Odnosi svekrve i snaje su uvijek bili diskutabilni. Većinom ti odnosi se zategnu, nekako je to u ljudskoj prirodi. Uglavnom ta zategnutost proizilazi iz ljubomore zbog jednog čovjeka.

–Ma nisam ja zbog toga zabrinuta, ja sam u krevetu kao zmaj. Nego gledam, ko će ovo suđe da opere.

Svekrva i snaha – dvije žene između kojih često stoji jedan muškarac

Postoji jedan neobičan paradoks u porodičnim odnosima: dvije žene koje vole istog muškarca, svaka na svoj način, ponekad upravo zbog te ljubavi postanu najveće suparnice.

Jedna ga je rodila, odgojila i godinama bila najvažnija žena u njegovom životu. Druga ga je upoznala kao odraslog čovjeka, zavoljela i odlučila s njim graditi budućnost. Nijedna od njih ne mora imati loše namjere, ali problem često nastaje kada se ljubav počne miješati s osjećajem prava na nečiji život.

Svekrva ponekad teško prihvata da više nije prva osoba kojoj se sin obraća za savjet, dok snaha teško podnosi osjećaj da u vlastitom braku mora tražiti nečije odobrenje.

I tu počinje sukob koji se rijetko vodi otvoreno.

On se često krije u sitnicama. U komentarima o tome kako se priprema ručak, kako se održava kuća, gdje će se provesti praznici ili koliko često sin posjećuje roditelje. Naizgled bezazlene rečenice mogu postati izvor dubokih nesporazuma, jer se iza njih ponekad krije mnogo važnije pitanje: ko ima pravo odlučivati?

Za neke majke sinovljevo osamostaljivanje predstavlja emocionalni gubitak. Godinama su bile naviknute da brinu o njemu, da budu potrebne i da učestvuju u njegovim odlukama. Kada se pojavi supruga, njihova uloga se mijenja. Ukoliko tu promjenu dožive kao odbacivanje, mogu nesvjesno početi doživljavati snahu kao osobu koja im je nešto oduzela.

S druge strane, snaha ulazi u brak očekujući da sa suprugom stvori vlastitu porodicu, vlastita pravila i vlastiti mir. Ako stalno osjeća da je neko procjenjuje, upoređuje ili pokušava usmjeravati, prirodno je da se u njoj razvije otpor.

Najveća greška nastaje kada svekrva počne doživljavati snahu kao konkurenciju, a snaha svekrvu kao neprijatelja.

Jer njih dvije zapravo nemaju istu ulogu. Majka ne može zamijeniti suprugu, niti supruga treba zamijeniti majku. Njihove ljubavi nisu iste, njihove odgovornosti nisu iste i njihovo mjesto u životu jednog čovjeka ne mora biti predmet takmičenja.

Posebno je zanimljivo što se u mnogim porodicama najveći dio odgovornosti za loš odnos pripisuje upravo ženama, dok se uloga muškarca često zanemaruje.

A on je nerijetko ključna osoba.

Muškarac koji ne zna postaviti zdrave granice između roditelja i vlastitog braka može, čak i bez loše namjere, produbiti sukob. Ako majci dopušta da odlučuje o njegovom bračnom životu, supruga će se osjećati nezaštićeno. Ako, s druge strane, zbog supruge potpuno zanemari roditelje, može stvoriti nepotrebnu bol i ogorčenost.

Zrelost se ne ogleda u tome da muškarac bira između majke i supruge, nego da razumije kako poštovanje prema majci ne podrazumijeva njeno pravo da upravlja njegovim brakom, baš kao što ljubav prema supruzi ne zahtijeva odricanje od roditelja.

Naravno, nisu sve svekrve nametljive niti su sve snahe spremne na kompromis. Ponekad je upravo snaha ta koja bez opravdanog razloga pokušava udaljiti muža od njegove porodice. Ponekad je svekrva osoba koja pruža iskrenu podršku, ali se njena dobronamjernost pogrešno tumači. Svaki odnos ima svoju priču i nijedna strana ne zaslužuje unaprijed dodijeljenu ulogu krivca.

Ipak, postoji nešto što se često zaboravlja.

Svekrva je nekada i sama bila snaha.

Možda je i ona nekada osjećala da je neko posmatra, procjenjuje i da mora dokazivati kako je dovoljno dobra za čovjeka kojeg voli. Možda je obećala sebi da jednog dana neće ponavljati iste greške. A onda su godine prošle, uloge se promijenile i ono što joj je nekada smetalo počela je, često nesvjesno, raditi drugoj ženi.

U tome se krije jedna od najvećih ironija porodičnih odnosa: ljudi ponekad drugima priređuju upravo ono zbog čega su nekada sami patili.

Na kraju, dobar odnos svekrve i snahe ne zahtijeva da se one međusobno obožavaju, svakodnevno druže ili u svemu slažu. Dovoljno je da postoji međusobno poštovanje, svijest o granicama i razumijevanje da obje imaju svoje mjesto u porodici.

Jer porodica nije prostor u kojem neko mora izgubiti važnost da bi neko drugi postao važan.

Majka ne gubi sina zato što se oženio. Supruga ne treba gubiti mir zato što njen muž ima majku.

A možda bi mnogi porodični sukobi prestali onog trenutka kada bi obje žene shvatile jednu jednostavnu istinu:

Nije problem što obje vole istog čovjeka. Problem nastaje kada jedna od njih pomisli da zbog te ljubavi ima pravo upravljati njegovim životom.