U ovoj anegdoti imamo putovanje između sekretarice i direktora. Oduvijek je takva tema bila predmet rasrava. Direktor i sekretarica su na glasu kao da uvijek ima nešto između njih, tako se bar prikazuje u filmovima i serijama. Danas ćemo malo više na ovu temu.

-Pa kao muž i žena.

-Dobro, kaže direktor, zatim se izvali u krevet, prde i zaspa.

Direktor i sekretarica: zašto se iza zatvorenih vrata kancelarije uvijek zamišlja nešto više?

Postoji jedna neobična pojava u poslovnom svijetu: čim se spomenu direktor i njegova sekretarica, mnogi ljudi gotovo instinktivno pomisle da između njih postoji nešto više od poslovnog odnosa. Dovoljno je da ona prva ulazi u njegovu kancelariju, da zajedno ostaju duže nakon radnog vremena ili da se međusobno razumiju bez mnogo riječi. U mašti kolega, a ponekad i cijelog kolektiva, obična poslovna saradnja vrlo brzo preraste u priču o tajnoj romansi.

Ali zašto je baš odnos direktora i sekretarice postao toliko čest predmet sumnji, šala i tračeva?

Jedan od razloga krije se u prirodi njihovog posla. Sekretarica je često osoba koja provodi mnogo vremena u neposrednoj blizini direktora. Ona poznaje njegov raspored, zna s kim se sastaje, kakve probleme ima i koliko je opterećen obavezama. Često prva sazna za poslovne odluke, promjene u firmi, njegove planove i raspoloženja. Dok ostali zaposlenici direktora viđaju na sastancima ili mu se obraćaju kada nešto trebaju, sekretarica s njim komunicira svakodnevno.

Takva bliskost stvara poseban odnos povjerenja, a povjerenje je nešto što ljudi sa strane nerijetko pogrešno protumače kao intimnost.

U svakom kolektivu postoji određena glad za pričama koje odstupaju od svakodnevice. Plate, sastanci, rokovi, izvještaji i nezadovoljstvo poslom brzo postanu dosadni. Međutim, mogućnost da direktor, čovjek koji odlučuje o sudbini zaposlenika i predstavlja autoritet, ima tajnu vezu sa sekretaricom odjednom postaje mnogo zanimljivija. U toj priči postoje moć, novac, privlačnost, povjerenje i mogućnost da se nešto događa daleko od očiju drugih.

Drugim riječima, takav trač ima sve elemente male kancelarijske drame.

Posebnu ulogu igra i sama hijerarhija. Direktor je najčešće osoba koja ima moć da nagrađuje, unapređuje ili kažnjava zaposlenike, dok sekretarica može biti među ljudima koji s njim najčešće i najneposrednije komuniciraju. Kada drugi primijete da joj posvećuje više pažnje, da je pita za mišljenje ili da joj dopušta određenu slobodu koju ostali nemaju, odmah se javlja pitanje: je li ona samo njegova najbliža saradnica ili ima poseban status?

Ponekad je odgovor sasvim jednostavan. Možda je riječ o sposobnoj osobi kojoj direktor vjeruje više nego drugima. Možda godinama zajedno rade i razvili su način komunikacije koji ne zahtijeva mnogo objašnjavanja. A možda kolege zaista primjećuju određenu naklonost. Ipak, sama bliskost nije dokaz ljubavne veze, bez obzira na to koliko se drugima njihovo ponašanje činilo sumnjivim.

Zanimljivo je da se od žene na takvoj poziciji često očekuje da bude istovremeno profesionalna, ljubazna, diskretna, uvijek dostupna i dovoljno bliska direktoru da mu olakša posao, ali ne toliko bliska da bi drugi počeli postavljati pitanja. Ako je hladna i distancirana, može biti proglašena neprijatnom. Ako je srdačna, neko će zaključiti da flertuje. Ako direktor uvažava njeno mišljenje, pojavit će se sumnje da iza toga postoji nešto lično.

Tako žena može postati predmet priče bez obzira na to kako se ponaša.

S druge strane, ni direktori nisu imuni na takve pretpostavke. Muškarac na rukovodećoj poziciji koji se često šali sa sekretaricom, donosi joj kafu ili s njom razgovara o privatnim stvarima može vrlo brzo postati glavni junak kancelarijskih nagađanja. Čak i kada se radi o sasvim bezazlenom odnosu, ljudi ponekad u svakom pogledu, osmijehu ili dužem razgovoru traže potvrdu vlastitih pretpostavki.

A kada se jednom rodi sumnja, gotovo sve počinje izgledati kao dokaz.

Ako zajedno izađu iz zgrade, sigurno su bili negdje nasamo. Ako ona zna da je direktor nervozan, mora da su posebno bliski. Ako je nazove nakon radnog vremena, očigledno postoji razlog koji nema veze s poslom. Ako joj pokloni povjerenje, onda je, prema kancelarijskim tumačenjima, jasno da nije riječ samo o profesionalnom odnosu.

Problem je u tome što se isti postupci mogu objasniti na mnogo načina, ali trač obično bira ono objašnjenje koje je najzanimljivije.

Postoji i jedna manje očigledna strana ove pojave. U firmama u kojima vladaju rivalstvo, nezadovoljstvo ili osjećaj nepravde, priča o navodnoj vezi direktora i sekretarice može postati sredstvo za objašnjavanje svega što zaposlenici ne razumiju ili ne mogu prihvatiti. Ako sekretarica dobije bolju kancelariju, pristup važnim informacijama ili veću slobodu u radu, neko će to pripisati njenim sposobnostima, a neko će posumnjati da iza toga stoje privatni razlozi.

Takva priča može biti posebno privlačna onima koji smatraju da se napredovanje u firmi ne zasniva isključivo na radu i znanju. Umjesto da se razgovara o organizaciji posla, kompetencijama i odnosima moći, pažnja se prebacuje na navodnu romansu.

Naravno, bilo bi naivno tvrditi da se ljubavne veze između direktora i sekretarica nikada ne događaju. Kao i u drugim profesijama, ljudi se upoznaju na poslu, provode mnogo vremena zajedno i ponekad razviju osjećaje. Međutim, stvarna veza i kancelarijski trač dvije su sasvim različite stvari. Jedno podrazumijeva stvaran odnos između dvoje ljudi, a drugo često postoji samo u pričama onih koji ih posmatraju.

Tu se otvara i pitanje odgovornosti. Ako između rukovodioca i zaposlenice zaista postoji intiman odnos, važno je razmotriti postoji li neravnoteža moći, pritisak ili povlašten tretman. Direktorova pozicija može utjecati na to koliko se druga osoba osjeća slobodnom da prihvati ili odbije bliskost. Zato takve odnose ne treba automatski romantizirati, ali ih ne treba ni osuđivati samo na osnovu glasina.

Možda je upravo to razlog zbog kojeg odnos direktora i sekretarice toliko dugo fascinira ljude. U njemu se prepliću poslovna moć i lična bliskost, formalna pravila i neformalni odnosi, ono što se vidi i ono što ostaje privatno. A ljudi su oduvijek bili skloni popunjavati praznine vlastitim pretpostavkama.

Na kraju, možda najviše govori o kolektivu upravo činjenica da se dvoje ljudi ne mogu ponašati prirodno, a da neko ne pokuša pronaći skriveno značenje u njihovom odnosu.

Direktor i sekretarica mogu biti ljubavnici, ali mogu biti i samo dvoje ljudi koji dobro sarađuju. Mogu dijeliti povjerenje, stres, odgovornost i godine zajedničkog rada, a da između njih nikada ne postoji ništa romantično.

Ipak, u kancelariji se često ne pamti ono što se zaista dogodilo, nego ono što je bilo najzanimljivije zamisliti. A kada je riječ o direktoru i sekretarici, mašta kolektiva ponekad radi prekovremeno, čak i onda kada njih dvoje odavno odu kući.