Miloš iz Trebinja: “Mrzio sam Muslimane sve dok mi majka nije ispričala priču zbog koje sam čak i zaplakao”
Mržnja se često prenosi s generacije na generaciju, ponekad i nesvjesno, kroz priče, predrasude i neprovjerene informacije. Tako je i Miloš iz Trebinja odrastao s osjećajem netrpeljivosti prema Muslimanima, iako za to nije imao lično iskustvo. Međutim, jedna priča njegove majke promijenila je njegov pogled na svijet i natjerala ga da se preispita.
Djetinjstvo u sjeni predrasuda
Miloš je odrastao u tradicionalnoj porodici u Trebinju, gdje se o drugima govorilo s određenom dozom nepovjerenja. Ratne rane i sjećanja starijih generacija oblikovala su atmosferu u kojoj je odrastao. Kroz priče iz okoline, stekao je negativan stav prema Muslimanima, iako se nikada nije lično susreo s bilo kakvim problemom.
“Od malih nogu slušao sam da su ‘oni’ naši neprijatelji, da im se ne može vjerovati, da nas nikada nisu voljeli i da samo čekaju priliku da nam nanesu zlo. Nisam nikada propitivao te riječi, jednostavno sam ih prihvatao kao istinu”, prisjeća se Miloš.
Majčina priča koja je sve promijenila
Jedne večeri, dok su sjedili za stolom, njegova majka mu je ispričala priču koju nikada neće zaboraviti. Govorila mu je o vremenu kada je bila mlada djevojka, prije rata, i kako su Srbi, Muslimani i Hrvati živjeli jedni s drugima, bez podjela i mržnje.
“Rekla mi je da je u njihovoj ulici živio jedan čovjek, Musliman, koji je bio najbolji prijatelj mog djeda. Dijelili su sve – od hljeba do briga i radosti. Kada je moj djed obolio, upravo je taj čovjek bio taj koji je svakog dana dolazio, donosio lijekove i brinuo se o njemu. Kad je umro, taj čovjek je plakao više od nekih članova naše porodice”, priča Miloš.
Majka mu je zatim postavila pitanje koje ga je natjeralo da se zamisli: “Ako je taj čovjek bio neprijatelj, zašto bi se tako ponašao? Da li misliš da je moguće da su svi isti?”
Preispitivanje vlastitih stavova
Miloš je tu noć proveo razmišljajući. Po prvi put se zapitao otkud mu ta mržnja i da li uopšte ima smisla. Počeo je da se prisjeća svih situacija kada je bez razloga loše mislio o nekome samo na osnovu njegove vjere ili porijekla.
Shvatio je da nikada nije imao loše iskustvo s Muslimanima, već da su njegova uvjerenja bila rezultat tuđih priča i predrasuda. Osjetio je sram i kajanje, ali i olakšanje jer je konačno počeo gledati na ljude drugačije.
“Majčina priča otvorila mi je oči. Shvatio sam da mržnja nije nešto s čim se rađamo, već nešto što učimo. I ako može da se nauči, može i da se zaboravi”, kaže Miloš.
Poruka pomirenja
Danas Miloš više ne nosi teret mržnje. Naprotiv, trudi se da svojim primjerom pokaže kako je moguće osloboditi se predrasuda i graditi mostove umjesto zidova.
“Najvažnija lekcija koju sam naučio jeste da ne sudim o ljudima na osnovu njihovog imena, vjere ili porijekla. Svako nosi svoju priču, a većina ljudi samo želi da živi u miru i slozi. Na kraju, svi smo mi samo ljudi”, zaključuje Miloš.
Ova priča je još jedan dokaz da su predrasude samo sjenke prošlosti, koje se mogu raspršiti istinom i razumijevanjem. Ponekad je dovoljna samo jedna priča da promijeni pogled na svijet.
