Ovu pjevačicu pamti starija publika ali i mlađi koji vole stariju folk muziku i melodiku Južnog Vetra. Šemsa Suljaković izgradila je karijeru zahvaljujući svojim jakim vokalnim sposobnostima i prepoznatljivim folk ritmovima. Danas pišemo o nekim detaljima iz njenog privatnog života.
Na jednoj nezaboravnoj večeri koja je zračila emocijama i nostalgijom, centar Velike Kladuše pretvoren je u srce balkanske muzičke čarolije. Tisuće ljudi iz svih krajeva Evrope i svijeta slile su se na trg, a ono što ih je tamo dočekalo bio je trenutak koji se pamti za čitav život — susret dvoje legendi narodne muzike: Miše Bojanića i Šemse Suljaković. Više od tri decenije prošlo je otkako su posljednji put stajali rame uz rame, a sada su, kao da je vrijeme stalo, ponovo kročili na istu pozornicu, noseći sa sobom težinu godina, sjećanja i neizbrisivog nasljeđa koje su ostavili iza sebe.
Ova noć nije bila tek puki koncert. Bila je to svojevrsna hronika emocija, uspomena, zajedništva, kao da je sama Kladuša postala živo platno na kojem su ispisivane priče o ljubavi, rastancima, veselju i ponovnim susretima. Grad, poznat po svojoj otvorenosti i toploj duši, toga je dana pulsirao kao jedno veliko srce, spajajući generacije kroz stihove koji su obilježili živote mnogih.
Njihovo prvo upoznavanje dogodilo se davno, u jednoj drugoj zemlji, u nekom drugom vremenu – tokom nastupa u Švicarskoj, u danima kada su snovi još bili svježi, a estrada zajednička scena. Rat ih je razdvojio, putevi su im se razišli, ali muzika — ta vječna spona — nikada nije prestala povezivati njihove sudbine. Trideset tri godine kasnije, došlo je vrijeme da se pogledi ponovo sretnu, da se glasovi ukrste, i da se emocije, bez ikakve maske, izliju pred more ljudi koji su sve to čekali kao dugo najavljivani trenutak pomirenja prošlosti i sadašnjosti.
Nije bilo važno koliko je vremena prošlo, ni koliko su se svjetovi promijenili. Važan je bio onaj zagrljaj, ona iskra u oku, i onaj uzdah publike kad su se prvi taktovi poznatih pjesama prolomili Kladušom. To nije bio samo spektakl – bio je to povratak nečemu što nikada nije ni nestalo.
Te večeri, pod svjetlima pozornice i pod vedrim nebom Velike Kladuše, desilo se nešto mnogo više od običnog koncerta. Mišo Bojanić i Šemsa Suljaković nisu samo izašli da otpjevaju svoje hitove — donijeli su sa sobom duh prošlih vremena, zaboravljene mirise djetinjstva i glasove minulih godina. U tih nekoliko sati, prostor između bine i publike nestao je. Dvoje muzičkih velikana dijelili su ne samo pjesme, već i svoje uspomene, prisjećajući se dana kada je estrada bila puna srca, a estradaške priče pisane bez filtera.
Njihove riječi i pogledi govorili su više od bilo kakvog govora. Nasmijali su se na anegdote iz davnih turneja, pogledali jedno drugo s onim tihim razumijevanjem koje se gradi decenijama, i razmijenili geste koje su značile: „Preživjeli smo sve.“ Publika je, kao nevidljiva ruka iz mase, prihvatila tu emociju i uzvratila je lavinom osjećanja. Suze su klizile niz obraze ljudi koji se nisu ni trudili da ih sakriju. Smijeh, zagrljaji, hor hiljada glasova koji su pjevali s njima — sve to stopilo se u jedan, zajednički doživljaj.
Poseban trenutak nastupio je kada su se začule prve note pjesama „Ja bez tebe ne mogu da živim“ i „Sanjam“. Te melodije nisu bile samo hitovi – bile su zvučne razglednice iz prošlosti, sidra koja vežu dušu za dom. Mladi su šaputali stihove koje su naučili od roditelja, dok su stariji pjevali iz srca, kao da im je svaka riječ ispisana na duši. Gromoglasan aplauz, valovi oduševljenja i stotine svjetala iz telefona koja su se njihala u ritmu muzike, bili su jasni dokazi koliko su ova dva izvođača ostavila neizbrisiv trag.
Ipak, čitav događaj nadilazio je muzičku dimenziju. Bio je to društveni i kulturni trenutak sa dubokim značenjem. Ljudi koji godinama nisu dolazili u domovinu, koji su živote izgradili hiljadama kilometara dalje, vratili su se zbog ovog susreta. Trg u Kladuši postao je privremeni dom svima njima — mjesto gdje se ponovo prepoznaju stari znanci, gdje se čuje jezik iz djetinjstva, gdje miris večeri miriše na mladost. Za mnoge, ovaj susret bio je most ka prošlosti, podsjetnik na sve ono što nikada nije zaboravljeno, ma koliko godina prošlo.
A možda najveličanstvenije od svega bila je spoznaja da muzika ne zna za granice, godine, ni razlike. Niko nije pitao ko je odakle, ko šta misli ili kako živi. Svi su bili jedno — spojeni pjesmom, srcem i prisustvom. Taj osjećaj zajedništva, to nevidljivo jedinstvo stvoreno između hiljada ljudi, bio je pravi trijumf večeri. Bio je to podsjetnik da muzika ima moć da nas vrati sebi, drugima, i onom najvažnijem: osjećaju pripadnosti.
Tu noć, nije slavljen samo uspjeh jednog koncerta. Slavilo se prijateljstvo, vjernost uspomenama i snaga da se, čak i nakon decenija, dvije duše mogu ponovo sresti, uzdignute pjesmom i ljubavlju hiljada koje su ih dočekale raširenih ruku.
U tom emotivnom susretu, skrivenom iza reflektora i aplauza, ogledala se dublja poruka – poruka nade, trajnosti i vjernosti onome što istinski vrijedi. Iako su prošle godine, pa čak i decenije, između njihovih posljednjih susreta, ni vrijeme ni životne mijene nisu uspjele narušiti ono što ih je jednom povezalo. Njihov osmijeh, stisak ruke i pogled koji govori više od hiljadu riječi, otkrivali su jednu jednostavnu, ali snažnu istinu: da se iskrena povezanost ne zaboravlja.
Kada su, s uzdahom punim emocije, rekli „srce mi je puno“, nisu to bile samo riječi – bila je to kapljica u okeanu osjećaja koje su te večeri nosili i oni na sceni i oni pod njom. Bio je to trenutak u kojem su se lična sjećanja pretočila u zajedničku emociju, gdje su se suze miješale s osmijesima, a stihovi postajali most između onoga što je bilo i onoga što još traje.
No ono što se te noći dogodilo prevazišlo je pojam muzičkog nastupa. To je bio susret sa sobom, sa zaboravljenim dijelovima duše, sa onim što nosimo duboko u sebi, a često zaboravimo. Mišo i Šemsa su svojim prisustvom pokrenuli lavinu emocija i podsjetili sve prisutne da istinske vrijednosti ne blede pod zubom vremena.
Nisu samo otpjevali pjesme – oživjeli su duh prošlosti, probudili sjećanja na djetinjstva, ljubavi, rastanke i ponovne susrete. A najvažnije od svega – pokazali su da se vrijedi vraćati. Vraćati pjesmi, korijenima, prijateljima, uspomenama. Jer upravo u tim povratcima pronalazimo dijelove sebe koje smo možda zanemarili.
Velika Kladuša te noći nije bila samo geografska tačka na karti. Bila je srce koje je kucalo za hiljade prisutnih. Bila je topla uspomena koja će se prepričavati još dugo, veče kada su se dvije legende susrele – ne samo kao umjetnici, već kao simboli trajanja, ljubavi i nade. A među hiljadama aplauza, najglasniji je bio onaj neizgovoreni – onaj što se nosi u grudima i čuva do kraja života.
Glas koji boli i miluje: Život i karijera Šemse Suljaković, žene koja je pjevala srcem
Šemsa Suljaković. Ime koje u sebi nosi ne samo istoriju narodne muzike, već i emotivni otisak jednog cijelog regiona. Ime koje ne zvuči samo kao podsjetnik na neka prošla vremena, već kao simbol žene koja je prošla mnogo, preživjela još više, i ostavila trag koji se ne briše. Njena karijera je poput filmskog scenarija, ispunjena usponima, padovima, trnovitim putevima i veličanstvenim trijumfima.
Rođena 1951. godine u Maglaju, malom mjestu u Bosni i Hercegovini, Šemsa nije poticala iz muzičke porodice niti je imala pozadinu koja bi je gurala ka svjetlima pozornice. No, imala je ono što se ne uči i ne nasljeđuje – sirovu emociju u glasu. U djetinjstvu je pjevala iz duše, često među rodbinom i komšijama, bez znanja da će jednog dana te iste emocije slušati milioni.
Nije odmah krenula putem muzičke karijere. Kao i mnoge žene iz tog vremena, prošla je kroz teške životne okolnosti, uključujući brakove, siromaštvo i društvene predrasude. No, ono što je držalo Šemsu uspravno kroz sve te oluje bio je njen glas. Ne samo tehnički moćan – nego istinit. Kada Šemsa zapjeva, publika ne sluša samo pjesmu – osjeća je.
Prvi značajniji koraci u karijeri desili su se kada se pridružila poznatom bendu “Južni Vetar”, na čelu sa hitmejkerom Novicom Uroševićem i kasnije Miletom Basom. To je bio ključni momenat. “Južni Vetar” je bio više od benda – to je bio pokret, fabrika narodnjačkih hitova, kolektiv koji je iznjedrio i druge velikane poput Dragane Mirković, Mileta Kitića, Kemala Malovčića, Sinana Sakića… ali i Šemsu, ženu koja se nije mogla porediti ni s kim.
Njena pojava u „Južnom Vetru“ bila je prekretnica – ne samo za nju, već i za samu estradu. Pjesme poput „Pristajem na sve“, „Južni Vetar“, „Nevjerna si bila ti“, „Sve je ostalo iza nas“, kao i one kasnije kao što su „Sirotinja ljubi bolje“, „Lažu te, lažu“, „Ustaj sine zora je“, urezale su se u kolektivnu svijest publike. Njen glas je postao sinonim za bol, ali i snagu. Za ženu koja pati, ali ne posustaje.
Šemsina interpretacija uvijek je bila osobena. Dok su mnogi pjevači pokušavali da zvuče “savršeno”, Šemsa je uvijek zvučala istinski. Njeni jauci u pjesmama nisu bili tehnički, već životni. Nije se libila da zaplače dok pjeva, da pređe granicu između izvođača i čovjeka. A publika je to osjećala. Ljudi su u njenim pjesmama pronalazili vlastite priče, vlastite suze, rastanke, neprospavane noći.
Tokom osamdesetih i devedesetih, Šemsa je bila na vrhuncu popularnosti. Njeni koncerti su punili hale širom Jugoslavije. Posebno je voljena bila u Bosni i Srbiji, gdje su se pjesme pjevale na svadbama, ispraćajima, kafanama, ali i u tišini soba, kad više niko nije imao snage da govori – samo da pusti Šemsu.
Ratna dešavanja devedesetih prekinula su mnoga putovanja, razdvojila kolektive, ali Šemsa nije nestala. Emotivno pogođena, povukla se iz javnosti, ali nije zauvijek nestala. Povremeno bi se vratila s novim pjesmama, no nije više jurila popularnost – već je branila svoje naslijeđe. Nije htjela da se takmiči sa novim talasom pjevača – jer, kako je jednom rekla, “ne pjevaju svi zbog pjesme, mnogi pjevaju zbog slave.”
Njena karijera nikada nije bila rezultat marketinga, skandala, provokacija ili plitke popularnosti. Nju je gradila pjesma. Publika. Tuga. Realnost.
U kasnijim godinama, Šemsa se nekoliko puta povukla iz muzike, ali bi joj se uvijek vraćala. Njeni nastupi postali su rjeđi, ali zato intimniji i dirljiviji. Kada bi izašla na scenu, više nije bilo potrebno da dokaže išta. Bila je – i ostala – Šemsa.
Danas, iako više ne nastupa često, i dalje ima vjernu publiku, uključujući i mlađe generacije koje su preko roditelja i društvenih mreža otkrile šta znači pjevati iz duše. Njen opus je postao bezvremenski. Ne zvuči staro – zvuči vječno.
I možda najbolje reći – Šemsa nije samo žena koja je pjevala. Ona je žena koja je kroz pjesmu živjela. I sve nas natjerala da, barem na trenutak, kroz njene stihove i glas, osjetimo sebe malo dublje.
