Djeca koja provedu odrastanje u domu za nezbrinutoj djeci imaju posebno odrastanje i težak životni put. Oni koji se izdignu iznad toga, uzmu svoj život u ruke i postignu nešto su pravi lavovi. No uvijek će postojati ta praznina, nedostatak roditelja ostavlja rupu u srcima koju nose sa sovom čitav život. Danas imamo jednu takvu priču koja se desila mladiću iz Tuzle, koji je htio samo odgovore zašto ga je mati ostavila a dobio je nešto što nije očekivao.
Postoji priča koja ne izlazi lako iz glave — ne zato što je neobična, već zato što para dušu. Dolazi iz Tuzle, iz srca jednog mladića po imenu Amir Šečić. I dok mnogi rastu uz nežnost majčinog dodira i sigurnost porodične kuće, njegov početak bio je tišina. Tišina trećeg dana života.
U toj tišini nestala je žena koja ga je donijela na svijet. Bez pozdrava. Bez objašnjenja. Bez da mu ikada kaže zašto. Ostao je sam, bez pogleda koji govori: “Ti si moje dijete.” Njegov otac, Ibrahim, nikada ga nije ni vidio. Nije stigao.
Umjesto doma – zidine ustanove. Umjesto bajki pred spavanje – glasovi druge djece, isto tako napuštene. Umjesto topline – vječna potraga za odgovorom koji nikada nije došao.
Postoje žene koje rode, ali nikada ne postanu majke. Biti majka nije samo biološki čin – to je prisutnost, to je zaštita, to je ljubav. Amir je to naučio kroz odsustvo. Nije bilo nježnog glasa da ga tješi, ni ruku da ga zagrle kada padne. Samo ustanove, hodnici bez lica i dani bez pravog smisla doma.
Amirova priča nije glasna. Ne traži pažnju. Ali kad je čujete – ostaje. I boli. Ne samo zbog toga što je potresna, nego zbog toga što otvara oči. Pokazuje koliko rana može ostaviti jedan odlazak. I kako neki ljudi cijeli život traže ono što su izgubili već trećeg dana.
Bez topline nečije ruke da ga pridrži kad se zaljulja, bez glasa koji bi mu šapnuo da će sve biti u redu, Amir je koračao sam. Nije imao kome da se obrati kada bi posrnuo, pa je naučio da se sam uspravlja. Nije gubio vrijeme tragajući za krivcima. Umjesto toga, tražio je nešto mnogo dublje — razlog, svrhu, tiho objašnjenje svijetu koji ga je dočekao bez dobrodošlice.
Kad ga ljudi nisu mogli razumjeti, kad riječi drugih nisu znale da mu kažu ono što mu je trebalo, Amir je pronašao utočište u sopstvenim rečenicama. Pisanje mu je postalo prijatelj, oslonac, jedini iskreni saputnik. Nije želio da bude tužna priča, da izazove sažaljenje, niti da ga iko žali zbog prošlosti. Ono što je želio bilo je jedno — da prekine tišinu.
Tišinu koja traje godinama u srcima djece koje nikad niko nije pitao kako su. Tišinu zidova koji pamte, ali ne grle.
Amir je pretočio svoju priču u knjigu. Knjigu koja ne viče, ali odzvanja. Nije to ni krik, ni optužba, već zapis o jednom djetinjstvu bez boje, bez mirisa majčinog jastuka, bez očevog osmijeha. To je priča o djetetu koje nije imalo dom, ali je imalo hrabrosti da od bola napravi riječi. I da iz tih riječi stvori sebe. Pisca.
Amir je došao na ovaj svijet u Tuzli, ali njegove korijene vjetar života vuče iz Srebrenice. Tamo je začet, a zatim, svega nekoliko trenutaka po rođenju, ostavljen. Bez zagrljaja, bez toplog pogleda, bez riječi dobrodošlice. Nije dobio priliku da osjeti ono što se podrazumijeva za većinu — sigurnost majčine prisutnosti, miris porodične kuće, osjećaj pripadnosti. Njegov prvi dom nisu bile nečije ruke, već hladni zidovi ustanove.
O svom identitetu, o porijeklu koje je morao sam da traži kao tragove po vodi, piše iskreno. Bez maski. Bez ustezanja. Kao neko ko nije imao luksuz da zaboravlja, već je morao da razumije.
Znamo i za Sarinu priču — i ona je bila ostavljena odmah nakon rođenja, u jednoj garaži, ali njen život je pošao drugim putem. Kod Amira, sve je ostalo tiho i teško, ali nije ostalo bez odgovora.
„Nedostajala mi je ljubav. Ne ona površna, već ona korijenita. I ono osnovno — da imam nekog ko će stati iza mene kad sve krene nizbrdo“, iskreno kaže Amir. „Zato sam odlučio da napišem ono što me najviše boljelo — da današnja djeca, koja imaju sve, zaboravljaju da kažu hvala onima koji su im dali život. A ja… meni život nije dao ništa osim jednog plamena. Plamena da se osvetim. Ne bukom. Ne mržnjom. Već riječima.“
Kada je jednom stao pred vrata žene koja ga je donijela na svijet, rekao joj je da će joj se osvetiti. Možda se tada prvi put uplašila, možda je i tada ostala nijema, baš kao i onog dana kad ga je ostavila. Ali njemu više nije bilo bitno. Jer Amir, sada već čovjek, odabrao je put koji ne ostavlja ožiljke na drugima — već ih pretvara u riječi. U rečenice koje bole i liječe istovremeno.
I ta osveta, ta tiha, snažna osveta — bila je papir. I olovka. Njegovo oružje nije bilo prokletstvo, već istina.
Još kao dječak, Amir je shvatio samo jedno — žena koja ga je rodila odlučila je da mu ne bude majka. I kad je odrastao i smogao snage da joj ponovo priđe, nije pronašao ono čemu se nadao. Nikada nije bilo nježnosti, ni sjaja u očima, ni osjećaja da ga je išta u vezi njega doticalo. Njihovi susreti, rijetki i nespretni, uvijek su završavali u ćorsokaku – kao dvije strane iste priče koje govore različitim jezicima.
„Pokušali smo da pronađemo zajednički jezik, da povežemo moje uspomene s njenim objašnjenjima“, prisjeća se Amir. „Ali sve bi se raspalo. Ili bi ona prva digla ruke, ili bih ja bio taj koji odustaje. Na kraju je svako ostao zarobljen u svojoj verziji istine.“
Najdublji rez u njegovoj duši ostao je onaj koji mu je zadala baš ona — na dan kada je postao punoljetan. Otišao je do njenih vrata, ne tražeći poklone ni pažnju, već samo jednu malu potvrdu — da zna kad joj se sin rodio. Jedan datum, jedan znak da je u njenim mislima bar taj jedan dan u godini.
Ali odgovor koji je dobio bio je hladan poput zida.
„Za mene je danas samo običan dan. Ne razumijem zašto si došao“, rekla mu je bez treptaja.
To je bio trenutak kada mu se srce konačno prelomilo. Tada je odlučio – više nikad neće kročiti pred ta vrata. Nije mu trebalo ništa više. Niti riječi, niti izgovori.
Godinama je čekao taj dan, ne zbog zakona ni prava, već zbog jedne jedine misli: da možda, kad postane čovjek, kad više nije dijete koje traži majku, možda će je tada zanimati. Možda će tada reći: „Nisam bila uz tebe, ali sada želim da budem.“
Ali umjesto toga, dobio je još jednu tišinu. Još jedno odbijanje. Još jedno NE, rečeno bez riječi.
I tad je stavio tačku. Ne iz mržnje, nego iz samoočuvanja. Jer kad jednom shvatiš da neko nikada nije imao mjesta za tebe u svom srcu, naučiš da prestaneš da kucaš na zatvorena vrata.
Amir je odrastao uz pitanje koje nikada nije dobilo odgovor – jedno jedino, a toliko važno: Zašto me je ostavila? Godine su prolazile, a odgovor je ostajao zaključan iza tišine, negdje između sjećanja i tuđih pogleda koji su prečesto izbjegavali njegovo lice kad bi to pitao.
Prvih petnaest godina života proveo je u domu. Među zidovima koji su ga štitili od kiše, ali ne i od praznine u srcu. Vaspitači su mu pokušavali dati alat da preživi život, ali niko mu nije mogao – ili nije htio – reći istinu o majci. Umjesto odgovora, jednog dana dobio je poruku preko osoblja doma:
„Tvoj put je tvoj. Idi njime.“
A kad je krenuo tim putem, shvatio je koliko može biti strm. Kad je izašao iz doma, izgubio je ono što je za mnoge osnovno – stabilnost, tople obroke, makar formalnu brigu. Bio je sam, zaista sam. Sa svega 17 godina, krenuo je put Njemačke, noseći sa sobom više rana nego kofera.
Tamo, suočen sa stvarnim životom, sa nepravdom, sa teškim poslovima, sa hladnim jutrom i bolnim večerima, shvatio je: ovo je borba bez rukavica. Suze su postale svakodnevica, a osjećaj nepripadanja stalni saputnik.
I tu, u toj tišini stranih ulica, odlučio je nešto što će promijeniti sve. Uzeo je papir. Uzeo je olovku. I počeo da piše. Ne zbog slave. Ne zbog para. Već da pusti da prošlost izađe iz njega, kap po kap, riječ po riječ.
„To je bila moja terapija. Moja pobuna. Moja katarza“, priznaje danas. „Osjetio sam kako mi se duša čisti. Kako prestajem da budem samo posljedica, i postajem neko ko bira vlastiti pravac.“
Ali nije pisao samo zbog sebe. Njegova knjiga nosi i poruku – za one koji zaboravljaju koliko su blagoslovljeni. Htio je da probudi svijest mladima koji često uzimaju zdravo za gotovo ono najvrednije: zagrljaj roditelja, dom koji miriše na sigurnost, riječi koje bude prije škole i pogled koji kaže volim te i kad ništa ne kažeš.
Amir zna kako izgleda život bez toga. I baš zato je odlučio da progovori – umjesto svih koji šute, i umjesto djeteta kakvo je nekada bio.
Amir nije sjeo da piše knjigu kako bi tražio sažaljenje. Nije želio da se svijet divi njegovom preživljavanju, niti da broji njegove rane. Njegovo pisanje bilo je nešto mnogo dublje — tiha, ali snažna odluka da bude glas onih koje niko nikada ne čuje. Dječaka bez zagrljaja, mladih bez doma, ljudi koji su odrastali u tišini i u sjenkama onoga što je drugima svakodnevica – porodice, ljubavi, pripadnosti.
Stranice koje je ispisivao nisu bile ispovijest, već svjedočanstvo. Iskreno, golo, bez uljepšavanja. I nisu bile usmjerene ka optuživanju – već kao podsjetnik. Podsjetnik svima koji zaborave koliko vrijedi kada te neko čeka kod kuće. Kada te neko nazove svojim. Kada si nečije dijete, bez obzira na godine.
Amirov život bio je sve, samo ne lak. Svaki korak – borba. Svaka odluka – bez mreže ispod. Ipak, kroz sve te prepreke, nikad nije prestao da vjeruje da postoji nešto više. Nije dozvolio da ga prošlost proguta. Naprotiv – iz pepela svega što mu je bilo uskraćeno, podigao je nešto snažno. Sebe.
Danas njegove riječi nose težinu ne zato što su savršeno sročene, već zato što su istinite. Iza njih ne stoji mašta, već srce koje je naučilo da kuca bez pomoći, bez oslonca, bez ruke koja ga podržava. Srce koje je samo sebi bilo dom.
Knjiga koju je napisao nije samo knjiga – to je iskra. Podsjetnik da i iz najmračnije tame može izaći svjetlost. I da oni koji nemaju nikoga, ipak mogu postati neko – ako imaju hrabrosti da progovore.
ŽIVOT IZA ZATVORENIH VRATA: ISTINA O DOMOVIMA ZA NEZBRINUTU DJECU
U svakom društvu postoje tihe priče. Nevidljive sudbine koje se odvijaju daleko od očiju javnosti, u zgradama iza visokih ograda, pod okriljem sistema koji pokušava da nadomjesti ono što nijedna institucija nikada ne može u potpunosti — porodicu. Domovi za nezbrinutu djecu su mjesta gdje odrastaju oni koje su roditelji napustili, izgubili, zaboravili, odbacili ili jednostavno nisu mogli voljeti kako treba. To su djeca koja nikome nisu dužna ništa, a već su od života dobila najteže karte.
KAKO NASTAJE DOM
Domovi za nezbrinutu djecu dio su socijalnog sistema i najčešće funkcionišu kao ustanova pod nadzorom ministarstava za socijalna pitanja. U njih dolaze djeca iz različitih razloga — neki su ostavljeni odmah po rođenju, neki su uzeti iz porodica zbog nasilja, alkohola, zanemarivanja, siromaštva, ili smrti roditelja. Ima i onih koji su se jednostavno izgubili u pukotinama sistema.
Ulazak u dom često nije trenutak spasa, već trenutak u kojem se dijete suočava s bolnom istinom: ono više nema kome da se vrati.
ŽIVOT UNUTAR DOMA: MEĐU ZIDOVIMA BEZ ZAGRLJAJA
Dijete koje odrasta u domu često uči da traži toplinu u stvarima, a ne u ljudima. Odrasta među sobama koje ne mirišu na kuću, među ljudima koji su plaćeni da brinu, ali ne mogu biti majka ni otac. Vaspitači su često najbolji ljudi koje ta djeca poznaju, ali oni dolaze i odlaze u smjenama, a prava sigurnost je upravo u onom što ostaje kad svi odu — što dom ne može pružiti.
U domu nema privatnosti. Dvije, tri, ponekad i četiri duše dijele isti prostor. Nema zaključavanja vrata, nema tajni. Svaka suza, svaki smijeh, svaka greška — sve je javno, sve se dijeli, ali istovremeno, svako je duboko sam.
Mnoge djevojčice u domovima prvi put osjete pojam “porodice” tek kada se zaljube. Mnogi dječaci traže potvrdu vlastite vrijednosti u ponašanjima koja donose pažnju – često pogrešnu. Nedostatak ljubavi se ne vidi odmah, ali njegovi tragovi ostaju dugo, često i za cijeli život.
EMOCIJE KOJE SISTEM NE MOŽE DA OBRAZLOŽI
Djeca u domovima uče rano šta znači riječ “odbijen”. Nauče da se ne nadaju previše, da ne zavole prebrzo. Nauče da su pisma i pokloni rezervisani za neku drugu djecu — onu koja imaju roditelje. Rođendani se obilježavaju uz tortu koju je naručila ustanova, a ne majka koja je prethodnu noć provela praveći je u kuhinji s ljubavlju.
Kada idu u školu, djeca iz doma često nose etiketu. U očima druge djece, oni su “oni iz doma”, a to, htjeli mi to priznati ili ne, nosi težinu. U očima društva, često su pod sumnjom — kao da su manje vrijedni, kao da se mora paziti šta će od njih postati. A zaboravlja se da oni već sada nose više tuge nego što bi iko trebao.
NADANJE I IZLAZAK: GDJE SU POSLIJE 18. ROĐENDANA?
U većini zemalja bivše Jugoslavije, sistemski boravak u domu prestaje kad dijete postane punoljetno — obično s 18 godina. Tada se ono suočava s možda najvećim šokom: izlazi iz sistema u svijet koji od njega očekuje da zna kako se živi, iako ga to niko nije naučio.
Nema stana. Nema posla. Nema podrške. Nema nikoga. Mnogi završe na ulici, neki u kriminalu, neki u malim sobama socijalnog stanovanja, preplašeni, zbunjeni, nesigurni.
Neka djeca dobiju stipendije, program podrške, mentorstvo, ali to je rijetkost. Najčešće, izlazak iz doma nije nova sloboda — to je pad u prazninu.
KO MOŽE DA IH SPAŠI?
Sistem pokušava. Postoje vaspitači koji ostaju i nakon radnog vremena. Socijalni radnici koji zaista vide djecu, a ne papire. Psiholozi koji ne odustaju. Ljudi velikog srca koji volontiraju, doniraju, pišu pisma, dolaze da ih vide za praznike.
Ali najvažnije su dvije stvari koje nijedna ustanova ne može da proizvede: ljubav i pripadnost. Dom ne može biti zamjena za dom. On može biti zaklon, ali ne može biti korijen.
Zato je svako udomljavanje, svaka hraniteljska porodica, svaki čovjek koji otvori vrata svog srca i svog doma – svjetionik.
ŠTA MI MOŽEMO?
Ne moramo svi usvojiti dijete da bismo učinili razliku. Ponekad je dovoljno da ne zaboravimo da ta djeca postoje. Da ne okrećemo glavu kada ih vidimo. Da ih ne tretiramo kao “druge”. Da ih ne pitamo nepromišljena pitanja. Da ih podržimo ako zaplaču, jer nemaju kome.
Možemo volontirati. Donirati. Posjetiti domove. Poslati knjige. Kupiti novu obuću. Pokloniti stari telefon. Možemo pisati priče o njima. Dijeliti njihove riječi. Biti njihov glas kad ih niko ne čuje.
