U ovoj priči imamo jednu humorističnu situaciju koja je završial dobro po glavnog junaka ove priče. Naime, momak je dopratio djevojku kući te prije nego što se rastanu on se bacio u akciju s njom. No slučajno je ruku naslonio na dugme od interfona i čitav njihov razgovor je čuo njihov otac. Evo kako se sve to desilo.
–Il mu ti pipu#i, il da mu ja popu#im il da mu mati popu#i kad se vrati iz noćne smjene ali nek skine konačno ruku s prokletog interfona.
U vrijeme dok je ovim prostorima trajala Osmansko Carstvo, ljubav između momka i cure nije bila stvar trenutka, strasti ili impulsa. Bila je to tiha borba srca i razuma, strogo ograničena pravilima, običajima, čašću porodice i pogledima čitavog sela. Ašikovati nije značilo „biti zajedno“ – značilo je čekati, trpjeti, dokazivati se.
Momak i cura rijetko su imali priliku da budu sami. Njihovi susreti nisu bili planirani na način kako danas zamišljamo ljubav. Nije bilo dogovorenih izlazaka, dodira ruke pod stolom, ni spontanih zagrljaja. Sve je išlo kroz pogled, pjesmu, znak, tišinu. Ako bi se i sreli, to bi bilo na česmi, na sijelu, u avliji tokom akšama, na seoskoj svetkovini ili bajramu – i to uvijek pod budnim okom drugih.
Momak bi znao da mu se srce veže za djevojku mnogo prije nego što bi ikome išta rekao. Često bi je prvi put zapazio dok nosi ibrik s vodom, dok spušta pogled kad prolazi, ili dok joj se pletenica blago pomjera niz leđa. Ali nije smio prići. Prvo je morao biti viđen kao čovjek – vrijedan, miran, čestit, sposoban. Ljubav se nije dokazivala riječima, nego ponašanjem.
Djevojka, s druge strane, nije smjela pokazati da zna, iako je znala. Pogled bi joj zadrhtao samo djelić sekunde duže nego što je dozvoljeno. Ako bi se nasmiješila – to bi bio znak. Ako bi pognula glavu – isto znak. Ako bi zapjevala sevdalinku čiji stihovi govore o čežnji – to je bila poruka jača od bilo kakvog priznanja.
Ašikovanje je često išlo kroz pjesmu. Momci bi navečer, pod pendžerom, zapjevali. Ne glasno, ne da probude kuću, nego tiho – da djevojka čuje ako sluša. Ako bi se svjetlo u sobi zadržalo duže nego inače, ili ako bi se pendžer jedva primjetno otvorio – to je bio odgovor. Nekad bi se niz konopac spustio peškir ili maramica. To je bila ljubavna prepiska tog doba.
Nisu smjeli govoriti otvoreno. Svaka riječ bila je opasna. Jedna pogrešna rečenica mogla je značiti sramotu za porodicu, zabranu susreta, pa čak i nasilno razdvajanje. Zato su govorili u zagonetkama, u stihovima, u pogledima koji traju tačno onoliko koliko je sigurno. Ljubav je bila skrivena, ali jaka, baš zato što je bila zabranjena.
Vrijeme je igralo ogromnu ulogu. Ašikovalo se godinama. Momak bi čekao da završi zanat, da zaradi nešto, da se „pokaže svijetu“. Djevojka bi čekala da porodica procijeni da je vrijeme, da su godine stigle, da se „može pričati“. I u tom čekanju se rađala dubina kakvu danas rijetko ko osjeti – jer su se ljudi zaljubljivali u dušu, a ne u dostupnost.
Kad bi porodice konačno saznale – često su već znale – ljubav je prestajala biti tajna, ali nije postajala laka. Slijedili su razgovori, provjere porijekla, časti, imetka, ugleda. Momak nije ženio samo djevojku, nego njenu kuću, njeno ime, njene pretke. Cura nije birala samo muža, nego sudbinu.
Ako bi sve bilo prihvaćeno, ljubav bi se tek tada smjela pokazati – ali i tada skromno. Bez pretjerivanja, bez razmetanja. Jer prava ljubav, vjerovalo se, ne treba publiku.
A ako bi bila zabranjena – onda bi ostajala zauvijek u pjesmama. U sevdalinkama punim tuge, neizgovorenih riječi i vječne čežnje. Mnoge od tih pjesama nastale su upravo iz ašikovanja koje nikad nije smjelo postati brak.
To je bilo vrijeme kad se voljelo tiho, ali snažno. Kad je jedan pogled nosio više emocije nego danas cijeli razgovor. Kad je čekanje bilo dokaz, a odricanje čin ljubavi. Vrijeme kad momak i cura nisu „bili zajedno“, ali su pripadali jedno drugom u tišini.
