Danas vam donosimo još jednu temu koja će vas nasmijati. Pored svih ovih dešavanja u svijetu koja su zabrinjavajuća i ne unose mir u srce čovjeka, treba se s vremena na vrijeme našalit. Evo jedne jako zanimljive priče.
–I ja tebi moram nešto priznati. Zovem se Haso i idem na karneval.
Časne sestre već stoljećima predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih simbola posvećenog života unutar kršćanske, a posebno katoličke tradicije. Njihova karakteristična odjeća, život u zajednici i odluka da svoje vrijeme, sposobnosti i energiju posvete vjeri učinili su ih prepoznatljivim širom svijeta. Međutim, iza slike žene u redovničkoj odjeći krije se mnogo složenija priča. Život časnih sestara nije samo pitanje molitve i boravka unutar samostanskih zidova. Kroz historiju su mnoge od njih bile učiteljice, medicinske sestre, njegovateljice, humanitarne radnice, misionarke, upraviteljice ustanova, naučnice, umjetnice i osobe koje su pomagale ljudima u nekim od najtežih trenutaka njihovih života.
Da bi se razumjela njihova uloga, potrebno je vratiti se daleko u prošlost, u vrijeme kada su se počeli razvijati prvi oblici organizovanog kršćanskog monaškog života. Već u prvim stoljećima kršćanstva postojali su muškarci i žene koji su odlučivali napustiti uobičajen način života i potpuno se posvetiti vjeri. Neki su birali samoću i povlačenje iz društva, dok su drugi stvarali zajednice u kojima su zajedno živjeli, molili se i radili.
Vremenom su takve zajednice postajale sve organizovanije. Nastajala su pravila kojima se uređivao svakodnevni život, odnos prema materijalnim dobrima, rad, molitva i odgovornost prema zajednici. Iz tih ranih oblika posvećenog života tokom stoljeća razvili su se brojni ženski redovi i kongregacije.
Više od odjeće i samostana
Kada ljudi pomisle na časnu sestru, jedna od prvih asocijacija često je habit, odnosno karakteristična redovnička odjeća. Međutim, habit je samo vanjski znak mnogo dublje životne odluke.
Ulazak u redovničku zajednicu tradicionalno podrazumijeva proces koji traje određeno vrijeme. Kandidatkinja upoznaje način života zajednice i postepeno procjenjuje odgovara li takav život njenom pozivu. Istovremeno i zajednica procjenjuje njenu spremnost za život koji zahtijeva disciplinu, zajedništvo i dugoročnu posvećenost.
Redovnički život najčešće je povezan sa zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti. Njihovo značenje mnogo je šire od jednostavnog odricanja. Siromaštvo podrazumijeva drugačiji odnos prema vlasništvu i materijalnim dobrima, čistoća život posvećen Bogu bez bračnog odnosa, dok poslušnost označava prihvatanje pravila i odgovornosti unutar zajednice i vlastitog reda.
Takva odluka može snažno promijeniti svakodnevicu osobe. Umjesto individualnog planiranja života, veliki dio odluka povezan je sa zajednicom kojoj pripada. Časna sestra može biti poslana u drugu ustanovu, grad, pa čak i drugu državu, zavisno od poslanja i potreba reda.
Svaki red ima svoju priču
Pogrešno bi bilo sve časne sestre posmatrati kao pripadnice jedne jedinstvene organizacije. Postoje brojni redovi i kongregacije, a među njima mogu postojati velike razlike.
Neke zajednice posebno su usmjerene na kontemplativni život. U njima veliki dio dana zauzimaju molitva, tišina, rad i život unutar samostana. Druge su izrazito aktivne i njihovi članovi rade u školama, bolnicama, domovima za starije osobe, humanitarnim organizacijama, misijama i drugim ustanovama.
Zbog toga se svakodnevni život jedne časne sestre može dramatično razlikovati od života druge. Jedna može predavati matematiku ili biologiju, druga njegovati bolesnike, treća raditi sa siromašnim porodicama, četvrta voditi administrativne poslove, a peta veći dio života provoditi u kontemplativnoj zajednici.
Upravo ta raznolikost često ostaje skrivena iza zajedničkog naziva „časne sestre“.
Obrazovanje kao jedno od najvažnijih područja djelovanja
Jedan od najvećih historijskih doprinosa ženskih redovničkih zajednica vezan je za obrazovanje. U različitim dijelovima svijeta časne sestre osnivale su i vodile škole, internate i druge obrazovne ustanove.
Posebno je značajno što su neke zajednice veliku pažnju posvećivale obrazovanju djevojčica i žena u periodima kada mogućnosti ženskog obrazovanja nisu bile jednake današnjim.
Rad u školama nije značio samo podučavanje vjeronauke. Redovnice su predavale jezike, književnost, prirodne nauke, muziku, matematiku i brojne druge predmete. Neke ustanove koje su započele kao male škole tokom vremena razvile su se u velike obrazovne institucije.
Obrazovanje je imalo i praktičnu dimenziju. U siromašnijim zajednicama škola je mogla predstavljati jednu od rijetkih mogućnosti da dijete stekne znanja potrebna za drugačiju budućnost.
Časne sestre i medicina
Drugo područje u kojem su redovničke zajednice ostavile dubok trag jeste briga o bolesnicima.
Prije razvoja savremenih zdravstvenih sistema bolnice nisu izgledale kao danas. Briga o bolesnim, starim, siromašnim i napuštenim ljudima često je zavisila od porodice, lokalne zajednice, dobrotvornih organizacija i vjerskih institucija.
Brojne časne sestre upravo su u takvim okolnostima preuzimale uloge njegovateljica.
Tokom epidemija i ratova njihov rad mogao je biti posebno težak. Brinuti o oboljelima u vrijeme kada medicina nije raspolagala antibioticima, modernom dijagnostikom, intenzivnom njegom ili današnjim higijenskim standardima značilo je biti izložen značajnom riziku.
Sa profesionalizacijom medicine mijenjala se i njihova uloga. Redovnice su se obrazovale za medicinske sestre, farmaceutske i druge zdravstvene djelatnosti, a pojedine zajednice osnivale su vlastite bolnice.
Tako se kroz historiju spoj vjerskog poziva i praktične brige za čovjeka posebno jasno vidio upravo uz bolesnički krevet.
Život određen ritmom
Za mnoge redovničke zajednice vrijeme ima drugačiju strukturu od one na koju je naviknut savremeni čovjek. Dan se često organizuje oko molitve, rada, zajedničkih obroka i određenih perioda tišine ili odmora.
Rano ustajanje tradicionalno je dio života mnogih zajednica. Nakon jutarnje molitve slijede svakodnevne obaveze. One mogu biti potpuno praktične: kuhanje, čišćenje, rad u vrtu, administracija, nastava, zdravstvena njega ili odlazak na posao izvan samostana.
Molitva se ponovo pojavljuje u određenim dijelovima dana, stvarajući ritam u kojem se smjenjuju duhovni i praktični život.
Takav raspored može djelovati veoma strogo nekome ko je navikao na gotovo potpunu individualnu kontrolu nad vlastitim vremenom. Međutim, upravo ponavljanje i jasno određena struktura imaju važnu ulogu u redovničkoj tradiciji.
Samostan pritom nije mjesto bez svakodnevnih problema. Tamo žive ljudi različitih karaktera, generacija, obrazovanja i iskustava. Kao i u svakoj zajednici, potrebni su kompromisi, strpljenje, podjela poslova i rješavanje nesuglasica.
Šta zapravo znači život bez privatnog vlasništva?
Jedan od aspekata redovničkog života koji je savremenom čovjeku možda najteže zamisliti jeste drugačiji odnos prema imovini.
Moderni život snažno je vezan za ideju individualnog vlasništva. Stan, automobil, odjeća, novac i drugi predmeti posmatraju se kao dio lične sigurnosti i identiteta.
Redovnički zavjet siromaštva pokušava napraviti odmak od takvog načina razmišljanja.
To ne znači nužno život bez osnovnih potreba. Redovnice trebaju hranu, smještaj, odjeću, zdravstvenu zaštitu i sredstva za obavljanje svojih aktivnosti. Razlika je u tome što se naglasak stavlja na zajedničko korištenje dobara i ograničavanje ličnog vlasništva.
Upravo zbog toga redovnički život predstavlja prilično radikalan kontrast potrošačkom društvu.
Humanitarni rad
Možda najvidljiviji dio djelovanja časnih sestara predstavlja pomoć ljudima na društvenim marginama.
Tokom historije različite zajednice organizovale su sirotišta, prihvatilišta, narodne kuhinje, domove za stare, centre za osobe sa invaliditetom i brojne druge oblike pomoći.
Posebnost takvog rada često nije bila samo u pružanju materijalne pomoći. Za osobu koja je ostala bez porodice, zdravlja ili društvene podrške jednako značajan može biti osjećaj da neko primjećuje njeno postojanje.
Zbog toga su pojedine redovnice svoj život provodile među ljudima koje je ostatak društva uglavnom pokušavao ne primijetiti.
