Bosanci su ljudi koji su dosta poznati kao građevinski radnici u inostranstvu. Dosta su cijenjeni i poznati su kao marljivi i dobri radnici. Donosimo jednu anegdotu ali i malo više zanimljivosti o ovoj pojavi.

– “Hercegovac je lijen, njemu je mrsko ići dva puta…”

Bosanci građevinski radnici u dijaspori: Ljudi koji su tuđim rukama gradili tuđe gradove, a svojim porodicama stvarali bolju budućnost

Postoji jedna posebna vrsta ljudi koju ćete prepoznati gotovo u svakom većem evropskom gradu. To su muškarci koji ustaju dok je većina još u dubokom snu, oblače radnu odjeću, spremaju alat i kreću prema gradilištu. Njihove ruke su grube, nokti često puni prašine, a leđa umorna od godina nošenja tereta. Mnogi od njih ne govore savršeno njemački, austrijski ili švicarski, ali zato odlično poznaju svaki posao koji se može obaviti na građevini. Među njima je posebno mnogo Bosanaca, ljudi koji su decenijama prisutni na evropskim gradilištima i koji su svojim radom ostavili trag u brojnim gradovima.

Bosanski građevinski radnik u dijaspori nije samo čovjek koji je otišao u inostranstvo da zaradi platu. On je često otac koji je napustio djecu dok su još bila mala, suprug koji je suprugu ostavio da sama vodi domaćinstvo, sin koji nije mogao biti uz roditelje kada su starili i čovjek koji je morao naučiti živjeti između dvije države. Njegova priča nije uvijek priča o velikom uspjehu i bogatstvu. Mnogo češće to je priča o odricanju, disciplini, teškom radu i neprestanoj želji da porodici pruži ono što sam možda nije imao.

Kada je odlazak postao jedini izlaz

Mnogi Bosanci koji danas rade na građevinama u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Sloveniji i drugim evropskim zemljama potiču iz porodica u kojima se uvijek živjelo od poštenog, ali teškog rada. Neki su odrasli uz očeve koji su bili zidari, tesari, električari, bravari ili majstori različitih zanata. Još kao dječaci naučili su šta znači uzeti alat u ruke, pomoći starijima i završiti posao koji je započet.

Nakon rata, a posebno tokom posljednjih nekoliko decenija, mnogi su shvatili da u Bosni i Hercegovini teško mogu ostvariti život kakav žele. Posla nije bilo dovoljno, plate su bile male, a mogućnosti za napredovanje ograničene. Čovjek je mogao imati znanje, iskustvo i volju za radom, ali mu je često nedostajala prilika da od svog zanata pristojno živi.

Tada je počeo odlazak.

Neki su otišli preko rođaka i prijatelja koji su već radili u inostranstvu. Drugi su pronašli posao preko agencija, a bilo je i onih koji su jednostavno spakovali nekoliko komada odjeće, sjeli u autobus i krenuli u nepoznato. Mnogi nisu imali ni siguran smještaj ni dobro poznavanje jezika. Imali su samo kontakt osobe koja ih je čekala i nadu da će se trud jednog dana isplatiti.

Prvi dani nisu bili jednostavni. Nova zemlja, drugačiji običaji, nepoznati ljudi i pravila koja su se morala brzo naučiti. Ipak, na gradilištu je postojalo nešto zajedničko svim radnicima. Bez obzira na to odakle dolaze, posao je morao biti završen, zidovi podignuti, instalacije postavljene, a rokovi ispoštovani.

U takvom okruženju mnogi Bosanci su vrlo brzo pokazali koliko vrijede.

Bosanac na gradilištu: Majstor za kojeg se traži preporuka

Ako postoji nešto po čemu su mnogi bosanski građevinski radnici poznati među ljudima s kojima rade, onda je to praktično znanje. Generacije muškaraca iz Bosne odrastale su uz zanate i poslove u kojima se iskustvo stiče rukama, a ne samo iz knjiga.

Zidar, tesar, armirač, keramičar, fasader, moler, vodoinstalater, električar ili monter. Svaki od ovih poslova zahtijeva posebnu vještinu, a iza dobrog majstora obično stoje godine rada, pokušaja, grešaka i naučenih lekcija.

Na gradilištima širom Njemačke često se mogu sresti Bosanci koji su toliko dugo u poslu da ih mlađi radnici doživljavaju kao prave učitelje. Oni znaju procijeniti materijal, prepoznati problem prije nego što postane ozbiljan i pronaći rješenje u situacijama u kojima se neko drugi ne bi najbolje snašao.

Nije rijetkost da čovjek koji je počeo kao obični pomoćni radnik nakon nekoliko godina postane glavni majstor, poslovođa ili čak vlasnik vlastite građevinske firme.

Posebno je zanimljivo što se na mnogim gradilištima stvorila svojevrsna tradicija prenošenja znanja. Stariji majstori dovode mlađe ljude iz Bosne, pokazuju im kako se radi, objašnjavaju im gdje ne smiju praviti greške i uče ih poslu koji će im kasnije omogućiti da samostalno zarađuju.

Tako se zanat prenosi s čovjeka na čovjeka, često daleko od mjesta na kojem je prvi put naučen.

Njihov radni dan počinje dok drugi još spavaju

Za prosječnog čovjeka radni dan počinje ustajanjem, doručkom i odlaskom na posao. Za mnoge građevinske radnike u dijaspori jutro počinje mnogo ranije.

Alarm zvoni oko pet sati. U nekim slučajevima i prije toga. Kafa se popije na brzinu, pripremi se hrana za posao i provjerava da li je sav potreban alat u vozilu. Zimi je vani još mrak, a hladnoća se osjeti čim čovjek izađe iz toplog stana.

Slijedi vožnja do gradilišta, ponekad udaljenog nekoliko desetina kilometara. Neki svakodnevno putuju i mnogo duže, posebno oni koji rade za firme čija se gradilišta nalaze u različitim gradovima.

Kada stignu, nema mnogo vremena za razmišljanje o tome kako su spavali ili koliko su umorni. Posao počinje.

Ljeti ih dočekuju visoke temperature, prašina i sunce koje nemilosrdno udara po gradilištu. Zimi se suočavaju s hladnoćom, kišom, snijegom i vjetrom. Ruke su često izložene vodi, cementu, hemikalijama i grubim materijalima. Leđa, koljena i ramena trpe opterećenje koje se vremenom nakuplja.

Ipak, najveći dio radnika ne govori mnogo o umoru. Navikli su na takav život. Naučili su da se posao mora završiti, a da se odmor često ostavlja za vikend, godišnji odmor ili nekoliko dana provedenih u Bosni.

Život u sobama, zajedničkim stanovima i radničkim smještajima

Jedna od manje vidljivih strana života građevinskih radnika u dijaspori jeste način na koji žive dok su daleko od porodice.

Nisu svi imali mogućnost odmah iznajmiti vlastiti stan. Mnogi su godinama dijelili smještaj s kolegama, rođacima ili drugim radnicima iz Bosne i Hercegovine. U jednoj kući moglo je živjeti nekoliko muškaraca koji su radili za istu firmu, ustajali u isto vrijeme i vraćali se umorni nakon napornog dana.

Kuhinja je često bila zajedničko mjesto okupljanja. Tu se pripremala hrana, pričalo o poslu, komentarisalo šta se dešava u Bosni i dogovaralo ko će sljedeći vikend ići kući.

U takvim stanovima često se čula muzika iz domovine, gledale utakmice reprezentacije, pratile političke vijesti i prepričavale zgode s gradilišta.

Neko je kuhao grah, neko donio suho meso iz Bosne, a neko je imao zadatak da napravi kafu za sve. Iako su bili hiljadama kilometara daleko od svojih kuća, trudili su se da sačuvaju male navike koje su ih podsjećale na dom.

Za mnoge od njih takav smještaj nije bio pitanje izbora, nego način da smanje troškove i što više novca pošalju porodici.

Jer upravo je novac koji ostane nakon plaćanja osnovnih troškova često bio najvažniji dio cijele priče.

Plata u eurima, a srce i dalje u Bosni

Jedna od najvećih motivacija za odlazak uvijek je bila mogućnost da se zaradi više nego kod kuće. Plata građevinskog radnika u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj može biti znatno veća od zarade za isti posao u Bosni i Hercegovini, ali iza tih iznosa kriju se i visoki troškovi života, stanovanja, prevoza, hrane i osiguranja.

Ipak, mnogi su uspjeli napraviti ono zbog čega su i otišli.

Jedan dio novca odlazio je na izdržavanje porodice, drugi na štednju, a treći na gradnju kuće u rodnom mjestu. Za nekoga je najveći uspjeh bio kupiti stan, za drugoga napraviti sprat kuće roditeljima, a za trećega omogućiti djeci školovanje bez finansijskih briga.

Postoji nešto posebno u prizoru kuće koja se gradi u nekom bosanskom selu ili manjem gradu, dok njen vlasnik većinu godine radi na njemačkom gradilištu.

Svaki novi sprat, svaka postavljena pločica i svaki završeni dio fasade predstavljaju sate i dane provedene na poslu u inostranstvu.

Nekada se vlasnik kuće vrati samo nekoliko puta godišnje kako bi nadgledao radove. Donese novac, dogovori s majstorima šta se treba završiti i ponovo odlazi preko granice.

Njegova porodica živi u kući koja polako dobija konačan oblik, dok on nastavlja živjeti u iznajmljenom stanu daleko od nje.

To je jedna od najvećih životnih ironija mnogih građevinskih radnika: godinama grade vlastiti dom, a u njemu provode manje vremena nego u radničkom smještaju u inostranstvu.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime