Došao na farmu mladi pijetao a stari pijetao vidio koliko je sati i shvatio da bi mogao izgubiti svoj status među kokoškama. Predloži on tako mladom pijetlu da se utrkuju ali mladi pijetao nije imao pojma da mu stari pijetao smišlja zamku. Ova priča je jako poučna i mogu se izvući neki zaključci, evo o čemu je riječ.
–E do kad više ovo, već treći nastrani pijetao u ovoj sedmici.
Pijetao nije samo ptica. On je simbol jutra, stražar dvorišta, neuništivi optimista koji svako svitanje dočekuje kao da je prvi dan svijeta. Dok ljudi gase alarme i okreću se na drugu stranu kreveta, pijetao stoji uspravno, širi prsa i svojim glasom presijeca tišinu. Njegovo kukurikanje nije tek zvuk – to je objava da tama više nema vlast.
Pijetlovi pripadaju vrsti domaće kokoši, čiji je divlji predak azijska crvena džungla-kokoš iz jugoistočne Azije. Hiljadama godina su uz čovjeka, i malo je životinja koje su s nama podijelile toliko istorije. Dok su se carstva dizala i padala, dok su se selili narodi i mijenjali jezici, pijetao je ostajao isti – budan, borben i ponosan.
Njegovo tijelo je pravo remek-djelo prirode. Kruna na glavi – krijesta – jarko crvena, kao zastava. Podbradnjaci koji se njišu dok hoda. Rep savijen u elegantne lukove, često preliven metalnim odsjajem zelene i plave boje. Kad sunce padne pod pravim uglom, perje pijetla zasija kao da je obojeno lakom. Nema mnogo životinja koje tako samouvjereno nose svoje boje.
Ali ljepota je tek pola priče. Pijetao je čuvar. U svakom jatu postoji hijerarhija, a on stoji na vrhu. Njegovo prisustvo donosi red. On motri na nebo, traži sjenku jastreba, osluškuje šum u travi. Kad osjeti opasnost, ispušta poseban zvuk upozorenja i kokoši znaju – vrijeme je za zaklon. On će, ako treba, stati između predatora i jata, čak i kad su šanse male. U tom trenutku, mali dvorišni pijetao postaje ratnik.
Zanimljivo je da pijetao ne kukuriče samo kad svane. On reaguje na svjetlost, ali i na unutrašnji biološki sat. Istraživanja su pokazala da pijetlovi imaju precizno podešen cirkadijalni ritam – čak i u mraku, bez svjetlosnih signala, oni će pokušati oglasiti jutro. Kao da u sebi nose sat koji je star koliko i sama vrsta.
U narodnim predanjima Balkana, pijetao je imao posebno mjesto. Njegovo kukurikanje tjeralo je zle sile i duhove noći. Vjerovalo se da demonske sile nestaju kad pijetao zapjeva treći put. U mnogim kulturama, on je simbol hrabrosti i budnosti. U Francuskoj je pijetao nacionalni simbol, dok je u kršćanskoj tradiciji povezan s pričom o Petrovom odricanju, gdje pijetao postaje svjedok ljudske slabosti.
U dvorištu, pijetao ima i svoju društvenu ulogu. On bira omiljene kokoši, pokazuje im hranu, tiho ih doziva kad pronađe zrno ili crva. Postoji posebna vrsta komunikacije između pijetla i jata – sitni zvuci, pokreti glave, držanje tijela. Iako ga često zamišljamo samo kao bučnog pjevača, on je zapravo veoma kompleksno biće s razvijenim socijalnim ponašanjem.
Njegov hod je poseban. Nije to običan korak, već gotovo ceremonijalni marš. Glava se pomjera naprijed-nazad u ritmu, prsa su izbačena, a noge sigurne i odlučne. Čak i kad nema publike, pijetao hoda kao da ga neko gleda. U tome ima nečeg dostojanstvenog, gotovo kraljevskog.
Postoje desetine rasa pijetlova širom svijeta – od sitnih bantama do velikih, teških orpingtona. Neki su uzgajani zbog borbenosti, drugi zbog perja, treći zbog mesa ili jaja njihovih kokoši. Iako su borbe pijetlova danas zabranjene u mnogim zemljama zbog okrutnosti, historijski gledano one su bile dio kulture brojnih naroda. Danas se sve više pažnje posvećuje humanom uzgoju i dobrobiti životinja.
Pijetao je i biološki fascinantan. Njegov glas može dosegnuti više od 100 decibela, što je gotovo kao buka motora. Ipak, zahvaljujući specifičnoj građi uha, on ne oštećuje vlastiti sluh. Njegova pluća i vazdušni džepovi omogućavaju mu snažan i dugotrajan glas. Kad se oglasi, to je kao mali koncert prirode.
Zanimljivo je i da pijetlovi mogu prepoznati lica – kako drugih kokoši, tako i ljudi. Pamte ko im donosi hranu, ko ih tjera, a ko ih mazi. Imaju sposobnost učenja i prilagođavanja. U urbanim sredinama, gdje je držanje pijetlova često zabranjeno zbog buke, oni su postali simbol ruralne nostalgije – podsjetnik na djetinjstvo na selu, na jutra s rosom i mirisom svježe pokošene trave.
Kad padne noć, pijetao traži povišeno mjesto za spavanje. Instinkt ga tjera da bude iznad tla, dalje od mogućih prijetnji. Tada se njegova energija smiruje. Perje se lagano raširi, oči se zatvore, a dvorište utone u tišinu. Tek poneki šum prekine noć. I tako, do prvog svjetla.
U simboličkom smislu, pijetao predstavlja buđenje – ne samo fizičko, već i duhovno. On je podsjetnik da svaki dan dolazi nova prilika. Bez obzira na jučerašnje poraze, jutro će svanuti. Možda baš zato njegov glas ima takvu snagu – jer dolazi u trenutku kad svijet prelazi iz tame u svjetlo.
Na selu, bez pijetla, dvorište kao da nema dušu. On daje ritam danu. Djeca ga često imitiraju, stariji ga osluškuju. Njegov glas postaje dio pejzaža, isto kao zvuk traktora ili lavež psa u daljini.
I zato, kad sljedeći put čuješ kukurikanje, zastani na trenutak. To nije samo ptica koja pravi buku. To je živi simbol postojanosti, hrabrosti i upornosti. Mali čuvar vremena koji, bez obzira na kišu, snijeg ili sparinu, uvijek stoji spreman da objavi novi početak.
Pijetao je možda mali u poređenju s konjem ili kravom, ali njegova energija je ogromna. On je dokaz da veličina ne leži u dimenzijama, nego u stavu. A ako postoji životinja koja je savršeno savladala umjetnost samopouzdanja – onda je to pijetao, kralj svakog svitanja.
