Tamburaši su ljudi koji su omiljeni među mnogim društvima. Često se pojave niotkud, zapravo jer znaju i očekuju gdje će se desiti neki događaj poput bjenčanja. Omiljeni su u kafanama i mnogi ljudi ne žale novac kada su u pitanju njihove omiljene pjesme odsvirane upravo od strane tamburaša.
–Pa sigurno bolje oni nego ti.
Tamburaši su mnogo više od muzičara koji sviraju po kafanama, svadbama i slavama – oni su čuvari jednog posebnog osjećaja života, onog između smijeha i suze, između čaše koja se podiže i one koja se tiho spušta kad pjesma pogodi pravo u srce. Njihova muzika ne traži da je slušaš – ona te pronađe, uhvati te negdje između rebra i duše i ne pušta dok ne otpjevaš barem refren, makar i tiho, sam za sebe.
Tambura, kao instrument, na prvi pogled djeluje jednostavno – mala, drvena, sa žicama koje se prebiru prstima ili trzalicom. Ali u rukama pravog tamburaša ona postaje nešto sasvim drugo. Postaje glas koji zna sve tvoje tajne, i one koje nisi nikome rekao. Zvuk tambure nije glasan kao truba, niti dramatičan kao violina, ali ima jednu posebnu toplinu, neku vrstu intime koja podsjeća na razgovor sa starim prijateljem kojeg dugo nisi vidio. Zato tamburaši nikada nisu samo izvođači – oni su posrednici između emocije i trenutka.
U kafani, tamburaši imaju posebnu ulogu. Oni ne sviraju samo pjesme – oni čitaju ljude. Pogledaju stol, vide ko sjedi, kakva je atmosfera, koliko je čaša prazno, koliko je očiju već postalo mutno od pića i sjećanja, i tačno znaju šta treba odsvirati. Ako vide društvo koje se tek zagrijava, krenut će lagano, uz pjesme koje se pjevuše. Ako primijete nekoga ko gleda u prazno, vjerovatno će započeti neku staru, tihu pjesmu koja govori o izgubljenoj ljubavi. A ako je atmosfera već uzavrela, tada tambure počinju da „gore“, ritam se ubrzava, stolovi se pomjeraju, a ljudi ustaju i pjevaju kao da sutra ne postoji.
Postoji nešto gotovo mistično u toj vezi između tamburaša i publike. To nije koncert gdje postoji jasna granica između bine i gledališta. Ovdje je sve pomiješano – tamburaš ti stoji iza leđa, naslanja se na tvoju stolicu, svira tik uz tvoje uho dok ti pokušavaš da uhvatiš riječi pjesme. I u tom trenutku, sve postaje lično. Pjesma više nije „nečija“ – ona je tvoja.
Tamburaši često putuju od mjesta do mjesta, od kafane do kafane, od svadbe do svadbe. Njihov život nije glamurozan, ali ima neku slobodu koju mnogi drugi nemaju. Oni žive noću, kada se svijet smiri i kada ljudi postaju iskreniji nego inače. Noć izvlači iz ljudi ono što dan skriva, a tamburaši su tu da to pretoče u muziku. Zato njihove pjesme često imaju tu posebnu težinu – jer su nastajale iz stvarnih priča, iz pogleda, iz rastanaka i ponovnih susreta.
U mnogim krajevima Balkana, tamburaši su simbol tradicije. Njihova muzika nosi u sebi tragove prošlih vremena, starih običaja i načina života koji polako nestaje. Ali upravo zato što se prenosi s koljena na koljeno, ta muzika nikada ne umire. Mladi tamburaši uče od starijih, ne samo kako da sviraju, nego i kako da „osjete“ pjesmu. Jer nije dovoljno odsvirati tačne note – moraš znati gdje treba malo zastati, gdje produžiti ton, gdje pustiti da ti ruka sama „zaplače“ po žicama.
Tamburaški sastavi obično imaju više instrumenata – prim, basprim, kontra, čelo, berda. Svaki od njih ima svoju ulogu, i tek zajedno stvaraju onu puninu zvuka koja je prepoznatljiva. Prim vodi melodiju, dok ostali prate, daju ritam i dubinu. Kada su dobro uigrani, tamburaši zvuče kao jedan instrument, kao da svi dišu u istom ritmu. To jedinstvo se ne postiže preko noći – potrebno je mnogo vremena, svirki, grešaka i smijeha da bi se postigla ta harmonija.
Zanimljivo je da tamburaši često pamte na stotine pjesama. I ne samo da ih pamte – oni znaju tačno kada koju treba odsvirati. To je neka vrsta nepisanog pravila, osjećaja koji se razvija godinama. Nije isto svirati istu pjesmu u 9 navečer i u 2 ujutro. Nije isto svirati je za društvo koje slavi i za čovjeka koji sjedi sam. Tamburaši znaju tu razliku, i upravo to ih čini posebnim.
Postoji i jedna posebna vrsta odnosa između tamburaša i novca. Bakšiš je dio te kulture, ali nije samo stvar para. To je način da gost pokaže da ga je pjesma pogodila, da je osjetio nešto što nije mogao izgovoriti riječima. Kada neko stavi novac na tamburu ili u ruku svirača, to je zapravo priznanje – „dotakao si me“. I zato tamburaši često sviraju s još više emocije, jer znaju da ono što rade ima smisla.
Ali iza te muzike i veselja, često se krije i druga strana. Tamburaši su svjedoci mnogih priča – i lijepih i teških. Vidjeli su rastanke, suze, pijanstva, priznanja koja se nikada ne bi izgovorila na svjetlu dana. Oni su tihi posmatrači života, i sve to ostaje negdje u njihovoj svirci. Možda baš zato njihove pjesme zvuče tako iskreno – jer u njima ima stvarnog života.
U današnje vrijeme, kada se muzika sve više proizvodi digitalno, tamburaši predstavljaju nešto autentično, nešto što se ne može „isprogramirati“. Njihova muzika ima greške, ali upravo te male nesavršenosti daju joj dušu. To je muzika koja se ne sluša samo ušima, nego i srcem.
I na kraju, tamburaši su simbol jedne posebne filozofije života. Oni nas podsjećaju da je važno stati, zapjevati, nazdraviti, sjetiti se nekoga, pustiti emocije da izađu. U svijetu koji stalno juri, tamburaši su ti koji nas vraćaju na ono što je jednostavno i istinsko – pjesmu, društvo i trenutak koji traje onoliko koliko traje posljednji ton tambure.
