Fata i Mujo su česti glavni junaci viceva. No, oni su svakako izmišljeni likovi a u ovoj priči smješteni su u okolnosti gdje odlaze u ameriku u potrazi za Američkim snom. Poslije ove priče malo više ćemo se osvrnuti na američki san i ispričati tačno šta je to.

– Sjedinjene Američke Države – odgovori Mujo!

– Pa kako ćemo ga zvat, bolan Mujo?

– Esadeee, Esadeee, …

Američki san – velika obećanja, teška borba i cijena uspjeha

Američki san jedna je od najpoznatijih ideja modernog svijeta. To je uvjerenje da čovjek, bez obzira na to gdje je rođen, koliko novca ima njegova porodica ili kakvo mu je porijeklo, može vlastitim radom, upornošću i sposobnostima izgraditi život kakav želi. U njegovoj srži nalazi se obećanje da sudbina nije unaprijed određena i da čovjek ne mora zauvijek ostati tamo gdje je započeo. Za nekoga je američki san velika kuća s bijelom ogradom, automobil u garaži i porodica koja sjedi za stolom nedjeljom ujutro. Za drugoga je to vlastita kompanija, sloboda da putuje svijetom ili mogućnost da djeci pruži život kakav sam nikada nije imao.

Ideja američkog sna nije nastala preko noći. Sjedinjene Američke Države decenijama su predstavljale obećanu zemlju za milione ljudi koji su napuštali svoje domove u potrazi za boljim životom. Dolazili su iz Evrope, Azije, Latinske Amerike i drugih dijelova svijeta, noseći sa sobom malo novca, nekoliko komada odjeće i ogromnu nadu da će negdje daleko od poznatih ulica uspjeti započeti novi život. Mnogi nisu znali engleski jezik, nisu imali prijatelje niti su razumjeli društvo u koje dolaze. Ipak, vjerovali su da će im trud jednog dana donijeti ono što u rodnoj zemlji nisu mogli ostvariti.

Na američkim ulicama mogli su se vidjeti ljudi koji su radili po dvanaest sati dnevno, spavali u malim iznajmljenim sobama i godinama odgađali vlastite želje kako bi uštedjeli dovoljno novca za pokretanje posla. Neki su otvarali male prodavnice, drugi restorane, radionice i građevinske firme. Njihova djeca često su imala priliku pohađati bolje škole, naučiti jezik i pokušati ostvariti ono što roditeljima nije uspjelo. Upravo je ta mogućnost da naredna generacija živi bolje od prethodne postala jedan od najvažnijih dijelova američkog sna.

Međutim, američki san nikada nije bio samo priča o novcu. On je istovremeno predstavljao ideju lične slobode. Čovjek je trebao imati pravo da bira vlastiti put, promijeni zanimanje, pokrene posao, izrazi mišljenje i pokuša ponovo čak i nakon velikog neuspjeha. U društvu koje je snažno naglašavalo individualizam, uspjeh se često posmatrao kao rezultat lične hrabrosti i sposobnosti da se preuzme rizik. Ako nisi zadovoljan svojim životom, poruka je glasila, promijeni ga. Ako ti jedna vrata ostanu zatvorena, pronađi druga.

Takav način razmišljanja stvorio je kulturu u kojoj se neuspjeh ponekad smatrao samo privremenom preprekom. Čovjek koji je bankrotirao mogao je pokušati ponovo. Osoba koja je izgubila posao mogla je promijeniti grad, naučiti novu vještinu i započeti karijeru iz početka. Nije bilo neobično da neko nekoliko puta promijeni zanimanje prije nego što pronađe ono u čemu će biti uspješan. U tom smislu, američki san pružao je ljudima nešto što je često važnije od samog bogatstva: osjećaj da njihova budućnost još nije završena.

Ipak, iza sjajnih fotografija američkih nebodera, luksuznih automobila i prostranih kuća krije se i druga strana ove priče.

Nisu svi koji naporno rade jednako nagrađeni. Neko može provesti četrdeset godina na poslu, biti odgovoran, pošten i vrijedan, a ipak nikada ne uspjeti kupiti kuću ili stvoriti značajnu ušteđevinu. Drugi mogu doći do velikog bogatstva zahvaljujući porodičnom nasljedstvu, poslovnim vezama ili početnim prednostima koje nisu dostupne svima. Između tih krajnosti nalazi se ogroman broj ljudi koji svakodnevno pokušavaju održati ravnotežu između prihoda, troškova, porodice i vlastitih ambicija.

Za mnoge Amerikance najveći problem postali su troškovi stanovanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja. Čak i ljudi s pristojnim platama mogu se naći u situaciji da veliki dio prihoda odlazi na kredit, kiriju, osiguranje i račune. Neki rade dva posla, ne zato što žele izgraditi poslovno carstvo, nego zato što jedna plata više nije dovoljna za pristojan život. U takvim okolnostima američki san prestaje izgledati kao obećanje o neograničenim mogućnostima i počinje ličiti na trku u kojoj se cilj stalno pomjera.

Posebno je zanimljivo što se američki san kroz vrijeme mijenjao. Nekada se uspjeh često povezivao sa stabilnim zaposlenjem, vlastitom kućom i sigurnom penzijom. Čovjek je mogao raditi u istoj fabrici ili kompaniji decenijama, izdržavati porodicu i vjerovati da će mu takav život donijeti sigurnost. Danas mnogi mladi ljudi imaju drugačije predstave o uspjehu. Neki ne žele kuću koja će ih vezati za jednu lokaciju, nego mogućnost da rade preko interneta i žive u različitim zemljama. Drugi više cijene slobodno vrijeme, mentalni mir i nezavisnost nego skupe automobile i velike nekretnine.

Ipak, želja za boljim životom ostala je ista. Promijenili su se samo njeni oblici.

Možda se najbolji primjer američkog sna može pronaći u pričama ljudi koji su počeli gotovo ni od čega. U čovjeku koji je godinama radio kao konobar, a zatim otvorio vlastiti restoran. U ženi koja je nakon brojnih odbijanja pokrenula kompaniju. U porodici koja je emigrirala, živjela skromno i odvajala svaki dolar kako bi njihova djeca dobila obrazovanje koje njima nije bilo dostupno. Takve priče pokazuju da uspjeh ponekad zaista počinje u okolnostima koje ne obećavaju mnogo.

Ali postoji jedna važna stvar koju takve priče često prešućuju: nije dovoljno samo truditi se. Potrebni su i prilike, zdravlje, znanje, podrška drugih ljudi, povoljne okolnosti, a ponekad i sreća. Dvoje ljudi mogu uložiti jednaku količinu rada i završiti na potpuno različitim mjestima. Zbog toga je pogrešno svaki neuspjeh pripisivati lijenosti, kao što je pogrešno svaki uspjeh objašnjavati isključivo sposobnošću pojedinca.

Američki san postaje problematičan onda kada se pretvori u uvjerenje da je čovjek vrijedan onoliko koliko posjeduje. Tada se život pretvara u neprekidno dokazivanje. Veća kuća postaje nedovoljno velika čim komšija kupi još veću. Automobil koji je nekada bio simbol uspjeha nakon nekoliko mjeseci postaje običan predmet. Povećanje plate donosi kratkotrajno zadovoljstvo, a zatim se pojavljuje novi cilj. Čovjek može provesti cijeli život pokušavajući dostići sliku uspjeha koju je sam stvorio ili preuzeo od drugih, a da pritom nikada ne zastane i zapita se želi li zaista takav život.

Postoji i neobičan paradoks američkog sna: ljudi dolaze u Ameriku kako bi pronašli slobodu, a onda ponekad provedu decenije radeći toliko mnogo da nemaju vremena uživati u onome što su stekli. Roditelji žele djeci omogućiti bolji život, ali zbog posla propuštaju važne trenutke njihovog odrastanja. Ljudi kupuju kuće kako bi imali sigurnost, a zatim se plaše gubitka posla jer od njega zavisi otplata kredita. U želji da osiguraju budućnost, nerijetko žrtvuju sadašnjost.

To, naravno, ne znači da je težnja za uspjehom pogrešna. Naprotiv, želja da se napreduje, zaradi više, izgradi nešto vlastitim rukama i porodici pruži sigurnost jedna je od najprirodnijih ljudskih ambicija. Problem nastaje tek kada sredstva postanu važnija od cilja, a novac prestane biti sredstvo za bolji život i postane jedino mjerilo njegovog kvaliteta.

Zanimljivo je posmatrati američki san iz perspektive ljudi koji dolaze iz manjih evropskih zemalja, uključujući Bosnu i Hercegovinu. Nekome ko je odrastao u društvu u kojem se zaposlenje, porodične veze i društvena sigurnost često doživljavaju kao presudni faktori, američki pristup može izgledati istovremeno privlačno i zastrašujuće. S jedne strane, postoji osjećaj da se može pokušati gotovo sve. S druge, mnogo toga zavisi od pojedinca, koji mora sam osigurati brojne stvari koje se u drugim društvima podrazumijevaju ili lakše ostvaruju.

Zbog toga Amerika nije ista priča za svakoga. Za jednog čovjeka ona je zemlja u kojoj je prvi put uspio otvoriti vlastitu firmu. Za drugoga je mjesto u kojem je ostavio mladost radeći teške poslove. Neko je pronašao ljubav, slobodu i blagostanje, dok je neko drugi godinama živio daleko od porodice, uvjeren da će se žrtva jednog dana isplatiti. Ponekad se isplati, a ponekad čovjek tek nakon mnogo vremena shvati koliko je toga ostavio iza sebe.

Možda se zato pravi američki san ne može svesti na jednu sliku, jednu platu ili jednu kuću. Za nekoga je to mogućnost da iz siromaštva stigne do bogatstva. Za drugoga je prilika da živi bez straha, da sam bira svoj posao ili da svojoj djeci ostavi više mogućnosti nego što ih je sam imao. A za nekoga ko je cijeli život proveo jureći za uspjehom, najveći san može postati nešto sasvim jednostavno: dovoljno novca za pristojan život, zdravlje, nekoliko bliskih ljudi i slobodno vrijeme koje ne mora prodavati da bi preživio.

Američki san opstaje zato što ljudima daje nadu da njihova priča ne mora završiti tamo gdje je počela. Njegova najveća vrijednost nije u obećanju da će svako postati milioner, nego u ideji da čovjek treba imati priliku pokušati, napredovati i promijeniti vlastiti život. Njegova najveća slabost leži u tome što ta prilika nije jednaka za sve i što se uspjeh često predstavlja kao nešto što je potpuno pod kontrolom pojedinca.

Na kraju, možda najvažnije pitanje nije može li čovjek ostvariti američki san, nego kako će izgledati život koji će ga dočekati kada ga ostvari. Jer nije isto imati veliku kuću i osjećati se kod kuće, niti je isto imati mnogo novca i biti slobodan. Neki ljudi provedu život pokušavajući stići do vrha, a tek kada se na njemu nađu, shvate da nisu sigurni zbog čega su se uopće penjali.

Američki san je, u svojoj suštini, obećanje da možemo postati nešto više od onoga što nam je život prvobitno namijenio. Ali možda njegova najdublja lekcija glasi da uspjeh nije samo u tome koliko smo daleko stigli, nego i u tome jesmo li putem sačuvali dovoljno vremena, slobode i ljudskosti da uživamo u onome što smo izgradili.