Sigurno ste svi čuli za tragediju u Černobilu koja se desila osamdesetih godina prošlog vijeka. U gradu koji se zove Černobil, koji je bio u sastavu tadašnjeg Sovjetskog saveza, desio se problem u nuklearnoj centrali gdje je došlo do ogromne katastrofe, najveće ikada u svjetskoj historiji tog tipa. Danas imamo jednu zanimljivu priču na ovu temu.
-E pa nećeš vjerovat ali kupuju. Neko snahi, neko svekrvi, neko prijatelju…dolaze ljudi, kupuju.
Katastrofa u Černobilu ostala je upisana kao jedna od najstrašnijih tragedija u modernoj istoriji čovječanstva. Ono što se desilo 26. aprila 1986. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu (današnja Ukrajina), promijenilo je način na koji svijet posmatra nuklearnu energiju, ali i način na koji se razmišlja o bezbjednosti, odgovornosti i posljedicama ljudskih grešaka. To nije bila samo havarija jednog reaktora – to je bio trenutak kada je cijeli svijet postao svjestan smrtonosne moći zračenja i nevidljive opasnosti koja se širi kroz vazduh, vodu i zemlju.
Noć eksplozije
Te kobne noći, u 1 sat i 23 minute, u četvrtom reaktoru nuklearne elektrane Černobil, tokom testiranja sigurnosnog sistema, došlo je do niza tehničkih i ljudskih grešaka. Reaktor je bio loše projektovan, a osoblje nije imalo dovoljno informacija o njegovim slabostima. Kada je test krenuo po zlu, operateri su pokušali da ga zaustave, ali je došlo do naglog i nekontrolisanog porasta snage. Dva snažna eksplozivna udara raznijela su gornji dio reaktora i oslobodila smrtonosni oblak radijacije. Vatra koja je buknula širila je radioaktivne čestice visoko u atmosferu, a one su nošene vjetrom putovale stotinama i hiljadama kilometara.
Heroji prve linije
U prvim satima nakon eksplozije, na lice mjesta stigli su vatrogasci i radnici elektrane. Mnogi od njih nisu imali pojma s čim se suočavaju – mislili su da gase običan požar. Nisu imali zaštitnu opremu, već samo šljemove i uniforme, a suočili su se s nevidljivim neprijateljem: smrtonosnim zračenjem. Mnogi od tih ljudi, takozvani „likvidatori“, udisali su radioaktivne čestice i upijali ogromne doze radijacije koje su njihova tijela doslovno spaljivale iznutra. Nekolicina njih umrla je već u narednim danima, a hiljade su kasnije oboljele od kancera i drugih teških bolesti.
Evakuacija Pripjata
Grad Pripjat, udaljen samo tri kilometra od elektrane, bio je dom za oko 50.000 ljudi, uglavnom radnika i njihovih porodica. Iako su vlasti znale da se desila havarija, stanovništvo nije odmah evakuisano. Ljudi su nastavili svoj dan, djeca su išla u školu, a radnje su normalno radile. Tek 36 sati nakon nesreće donesena je odluka o evakuaciji. Građanima je rečeno da ponesu samo osnovne stvari i da će se vratiti za nekoliko dana. Međutim, niko se nikada nije vratio – Pripjat je ostao sablasni grad duhova, zamrznut u vremenu, s igračkama rasutim po školama, napuštenim stanovima i vrtovima zaraslim u korov.
Radioaktivni oblak nad Evropom
Radioaktivne čestice iz Černobila nisu se zadržale samo u Ukrajini i Bjelorusiji. Vjetrovi su ih nosili preko cijele Evrope. U Švedskoj su prvi put otkrivene povišene doze radijacije, što je prisililo Sovjete da priznaju da se dogodila katastrofa. Radioaktivna kiša padala je u Njemačkoj, Poljskoj, pa čak i u Italiji. Stotine hiljada ljudi bilo je izloženo povišenom riziku od kancera, a hrana, mlijeko i poljoprivredni proizvodi u velikom dijelu kontinenta bili su kontaminirani.
Zona isključenja
Oko elektrane formirana je tzv. „zona isključenja“ u prečniku od 30 kilometara, gdje je zabranjen život. Hiljade kvadratnih kilometara zemlje postale su nenastanjive za ljude, a priroda je preuzela napuštena područja. Ipak, zračenje je ostalo prisutno u tlu, vodi i šumama. Neki stariji ljudi vratili su se u svoje domove uprkos opasnosti, tvrdeći da ne mogu ostaviti zemlju na kojoj su odrasli. Životinje i biljke nastavile su da rastu, ali mnoge mutacije i deformacije svjedoče o nevidljivoj prijetnji koja i dalje traje.
Zdravstvene posljedice
Procjene o broju žrtava variraju. Zvanični podaci govore o nekoliko desetina poginulih odmah nakon eksplozije i nekoliko hiljada oboljelih kasnije, ali nezavisni izvještaji i organizacije tvrde da su posljedice bile mnogo veće. Rak štitne žlijezde, leukemija i druge bolesti naglo su porasle u pogođenim područjima. Generacije djece rođene nakon nesreće suočavale su se s urođenim manama i zdravstvenim problemima.
Sakrivanje istine i naslijeđe katastrofe
Sovjetske vlasti dugo su pokušavale umanjiti razmjere katastrofe. Informacije su se krile, a svijet je tek kasnije saznao pravu istinu. Černobil je postao simbol nesposobnosti, ali i arogancije sistema koji je vjerovao da može kontrolisati prirodu bez posljedica. Danas, decenijama kasnije, Černobil ostaje opomena. Ogromna betonska kupola – tzv. sarkofag – postavljena je preko uništenog reaktora da spriječi širenje radijacije, ali naučnici tvrde da će zračenje na tom mjestu ostati opasno još hiljadama godina.
Černobil danas
Danas je zona isključenja i dalje zatvorena za život, ali je postala svojevrsna turistička atrakcija. Ljudi dolaze da vide grad duhova, napuštene škole i bolnice, kao i samu elektranu prekrivenu sarkofagom. Černobil je inspirisao knjige, filmove, serije i dokumentarce, ostavivši dubok trag u kolektivnoj svijesti. On je podsjetnik da tehnologija može donijeti napredak, ali i da ljudska greška i nemar mogu izazvati katastrofu planetarnih razmjera.
Žrtve Černobila ostale su heroji čija se imena često i ne pamte, ali bez kojih bi nesreća bila još veća. Njihova hrabrost i žrtva ušli su u istoriju. Katastrofa iz 1986. nije samo događaj prošlosti – ona je lekcija koja nas i danas uči da se s prirodom i naukom ne smijemo igrati, jer posljedice mogu biti nezamislivo strašne.
