Prenosimo vam jednu nadasve neobičnu priču. Naime, glavni junak je Mujo koji je paralizovan, odnosno glumio je da je paralizovan. Složit ćete se da je to jako bizarno. Evo kako se sve to izdešavalo.
–Nije ovo uopšte loše. Tako sam jednom bio slijep i uvale mi neke lažne eure, mogao sam u zatvoru završiti.
Cerebralna paraliza – život koji se ne mjeri granicama tijela
Cerebralna paraliza jedno je od stanja koje se često pogrešno razumije. Kada neko čuje ovaj izraz, prvo pomisli na poteškoće u kretanju, ukočene mišiće ili potrebu za invalidskim kolicima. Međutim, cerebralna paraliza nije samo priča o tome kako se čovjek kreće. Ona je priča o mozgu, razvoju, prilagođavanju, upornosti i životu koji se može odvijati na mnogo različitih načina.
Cerebralna paraliza predstavlja grupu trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja tijela, nastalih zbog oštećenja mozga u ranom periodu njegovog razvoja. Najčešće nastaje prije rođenja, tokom poroda ili u prvim godinama života. Samo oštećenje mozga ne napreduje, ali se njegove posljedice mogu mijenjati kako dijete raste i razvija se.
Zanimljivo je da ne postoji samo jedan oblik cerebralne paralize. Kod neke djece dominantan problem je ukočenost mišića, kod druge nevoljni pokreti, gubitak ravnoteže ili teškoće u koordinaciji. Kod nekih osoba zahvaćene su uglavnom noge, dok kod drugih poteškoće mogu biti prisutne u cijelom tijelu.
Zbog toga dvije osobe koje imaju istu dijagnozu mogu izgledati potpuno različito i imati potpuno različite potrebe.
Jedna osoba s cerebralnom paralizom može samostalno hodati, raditi, putovati i živjeti vrlo nezavisno. Druga može koristiti štake, hodalicu ili invalidska kolica. Neko može imati poteškoće s govorom, dok druga osoba govori sasvim normalno. Kod pojedinih ljudi mogu postojati i dodatne teškoće, poput problema s vidom, sluhom, epilepsije ili intelektualnih poteškoća, ali cerebralna paraliza sama po sebi ne znači da osoba ima smanjene intelektualne sposobnosti.
Upravo je to jedna od najčešćih zabluda.
Način na koji osoba govori, hoda ili koristi ruke ne govori nam automatski ništa o njenoj inteligenciji. Tijelo može imati ograničenja koja nemaju nikakve veze sa sposobnošću razmišljanja, osjećanja, učenja ili donošenja odluka.
Kod djece se prvi znakovi mogu primijetiti kada razvoj motorike ne prati očekivani tempo. Dijete može kasnije početi sjediti, puzati ili hodati, može imati neobičan tonus mišića ili koristiti jednu stranu tijela više od druge. Ponekad su znakovi vrlo blagi i postaju jasniji tek kako dijete raste.
Zbog toga je rano prepoznavanje veoma važno.
Ne postoji lijek kojim se cerebralna paraliza može jednostavno „izbrisati“, ali to ne znači da se ništa ne može učiniti. Naprotiv. Fizikalna terapija, radna terapija, logopedski tretmani, ortopedska pomagala, lijekovi za određene simptome i, u nekim slučajevima, hirurški zahvati mogu značajno pomoći osobi da razvije i očuva svoje sposobnosti.
Cilj nije uvijek da osoba izgleda ili kreće se „kao neko bez cerebralne paralize“. Mnogo važniji cilj je omogućiti joj što veću funkcionalnost i samostalnost.
Ako dijete može uz odgovarajuću terapiju samostalno ustati, napraviti nekoliko koraka, koristiti kašiku, obući majicu ili komunicirati s drugima, to nisu male stvari. To su veliki koraci prema nezavisnosti.
Posebno je važan i odnos društva.
Osoba koja koristi invalidska kolica nije manje sposobna zato što ne može koristiti stepenice. Problem često nije samo u njenom tijelu, nego i u okolini koja nije prilagođena. Stepenice bez rampe, nepristupačni toaleti, visoki trotoari, neodgovarajući javni prijevoz ili vrata kroz koja kolica ne mogu proći mogu od jednostavne svakodnevne aktivnosti napraviti ozbiljnu prepreku.
Zato pristupačnost nije privilegija. Ona je način da osoba može koristiti prostor koji je namijenjen svima.
Cerebralna paraliza također pokazuje koliko je čovjek sposoban da se prilagođava. Mozak u ranom periodu života ima određenu sposobnost reorganizacije, a rehabilitacija nastoji iskoristiti potencijal koji osoba ima. Razvoj možda neće izgledati isto kao kod većine djece, ali drugačiji razvoj ne znači da nema razvoja.
I možda upravo tu leži najvažnija poruka.
Cerebralna paraliza nije jedna unaprijed napisana životna priča. Ona je početna okolnost s kojom osoba živi, ali ne određuje njene snove, karakter, odnose, obrazovanje, posao ili vrijednost.
Neko s cerebralnom paralizom može postati student, umjetnik, programer, sportista, roditelj, preduzetnik ili profesionalac u različitim oblastima. Nekome će biti potrebna velika pomoć tokom cijelog života, dok će drugi uz određene prilagodbe živjeti gotovo potpuno samostalno.
Zato možda nije najvažnije pitanje koliko osoba može hodati, koliko brzo može govoriti ili koliko joj je pomoći potrebno.
Mnogo je važnije pitati šta može postići kada joj se pruže odgovarajuća podrška, terapija, obrazovanje, pristupačno okruženje i prilika da pokaže svoje sposobnosti.
Jer cerebralna paraliza može promijeniti način na koji čovjek koristi svoje tijelo.
Ali ne mora određivati koliko daleko može stići.
