prostora za individualne želje. Sve se odvijalo prema rasporedu, a disciplina je bila jedna od najvažnijih stvari koje su se zahtijevale od vojnika.

Posebno težak trenutak za mnoge bio je prvi rastanak od porodice. Neki su prvi put u životu bili toliko dugo odvojeni od kuće. Pisma su tada imala posebnu vrijednost. Nije bilo mobilnih telefona, videopoziva niti mogućnosti da se porodica čuje svakog trenutka. Pismo od majke, djevojke ili oca često se čuvalo i čitalo više puta.

Jugoslavija u jednoj kasarni

Jedna od posebnosti služenja vojnog roka u JNA bila je činjenica da su zajedno boravili mladići iz svih republika i pokrajina tadašnje države.

U istoj sobi mogli su se naći mladići iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore. Dolazili su iz različitih sredina, govorili različitim lokalnim govorima, imali drugačije običaje i poglede na svijet.

Neki prije odlaska u vojsku nikada nisu putovali dalje od svog rodnog grada. Odlazak u kasarnu za njih je značio upoznavanje potpuno novog svijeta.

Upravo zbog toga mnogi su vojsku pamtili kao svojevrsnu školu života. Naučili bi ponešto o drugim krajevima, upoznavali nove ljude, slušali drugačiju muziku, učili riječi iz drugih lokalnih govora i stvarali prijateljstva koja su ponekad trajala decenijama.

Naravno, zajednički život nije uvijek bio jednostavan. Bilo je nesuglasica, zadirkivanja, svađa i različitih karaktera koji se nisu uvijek dobro slagali. Ipak, svakodnevne obaveze često su stvarale osjećaj zajedništva koji je mnogima ostao u sjećanju.

Hrana, straže i vojničke dogodovštine

Kada danas razgovarate s ljudima koji su služili vojsku u bivšoj Jugoslaviji, vrlo brzo ćete primijetiti da se njihove priče često vrte oko sličnih stvari.

Neko će spominjati vojnički grah, neko hljeb koji je bio neizostavan dio svakog obroka, a neko noćne straže i pokušaje da ostane budan tokom dugih smjena.

Posebno mjesto u sjećanjima imaju vojničke smjene, obuke na terenu i marševi. Nije bilo važno da li je napolju padala kiša, puhao vjetar ili vladala velika vrućina. Vojničke obaveze morale su se izvršavati.

Mnogi se sjećaju i sitnih trikova kojima su vojnici pokušavali sebi olakšati svakodnevicu. Razmjenjivali su dužnosti, dogovarali se oko čišćenja, snalazili se kada bi im nedostajalo novca i pronalazili načine da vrijeme brže prođe.

A onda bi došao vikend ili izlazak iz kasarne, koji je za mnoge predstavljao mali praznik. Oblačenje civilne odjeće, odlazak u grad, kafa, šetnja i susret s djevojkom bili su trenuci kojima su se vojnici posebno radovali.

Ljubavi koje su čekale vojnički povratak

Odlazak u vojsku bio je veliki test i za ljubavne veze. Mnogi mladići ostavljali su djevojke kod kuće, uz obećanje da će ostati zajedno dok se ne vrate.

Pisma su u takvim situacijama imala posebnu emotivnu vrijednost. Nestrpljivo se čekalo da poštar donese kovertu, a nekoliko napisanih rečenica moglo je popraviti raspoloženje za cijelu sedmicu.

Neke veze su izdržale udaljenost i razdvojenost, a neke su se završavale upravo tokom vojnog roka. Bilo je i onih koji su se nakon povratka iz vojske ženili djevojkama koje su ih čekale.

Za roditelje je povratak sina bio poseban događaj. Nakon mjeseci provedenih daleko od kuće, ponovo bi se okupila porodica, a mladić bi se često dočekivao kao neko ko je napravio važan korak prema odraslom životu.

Koliko je trajalo služenje vojnog roka?

Dužina služenja vojnog roka mijenjala se tokom postojanja Jugoslavije. U pojedinim periodima trajala je i do dvije godine, dok je kasnije skraćivana. Pred raspad države vojni rok u JNA uglavnom je trajao 12 mjeseci.

Mnogi su služili vojsku daleko od mjesta stanovanja. Nije bilo neobično da mladić iz Bosne i Hercegovine završi u kasarni u Sloveniji, Makedoniji, Srbiji ili Hrvatskoj.

Za pojedine je to bilo prvo putovanje u neki od tih krajeva, pa su vojsku pamtili i po gradovima koje su upoznali, željezničkim stanicama na kojima su čekali prevoz i dugim putovanjima kući.

Da li je vojska zaista pravila muškarce?

Ovo je pitanje koje i danas izaziva različita mišljenja. Starije generacije često smatraju da je služenje vojnog roka mladićima donosilo disciplinu, odgovornost, samostalnost i sposobnost prilagođavanja kolektivu.

S druge strane, postoje i oni koji se sjećaju ponižavanja, pretjeranog kažnjavanja, teških uslova i besmislenih vojničkih pravila. Nije svako iskustvo bilo lijepo, niti je svako iz vojske izašao kao zrelija osoba.

Ipak, teško je zanemariti činjenicu da je odlazak u vojsku za veliki broj mladića predstavljao prvo veliko odvajanje od dotadašnjeg života. Morali su naučiti da se brinu o sebi, da dijele prostor s drugima i da funkcionišu u sredini u kojoj nisu mogli uvijek raditi ono što žele.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg se o vojsci i danas toliko priča.

Uspomene koje su nadživjele državu

Raspadom Jugoslavije nestala je i nekadašnja JNA, ali uspomene na služenje vojnog roka nisu nestale s njom. U mnogim porodičnim albumima još se čuvaju fotografije mladića u uniformama, s ozbiljnim izrazima lica i kratko ošišanom kosom.

Neko na fotografiji stoji ispred kasarne, neko pozira s kolegama, a neko je sačuvao sliku na kojoj se vidi cijela vojnička četa.

Danas ti muškarci imaju pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina. Mnogi su postali očevi, djedovi i ljudi koji su izgradili vlastite porodice i karijere. Kada se sretnu s nekadašnjim vojnim drugovima, često je dovoljno nekoliko minuta da se vrate u vrijeme kada su dijelili istu sobu, jeli iz iste kuhinje i zajedno odbrojavali dane do povratka kući.

Za neke je vojska bila teško iskustvo kojeg se ne žele prisjećati. Za druge je to bila jedna od najvećih životnih avantura. A za mnoge je predstavljala neobično poglavlje mladosti koje je teško objasniti generacijama koje su odrasle u potpuno drugačijem vremenu.

Možda se zato i danas, kada se povede razgovor o nekadašnjoj Jugoslaviji, gotovo uvijek pojavi neko ko će reći: „E, da ti ja pričam kako je bilo kada sam ja služio vojsku.“

I tada počinje priča koja obično traje mnogo duže nego što je iko planirao.