Kada filmska intima prestane biti samo gluma: Scene koje su pomjerale granice kinematografije
Filmska publika navikla je da ono što vidi na ekranu ne mora nužno odgovarati onome što se zaista događalo tokom snimanja. Tuče su koreografisane, opasne scene često izvode kaskaderi, a intimni odnosi glumaca uglavnom su rezultat pažljivo dogovorenih pokreta, položaja kamere i montaže.
Ipak, istorija filma poznaje nekoliko ostvarenja kod kojih su autori otišli mnogo dalje.
U pojedinim produkcijama korišteni su nesimulirani činovi, dok su drugi filmovi toliko uvjerljivo prikazivali intimnost da su godinama poslije izazivali rasprave o tome gdje završava gluma, a počinje stvarnost.
Takve scene gotovo uvijek privlače ogromnu pažnju. Međutim, ono što publici izgleda kao nekoliko minuta spontanosti uglavnom je rezultat komplikovanog procesa snimanja u kojem su prisutni reditelj, snimatelji, rasvjeta, tonska ekipa i desetine drugih ljudi.
Upravo zbog toga neke od najpoznatijih „realističnih“ scena u istoriji filma imaju mnogo zanimljiviju priču iza kamere nego što sugerišu glasine koje ih prate.
„Monster’s Ball“ – scena zbog koje su mnogi bili uvjereni da gledaju nešto stvarno
Jedan od najpoznatijih primjera svakako je film Monster’s Ball iz 2001. godine.
Halle Berry i Billy Bob Thornton tumače dvoje ljudi čije su živote obilježili gubitak, usamljenost i velika emocionalna bol. Njihova intimna scena nije zamišljena kao romantičan trenutak u klasičnom smislu. Naprotiv, djeluje nespretno, očajno i emocionalno sirovo.
Upravo zbog takvog pristupa scena je ostavila snažan utisak.
Berry je kasnije objašnjavala da su ona i Thornton prije snimanja već proveli određeno vrijeme zajedno na setu, te da je reditelj Marc Forster želio da scena djeluje što spontanije. Umjesto precizne koreografije svakog pokreta, glumcima je ostavljeno više slobode, dok je kamera pratila njihovu izvedbu.
Ipak, uprkos godinama glasina, nema pouzdane potvrde da su glumci zaista imali odnos pred kamerama. Thornton je kasnije govorio o tome kao o simuliranju , iako je naglašavao koliko je situacija mogla biti neprijatna i komplikovana za partnera osobe koja snima takvu scenu.
Sama Berry opisivala je taj trenutak prvenstveno kao važan dio priče – susret dvoje slomljenih ljudi koji pokušavaju pronaći makar kratkotrajni osjećaj bliskosti.
Upravo je to vjerovatno razlog zbog kojeg scena djeluje toliko uvjerljivo. Njen cilj nije klasična filmska intima, već emocionalna ranjivost likova.
Za ulogu Leticije Musgrove Halle Berry osvojila je Oscara za najbolju glavnu glumicu, čime je film dobio dodatno mjesto u istoriji američke kinematografije.
Da li je scena uticala na brak Billyja Boba Thorntona i Angeline Jolie?
U vrijeme nastanka filma Thornton je bio u braku sa Angelinom Jolie.
Njihova veza već je bila jedna od najpraćenijih holivudskih ljubavnih priča tog perioda. Mediji su pomno pratili njihove neobične javne nastupe, izjave i činjenicu da su zbog poslovnih obaveza često provodili mnogo vremena odvojeno.
Thornton je kasnije govorio da glumački posao može napraviti ozbiljan pritisak na privatne odnose.
Kao primjer spominjao je situaciju u kojoj partneru preko telefona mora objašnjavati da je tog dana snimao veoma eksplicitnu ljubavnu scenu sa jednom od najpoznatijih glumica na svijetu.
To, međutim, nije isto što i tvrdnja da je Monster’s Ball izazvao njegov razvod.
Thornton i Jolie razišli su se u širem kontekstu različitih životnih okolnosti i problema u vezi, pa je pojednostavljeno tvrditi da je jedna filmska scena bila razlog kraja njihovog braka.
Ipak, njegova iskustva pokazuju nešto zanimljivo: čak i kada je intimnost na ekranu potpuno profesionalna i simulirana, ona može proizvesti stvarnu nelagodu u privatnom životu glumaca.
„Antichrist“ – kada autentični kadar ne znači da su ga izveli glavni glumci
Lars von Trier već decenijama ima reputaciju autora koji namjerno ispituje granice prihvatljivog u filmu.
Njegov Antichrist iz 2009. godine jedan je od najboljih primjera.
Charlotte Gainsbourg i Willem Dafoe igraju roditelje čiji se brak raspada nakon smrti njihovog djeteta. Par odlazi u izolovanu šumsku kuću pokušavajući se suočiti s tugom, ali njihova psihološka kriza postaje sve nasilnija i bizarnija.
Film je izazvao izuzetno podijeljene reakcije zbog kombinacije intime, nasilja i uznemirujućih prizora.
U njemu zaista postoje kratki kadrovi nesimuliranog čina. Međutim, to ne znači da su ih izveli Dafoe i Gainsbourg.
Za najeksplicitnije trenutke korišteni su dubleri, uključujući izvođače iz industrije filmova za odrasle.
Gainsbourg je kasnije vrlo jasno govorila o tome da je imala granicu preko koje nije željela ići. Bila je spremna učestvovati u zahtjevnom filmu, ali ne i izvoditi stvarne seksualne činove pred kamerom.
Upravo ta činjenica razbija jedan od najčešćih mitova vezanih za eksplicitne filmove: ono što kamera prikazuje kao tijelo jednog lika ne mora pripadati glumcu koji taj lik igra.
Montaža može povezati lice glavnog glumca, kadar tijela dublera i zvuk u jednu naizgled kontinuiranu scenu.
Zašto je Lars von Trier toliko zainteresovan za intimu?
Kod Von Triera intima rijetko služi samo kao ukras.
U Antichristu ona je povezana sa tugom, krivicom, strahom i samodestruktivnim ponašanjem. Zbog toga film istovremeno privlači i odbija publiku.
Sličnu opsesiju intimom reditelj je kasnije nastavio u filmu Nymphomaniac, u kojem je ponovo kombinovao glavne glumce sa digitalnim efektima i dublerima kako bi stvorio izrazito eksplicitne prizore.
Takvi postupci otvorili su široku raspravu o tome koliko daleko autor treba i smije ići radi umjetničkog izraza.
„Caligula“ – film nad kojim je kontrolu izgubio čak i njegov reditelj
Možda nijedan veliki film ne pokazuje bolje koliko komplikovana može biti granica između umjetničkog filma i eksplicitnog sadržaja od Caligule.
Produkcija je od početka bila neobična.
Scenario je napisao poznati američki književnik Gore Vidal, Tinto Brass angažovan je kao reditelj, a glumačka postava bila je impresivna.
Malcolm McDowell igrao je rimskog cara Kaligulu, dok su se u filmu pojavili Helen Mirren, Peter O'Toole i John Gielgud.
Mogla je to biti raskošna i provokativna istorijska drama.
Ali onda je projekat krenuo potpuno drugačijim putem.
Producent Bob Guccione, osnivač magazina Penthouse, bio je nezadovoljan određenim aspektima filma. Nakon završetka glavnog snimanja nastao je dodatni eksplicitni materijal koji je ubačen u konačne verzije filma.
Među tim scenama nalazili su se stvarni seksualni činovi.
Problem je bio u tome što oni nisu predstavljali originalnu viziju Tinta Brassa.
Brass se sukobio s producentima, dok je i Gore Vidal pokušao distancirati svoje ime od projekta.
Tako je nastao jedan od najbizarnijih slučajeva u istoriji filma – skupa istorijska produkcija sa uglednim britanskim glumcima završila je kao ostvarenje koje je u pojedinim verzijama sadržavalo nesimulirani odnos.
Zbog toga je Caligula decenijama imao gotovo mitski status.
Jedni su ga smatrali radikalnim filmskim eksperimentom, drugi neuspjelim spektaklom, a treći običnim pokušajem da se pornografski sadržaj upakuje u kostime Rimskog carstva.
Glavni glumci nisu nužno učestvovali u najeksplicitnijim scenama
Ovo je posebno važna razlika.
Činjenica da film sadrži nesimulirani seksualni čin ne znači automatski da su ga izveli poznati glumci čija se imena nalaze na plakatu.
Kod Caligule je najeksplicitniji dodatni materijal sniman odvojeno, uključujući izvođače povezane s Penthouseom.
Naknadnom montažom takve scene postale su dio istog filma u kojem se pojavljuju McDowell, Mirren i drugi ugledni glumci.
Upravo zbog toga priče tipa „poznati glumci stvarno su imali pred kamerama“ često zahtijevaju mnogo pažljiviju provjeru.
Postoje filmovi u kojima čin zaista nije simuliran
Ipak, takvi filmovi postoje.
Tokom istorije nezavisne i evropske kinematografije pojedini reditelji svjesno su koristili nesimulirani kao dio umjetničkog filma.
Jedan od najpoznatijih primjera je The Brown Bunny Vincenta Galla, koji je izazvao ogromnu pažnju zbog eksplicitne scene između Galla i Chloë Sevigny.
Takva ostvarenja obično se nalaze na granici između arthouse filma i sadržaja koji bi u nekim državama mogao dobiti vrlo restriktivnu klasifikaciju.
Postoji i važna razlika između filma koji koristi nekoliko eksplicitnih kadrova unutar šire dramske priče i filma čija je osnovna svrha uzbuđenje publike.
Upravo zbog tog konteksta sistemi klasifikacije filmova mogu tretirati naizgled sličan sadržaj potpuno različito.
Ono što izgleda spontano zapravo je veoma tehničko
Filmske intimne scene dugo su bile među najkomplikovanijim dijelovima glumačkog posla.
Glumac mora djelovati potpuno opušteno i emotivno uključen dok se oko njega nalaze kamera, mikrofon, rasvjeta i filmska ekipa.
Uz to mora razmišljati o uglu tijela, položaju ruku, tome šta kamera smije vidjeti i kontinuitetu između različitih kadrova.
Danas velike produkcije sve češće angažuju koordinatore intimnosti.
Njihova uloga slična je funkciji koreografa borbe.
Prije snimanja precizno se dogovara šta će se dogoditi, koje dijelove tijela glumci smiju dodirivati, kakav nivo nagosti je prihvaćen i na koji način će scena biti snimljena.
Time se pokušava ukloniti ideja da glumci moraju jednostavno „prepustiti se trenutku“ radi uvjerljivije scene.
Digitalna tehnologija dodatno je zamaglila granicu
Savremena tehnologija omogućila je još jedan zanimljiv razvoj.
Danas određeni kadar može izgledati potpuno autentično iako ono što publika vidi nikada nije postojalo kao jedan stvarni događaj.
Tijelo dublera može se digitalno kombinovati s licem glumca. Dva izvođača mogu se snimiti odvojeno. Odjeća ili zaštitne prepreke mogu se ukloniti digitalno, dok montaža može stvoriti iluziju fizičkog kontakta.
Zbog toga pitanje „da li je scena bila stvarna?“ danas ima mnogo komplikovaniji odgovor nego prije nekoliko decenija.
Ponekad je stvarna glumačka reakcija.
Ponekad je stvarna nagost.
Ponekad je stvarni čin, ali ga izvode dubleri.
A ponekad je gotovo sve što izgleda stvarno zapravo pažljivo konstruisana filmska iluzija.
Granice se mijenjaju, ali pitanje ostaje isto
Kontroverzni filmovi poput Monster’s Balla, Antichrista i Caligule nastali su u veoma različitim okolnostima i ne treba ih stavljati u potpuno istu kategoriju.
Monster’s Ball pokazao je koliko simulirana scena može djelovati emotivno autentično.
Antichrist je kombinovao glumu glavnih zvijezda sa eksplicitnim materijalom koji su izvodili dubleri.
Caligula je postao primjer produkcije u kojoj su naknadne odluke producenata praktično promijenile identitet čitavog filma.
Ali sva tri slučaja otvaraju isto pitanje: koliko daleko film treba ići da bi uvjerio publiku?
Dobra gluma možda najbolje pokazuje da „stvarno“ i „uvjerljivo“ nisu ista stvar.
Halle Berry i Billy Bob Thornton nisu morali imati stvarni odnos da bi njihova scena decenijama ostala predmet rasprava. Upravo suprotno – činjenica da je izvedba bila dovoljno snažna da publika povjeruje u ono što gleda predstavlja dokaz koliko filmska iluzija može biti moćna.
A kada autori odluče preći granicu simulacije, kao u pojedinim drugim ostvarenjima, rasprava prestaje biti samo pitanje estetike. Tada se otvaraju mnogo ozbiljnije teme: saglasnost glumaca, profesionalne granice, odnos moći na setu i pitanje da li je eksplicitnost zaista potrebna priči ili samo služi kao način da film privuče pažnju.
Možda upravo zbog toga ovakve scene ostaju predmet rasprava decenijama nakon premijere. Ne privlači nas samo ono što vidimo na ekranu, već i pitanje šta se zapravo događalo kada se kamera uključila.
