Jedna neobična priča dolazi za danas. Naime, prijateljice su razgovarale o njihovim muževima i njihovim lošim navikama da dolaze u sitne sate kući. No jedna je uspjela da stane u kraj tom ponašanju te je odlučila da ispriča drugoj kako je to uradila. Evo njihovog dijaloga.
–On se uopšte ne zove Pero. On se zove Ivan.
Oženjeni muškarci i kafana – tajni savez između bjekstva i nostalgije
Postoji jedan tip muškarca koji, iako je oženjen, ostaje vječni gost kafane. Nije to nužno pijanica, niti razvratnik — često je to čovjek koji jednostavno traži predah od svakodnevice. Onaj koji se ujutro budi s mislima o poslu, troškovima, ratama kredita i obavezama, a navečer, kad svi drugi gase svjetla i spremaju se za spavanje, on osjeti da mu fali malo slobode, malo starog svijeta u kojem se nije moralo stalno nekome objašnjavati.
Za takve muškarce, kafana nije samo mjesto za piće — to je ventil, utočište, institucija. U kafani, on nije muž koji kasni, niti otac koji mora da plati račune; on je opet “onaj stari”, onaj koji zna sve pjesme napamet, koji ima “svoje društvo”, koji diže čašu i nazdravlja sa istim ljudima već dvadeset godina.
Kafana kao drugi dom
Dok ga kod kuće čekaju tišina i eventualno prigovor da “opet kasni”, kafana ga čeka sa svjetlom, muzikom i razumijevanjem. U kafani niko ne pita gdje je bio, ni zašto nije poslao poruku. Tamo nema teških tema o kućnim troškovima, kreditima, školskim izletima i cijenama goriva. Tamo se govori o fudbalu, ženama, starim vremenima, o nekoj čašici više i pjesmi koja vraća u mladost.
U kafani, svaki muškarac ima svoj sto, svoje mjesto, svoje rituale. Često čak i konobar zna redoslijed: prvo rakija, pa pivo, pa meze, pa kafa “za kraj” koja nikad nije kraj. Tu se ne gleda na sat, jer sat u kafani ne otkucava isto kao kod kuće. Vrijeme tamo teče sporije, toplije, jednostavnije.
Zašto ostaju duže nego što su planirali
Nijedan oženjeni muškarac ne planira da ostane do ponoći. Uvijek to krene nevino: “Idem samo na sat vremena.”
Ali onda se pojavi neko poznat, neko s kim se nije dugo vidio. Pjesma krene, muzika pogodi onu žicu koja spaja srce i prošlost, i čovjek odjednom zaboravi da ima obaveze.
Zna on da ga žena vjerovatno čeka, zna da će biti ljuta. Ali u tom trenutku, u tom dimu, smijehu i ehu tamburice, sve izgleda lakše. Kao da mu neko kaže: “Ne moraš još kući. Još malo diši.”
Psihologija bjekstva
Iza svakog muškarca koji se vraća kasno iz kafane ne stoji samo porok, već i neka vrsta unutrašnjeg umora.
To nije umor od žene, niti od porodice — to je umor od stalne odgovornosti, od osjećaja da se mora biti staložen, racionalan, snažan. Kafana mu daje iluziju da nije samo “stub porodice”, nego i čovjek od krvi i mesa, koji smije da se opusti, da popije, da zapjeva, da zaboravi.
U kafani, on nije samo “muž”. On je čovjek koji se sjeća sebe prije braka — momka koji je imao snove, društvo, sitne ludosti.
Za mnoge, kafana je podsjetnik da još uvijek imaju svoj identitet, da nisu potpuno nestali u svakodnevnom šablonu života između posla i doma.
Društvo kao produžetak duše
Za mnoge muškarce, društvo u kafani postaje nešto poput bratstva. Tu se dijele brige, priče i tuge. Kad neko proživljava krizu u braku, ne ide psihologu — ide u kafanu. Kad mu dijete ode u inostranstvo, kad izgubi posao, kad osjeti da ga život gura u kut, on zna da će u kafani neko reći: “Ma hajde, proći će, daj da nazdravimo.”
Ta rečenica, koliko god jednostavna, često znači više nego hiljadu savjeta.
Žene to vide drugačije
Žena to, naravno, vidi sasvim drugim očima. Dok on misli da se opušta, ona to doživljava kao bjekstvo — od nje, od kuće, od odgovornosti.
Dok on u kafani nalazi društvo i pjesmu, ona u praznom stanu čuje samo sat i tišinu.
Zato mnoge žene postanu ogorčene, uvjerene da je kafana neprijatelj braka.
I donekle, u pravu su. Kafana može postati opasna kad iz razonode preraste u naviku, kad zamijeni komunikaciju, kad se muž vraća kući tek kad se svane, a ujutro se pravda da “nije znao koliko je sati”.
Tad kafana prestaje biti ventil i postaje zid — između njega i porodice.
Granica između razonode i bijega
Postoji tanka linija koja dijeli razonodu od bjekstva.
Jedno je otići u kafanu s društvom vikendom, zapjevati, popiti, nasmijati se i vratiti kući smiren i zadovoljan.
A drugo je kad kafana postane jedino mjesto gdje se čovjek osjeća slobodno.
Kad kafana zamijeni razgovor sa suprugom, kad postane izgovor za izbjegavanje obaveza, kad muž sve više živi noću nego danju — tada to više nije hobi, to je simptom.
Simptom neispunjenosti, ponekad i tihe tuge, ponekad straha od starenja.
Kafana kao ogledalo života
Zanimljivo je to: kafana nikad ne laže.
Ona tačno pokaže ko si.
Ako si veseo čovjek, kafana će tvoju radost udesetostručiti. Ako si tužan, učiniće te još tišim.
Ona je kao ogledalo — samo što reflektuje tvoju dušu, a ne tvoje lice.
Zato mnogi muškarci tamo i idu.
Jer je lakše pogledati sebe u ogledalu kafane, uz muziku i čašicu, nego kod kuće u tišini, kad ti žena postavi ono teško pitanje:
“Jesi li sretan?”
Posljedice – tihi razmaci u braku
Muškarci često ne primijete kada njihovo “opustiću se malo” preraste u svakodnevicu. Kad žena prestane da se ljuti, a počne da ćuti, to nije znak mira, nego znak udaljavanja.
Kafana mu tada više nije hobi, nego sklonište od stvarnosti.
A istina je da nijedna kafana ne može popuniti prazninu kuće u kojoj ljubav polako hladi.
Jer na kraju svake pjesme, svake čaše, svakog nazdravljanja, on ipak mora da se vrati kući.
I tada shvati da muzika ne traje vječno.
Zašto i dalje idu, iako sve znaju
Jer čovjek ne ide u kafanu samo da popije. Ide da se osjeti živim.
Da još jednom zapjeva “Oj, djevojko Anđelija”, da još jednom dobije tapšanje po ramenu, da još jednom osjeti da ga neko razumije.
Jer, ma koliko ga voljela, žena ga ponekad ne razumije na onaj muški način — onako, jednostavno, bez riječi, samo pogledom preko čaše.
To nije izdaja, to je nostalgija.
Nostalgija za vremenom kad su svi bili bezbrižni, kad se znalo ko je za koju pjesmu zadužen, kad se život mjerio po rundama, a ne po rokovima.
Između dvije ljubavi
Oženjeni muškarac koji voli kafanu često živi između dvije ljubavi: ljubavi prema porodici i ljubavi prema slobodi.
Jedna ga grije, druga ga oslobađa.
U idealnom svijetu, te dvije stvari ne bi bile u sukobu — ali u stvarnosti, rijetko se pomire.
I zato će mnogi muškarci i dalje, i nakon godina braka, ponekad obući košulju, reći “idem malo do raje”, i nestati u dimu kafane do kasnih sati.
Ne zato što ne vole svoje žene, nego zato što žele na trenutak ponovo biti oni isti — momci koji su vjerovali da je život pjesma, a ne računica.
