Danas u ovoj priči pominjemo zmije i zmijski ujed. Svi znamo da se zmije mogu podijeliti na otrovnice i neotrovnice. Ali postoji i ogromna razlika između otrovnica. Od onih čiji ujed izaziva osip, kao recimo ubod pčele do onih čiji ujed izaziva smrt u roku od nekoliko minuta. U današnjoj priči na satiričan način prepričavamo kako je to izgledalo kada je Muju ujela zmija za nezgodno mjesto.
–Znaš šta Suljo, reko je da nemaš lijeka.
Poskok je zmija o kojoj se na Balkanu govori sa mješavinom straha, poštovanja i legendi. Njegovo ime izgovara se tiše nego druga, kao da i sama riječ nosi upozorenje. U narodu se kaže da je to „kraljica zmija“, ne zato što je najveća ili najljepša, već zato što ostavlja najdublji trag u kolektivnoj svijesti ljudi koji s njim dijele kamen, sunce i krš. Poskok nije samo životinja – on je simbol divlje prirode, opomena čovjeku i podsjetnik da još uvijek postoje bića koja ne priznaju našu dominaciju.
Ono po čemu je poskok najprepoznatljiviji jeste njegov karakteristični roščić na vrhu nosa. Taj mali, ali upečatljiv izdanak čini ga jedinstvenim među evropskim zmijama i odmah ga odvaja od svih drugih vrsta. Taj „rog“ nije oružje, već prirodni ukras, ali je upravo on dao poskoku mističan izgled zbog kojeg su se oko njega plele brojne priče. U prošlosti se vjerovalo da tim rogom može probosti čizmu, da skače na ljude s drveća ili da juri čovjeka kilometrima. Istina je, kao i obično, mnogo prizemnija – ali ništa manje fascinantna.
Tijelo poskoka je zdepasto, snažno i savršeno prilagođeno kretanju po kamenjaru. Boja mu varira od sive, pepeljaste i smeđe, pa sve do crvenkastih i gotovo crnih nijansi, što zavisi od staništa. Leđa mu krasi tamna cik-cak linija, svojevrsni potpis otrovnica, dok mu je glava široka, trouglasta i jasno odvojena od vrata. Oči sa uspravnim zjenicama daju mu prodoran, gotovo hladan pogled, ali taj pogled nije zlonamjeran – on je samo pogled životinje koja je stalno na oprezu.
Poskok je stanovnik Balkana u punom smislu te riječi. Najčešće se može sresti na sunčanim, suhim i kamenitim područjima – u kršu, na planinskim obroncima, suhozidima, zapuštenim livadama i rubovima šuma. Voli mjesta gdje se može sakriti među kamenjem, ali i izaći na sunce da se ugrije. Sunčanje nije hir, već potreba: kao hladnokrvna životinja, poskok zavisi od toplote okoline kako bi bio aktivan, brz i sposoban za lov.
Za razliku od mnogih zmija koje bježe čim osjete vibracije, poskok često ostaje miran i oslanja se na kamuflažu. Upravo tu nastaje većina problema s ljudima. Čovjek ga ne primijeti, priđe preblizu, stane na kamen ispod kojeg se krije – i u tom trenutku poskok reaguje instinktivno. Ugriz nije napad, već posljednja linija odbrane. Poskok ne „juri“ ljude, ne skače s grana i ne napada bez razloga. On samo brani svoj prostor i svoj život.
Otrov poskoka jedan je od najjačih među evropskim zmijama. To je hemijski kompleksna supstanca koja djeluje na krv, tkivo i nervni sistem. Ugriz može izazvati jak bol, otok, krvarenje, mučninu, pa čak i ozbiljne komplikacije ako se ne reaguje na vrijeme. Ipak, važno je znati da poskok vrlo često daje tzv. „suhi ugriz“ – ugriz bez ubrizgavanja otrova – naročito kada želi samo da zaplaši. Smrtni ishodi su danas izuzetno rijetki, zahvaljujući dostupnosti seruma i savremenoj medicini.
Zanimljivo je da je poskok, uprkos reputaciji opasne zvijeri, izuzetno korisna životinja. Hrani se prvenstveno glodarima – miševima, voluharicama i drugim sitnim sisarima koji mogu biti štetni za poljoprivredu i prenosioci bolesti. Na taj način poskok igra važnu ulogu u održavanju prirodne ravnoteže. Tamo gdje nema zmija, često dolazi do prenamnožavanja glodara, što dugoročno stvara mnogo veće probleme nego sama prisutnost otrovnice.
Razmnožavanje poskoka je spor i pažljiv proces. Ženka ne polaže jaja, već rađa žive mlade – obično između pet i petnaest malih poskoka, koji su od samog rođenja potpuno samostalni i otrovni. Nema roditeljske brige, nema učenja – instinkt je jedini učitelj. Mladi poskoci su često još opasniji u smislu nepredvidivosti, jer nemaju iskustvo i brže reaguju u stresnim situacijama.
U narodnoj tradiciji poskok ima posebno mjesto. U pjesmama, pričama i vjerovanjima često se pojavljuje kao čuvar skrivenog blaga, simbol osvete ili kazne za ljudsku pohlepu. U nekim krajevima se vjerovalo da poskok pamti lice čovjeka koji ga je pokušao ubiti, u drugima da donosi nesreću ako se pojavi blizu kuće. Takva vjerovanja, iako neutemeljena, govore o dubokom strahopoštovanju koje je ova zmija izazivala vijekovima.
Danas je poskok zaštićena vrsta u mnogim zemljama. Njegova brojnost opada zbog uništavanja staništa, širenja puteva, urbanizacije i namjernog ubijanja iz straha. Ironija je u tome što se čovjek boji poskoka, a upravo je čovjek taj koji mu predstavlja najveću prijetnju. Poskok ne traži naš svijet – mi ulazimo u njegov.
Susret s poskokom u prirodi ne treba da bude trenutak panike, već trenutak razuma. Dovoljno je stati, povući se polako i dati mu prostora da ode. U većini slučajeva, poskok će se povući čim osjeti da opasnost prolazi. Poštovanje distance i razumijevanje prirode ključ su suživota.
Na kraju, poskok ostaje ono što je oduvijek bio – tiha sjenka među kamenjem, živi dokaz da divljina još postoji. On ne traži našu pažnju, ne želi naš strah, niti našu mržnju. Traži samo jedno: da ga ostavimo na miru. U tome se, možda, krije njegova najveća lekcija – da snaga nije u napadu, već u ravnoteži, i da priroda ne postoji da bi bila pokorena, već shvaćena.
