Post je tradicionalni dio pravoslavne vjere a i pored pravoslavne, neke druge vjere propisuju post kao način jačanja vjere i duha. Svakako da je to jedan poseban dio u godini kada se jača duh. Danas se osvrćemo na pravoslavni post o kome je pričao otac Ljubomir, on je pominjao šta je najveći grijeh tokom posta.
Vaskršnji post: Više od uzdržavanja od hrane
Vaskršnji post je jedno od najznačajnijih razdoblja u pravoslavnoj tradiciji, koje traje sedam sedmica i počinje 11. aprila. Ovo je period u kojem se vernici pripremaju za proslavu vaskrsenja Gospoda Isusa Hrista, a post nosi sa sobom mnogo dublje značenje od samog uzdržavanja od određene hrane.
Post je vreme za duhovni rast, introspekciju i transformaciju, što ga čini složenim i bogatim iskustvom za svakog vernika. U pravoslavnoj crkvi, post nije samo čin fizičkog odricanja, već pre svega duhovna praksa koja uključuje molitvu, dobra dela i izgradnju zajedništva među vernicima.
Otac Predrag Popović naglašava da je priprema ključna za svaki post, jer se vernici trebaju usmeriti ne samo na fizički aspekt već i na duhovni.
“Pripremite se na vreme, isplanirajte šta ćete i kako ćete, jer post nije samo o tome šta ćemo ili nećemo jesti, već o tome šta ćemo činiti da obogatimo taj period dobrim delima, rečima, mislima i molitvama,” kazao je otac Predrag.
On ističe važnost zajednice i međusobne podrške, pozivajući pekare i ugostitelje da svoju ponudu prilagode onima koji poste.
Jedan od dubljih aspekata posta je prilika za unutrašnje čišćenje kroz molitvu i razmišljanje. Otac Aleksandar Milovanović dodaje da, uprkos strogosti ovog posta, svako može doprineti na svoj način. “Nema izgovora da se ne možemo pomoliti Bogu, oprostiti ili pokazati ljubav,” rekao je on.
Ovaj period nije samo o odricanju već o prilici za duhovni napredak i poboljšanje međuljudskih odnosa. Vernici su ohrabreni da iskoriste vreme posta za jačanje vere i duhovnosti kroz svakodnevne molitve i meditacije.
Kontrola jezika jedna je od najizazovnijih duhovnih praksi tokom posta. Otac Ljubomir Ranković upozorava da je “najveći greh tokom posta greh zlih reči i zlog jezika.” Prema njegovim rečima, kontrolisanje jezika i emocija može biti veći podvig od fizičkog posta.
Vernici su pozvani da se suzdrže od ogovaranja i širenja negativnosti, jer jezik može postati izvor zla i podela. Ovaj period je prilika za duhovno osvešćivanje važnosti reči i njihovog uticaja na druge i na nas same.
U savremenom društvu, vernicima je često lakše da fizički poste zahvaljujući bogatoj ponudi posnih proizvoda. Otac Predrag ističe da je danas moguće pronaći posne proizvode i na ulju i na vodi, samo je potrebno malo istražiti i planirati unapred.
Uz pravu pripremu i volju, post može postati vreme uživanja u jednostavnosti života i vraćanja osnovama. Mnogi pravoslavci koriste post kao priliku da isprobaju nove recepte i upoznaju se sa različitim aspektima svoje kulinarske tradicije.
Na kraju, post je vreme za refleksiju i duhovni rast. Vernici su pozvani da iskoriste ovo vreme za jačanje vere, dobročinstva i zajedništva.
Kako kaže otac Milovanović, “Post je podvig, ali je takođe prilika da se približimo Bogu kroz ljubav, praštanje i molitvu.” Svako može naći svoj način da doprinese ovom svetom periodu, bilo kroz post, molitvu ili dobra dela.
Ovaj period je vreme za obnavljanje duhovne snage i za dublju povezanost sa sobom, Bogom i zajednicom.
Pravoslavni post nije samo promjena jelovnika, niti je puka tradicija koja se poštuje zato što “tako treba”. On je tiha disciplina duha i tijela, jedna vrsta unutrašnje škole u kojoj čovjek uči da vlada sobom, da prepozna svoje slabosti i da ih, uz Božiju pomoć, preobrazi u snagu. U pravoslavlju post ima duboko ukorijenjeno mjesto još od prvih vijekova hrišćanstva, oslanjajući se na riječi i primjer samog Isus Hristos, koji je, prema predanju, postio četrdeset dana u pustinji prije početka svoje propovijedi.
U pravoslavnoj tradiciji postoje četiri velika višednevna posta tokom godine: Vaskršnji (Veliki) post, Petrovski post, Gospojinski post i Božićni post. Najduži i najstrožiji među njima jeste Veliki post, koji prethodi prazniku Vaskrs. Taj period traje sedam sedmica i smatra se vremenom dubokog pokajanja, preispitivanja i duhovnog čišćenja. No, post ne podrazumijeva samo uzdržavanje od određene hrane; on je prije svega uzdržavanje od grijeha, loših misli, ružnih riječi i postupaka.
Kada se govori o hrani, pravoslavni post uglavnom znači uzdržavanje od mesa, mliječnih proizvoda i jaja, a u strožijim danima i od ribe, ulja i vina. Međutim, smisao nije u pukoj zabrani, nego u svjesnom izboru skromnosti. Čovjek se odriče nečega što mu pričinjava zadovoljstvo kako bi ojačao svoju volju. Time se podsjeća da nije rob apetita, navika i prohtjeva. U svijetu koji stalno podstiče konzumaciju i hedonizam, post je tihi protest protiv pretjerivanja.
Ali suština posta ide mnogo dublje od tanjira. U pravoslavlju se naglašava da je besmisleno postiti hranom, a istovremeno ogovarati, zavidjeti ili biti grub prema bližnjima. Post bez molitve i bez djela milosrđa postaje prazna forma. Zato se vjernici tokom posta pozivaju na češću molitvu, odlazak u crkvu, ispovijest i pričešće. To je vrijeme kada čovjek pokušava da utiša buku spoljnog svijeta kako bi jasnije čuo sopstvenu savjest.
Zanimljivo je da post ima i psihološku dimenziju. Odricanje razvija samokontrolu, a samokontrola stvara osjećaj unutrašnje stabilnosti. Kada čovjek uspije da savlada sitne navike, lakše će se nositi i sa većim životnim iskušenjima. Post nas uči strpljenju – da ne moramo odmah zadovoljiti svaku želju. Uči nas zahvalnosti – jer tek kada se nečega odreknemo, postajemo svjesni njegove vrijednosti.
U pravoslavnoj duhovnosti post je povezan i sa pokajanjem. To nije pokajanje u smislu očaja, već svjesnog prepoznavanja svojih slabosti i želje za promjenom. Čovjek tokom posta pokušava da oprosti drugima, da izgladi sukobe, da popravi odnose. Post tako postaje most pomirenja – ne samo između čovjeka i Boga, nego i između ljudi.
Post takođe ima zajedničku dimenziju. Kada cijela zajednica posti, stvara se osjećaj sabornosti. Porodice zajedno pripremaju posna jela, djeca uče od roditelja šta znači disciplina i vjera, a stariji prenose tradiciju mlađima. U tom smislu post nije samo lični podvig, nego i dio kulturnog i duhovnog identiteta naroda.
U savremenom vremenu mnogi pokušavaju da post svedu na “zdravu dijetu” ili detoksikaciju organizma. Iako post može imati i zdravstvene benefite, njegov primarni cilj nije fizičko, već duhovno pročišćenje. On podsjeća čovjeka da život nije samo materijalna stvarnost, već i duhovna borba. U toj borbi nema nasilja ni prisile; post je dobrovoljan čin ljubavi prema Bogu i prema sebi.
Na kraju, pravoslavni post je put. Put tišine u bučnom svijetu. Put umjerenosti u vremenu pretjerivanja. Put pokajanja u vremenu opravdavanja. On nas uči da snaga ne dolazi iz obilja, nego iz sposobnosti da se odreknemo. I upravo u toj tišini odricanja, čovjek otkriva nešto dublje – unutrašnji mir, jasnoću misli i osjećaj da je, makar na trenutak, uskladio svoje tijelo, um i dušu.
