Praznici su vrijeme kada se narod veseli a srpska pravoslavna crkva drži do običaja i do svojih praznika. Srpski narod njeguje tradiciju i drži do svojih običaja. Ono što je najbolje kod praznika jeste to što je to vrijeme kada se ljudi okupljaju, porodice i prijatelji se druže i vlada domaćinska atmosfera.
U vremenu kada svetom odjekuju buka, brzina i zaborav, dan posvećen Svetoj velikomučenici Efimiji, koji se slavi 25. jula po pravoslavnom kalendaru, poziva na povratak duhovnoj tišini i unutrašnjem miru. Taj datum nije tek običan crkveni spomen, već svetionik za sve koji u sebi traže snagu, dostojanstvo i veru u trenutku kada im svet nudi sve osim tih vrednosti.
Efimija nije bila žena koja se pokoravala tišini straha, već ona koja je ćutala sa snagom molitve. Rođena u trećem veku u gradu Halkidonu, još kao mlada stala je naspram moćnih paganskih vlasti koje su zahtevale da se svi klanjaju idolima. Ali ona – ne sama, već sa još četrdeset osam saputnika u veri – odbila je da preda dušu lažnim bogovima. Njihov odgovor vlastima bio je više od obične rečenice – bio je poruka večnosti:
„Ako naredba dolazi od ljudi, poslušaćemo je – ali samo ako ne stoji protiv Boga. Ako jeste protiv Njega, tada joj se ne pokoravamo – tada joj se suprotstavljamo.“
Zbog svoje vere, ova grupa je osuđena na tešku i dugotrajnu torturu – devetnaest dana mukâ, fizičkih i duševnih. Efimija je i nakon toga, dvadesetog dana, ostala postojana – odbila je bogatstvo, moć, lažna obećanja. Nisu je slomile ni vatre, ni hladne vode, ni kotači bola, ni razjarene zveri. Nije vikala, nije pozivala na pobunu – samo se molila. Ćutke, predano, sa mirom koji može proizaći samo iz vere veće od života.
Danas, vekovima kasnije, njen duh i dalje lebdi nad vernicima koji joj se obraćaju – ne zato što je pobedila zveri, već zato što ih je pobedila bez mržnje, bez osvete, sa molitvom na usnama i mirom u srcu. Efimija nije samo svetiteljka – ona je podsetnik da snaga žene, kada se osloni na veru, postaje nezaustavljiva sila. I zato se tog dana ne slavi samo uspomena, već i tiha pobeda duha nad silom, vere nad strahom i istine nad zabludom.
Njene riječi, izgovorene ne glasom očaja već snagom predanog srca, odzvanjaju kroz vjekove kao uzvišeni izraz ljubavi prema Hristu:
„Tvome sam srcu pripadala, Gospode moj – kao jagnje koje tebe jedino traži, za Tobom idem, trpeći, ne da bih stradala, već da bih Ti pripadala. Primi me, ne kao žrtvu bola, već kao poklon čiste ljubavi.“
Upravo zbog ovih riječi i života koji im je dao smisao, dan posvećen Svetoj Efimiji ne prolazi neopaženo. Mnoge žene, tiho, bez pompe i bez izgovorene potrebe da budu shvaćene, odlaze do crkvenih vrata da zapale svijeću. Ne traže mnogo – zdravlje, ljubav, snagu za porodicu, mir u srcu i jasnoću na životnom putu. Ono što se toga dana izgovori u molitvi ne mora biti dugačko – ali mora dolaziti iz najdublje unutrašnje istine.
Efimija se ne pamti samo po tome što je stradala – pamti se po dostojanstvu s kojim je izabrala da ne odustane. Ona je postala tiha inspiracija svim ženama koje se svakodnevno suočavaju sa životom, ali to rade dostojanstveno, smireno i s vjerom jačom od okolnosti.
Zato, baš danas, na dan kada se njeno ime slavi, žene raznih životnih puteva podižu pogled ka nebu s posebnim željama:
– Mlade djevojke traže snagu da ostanu čiste u mislima i srcu, da se ne izgube u svijetu punom lažnih obećanja, i da pronađu ljubav koja je vrijedna vjere i čekanja;
– Majke i supruge mole za zdravlje onih koje vole, za strpljenje koje im je svakodnevno potrebno i za mudrost u odlukama koje čuvaju dom;
– One koje su bez posla ili u teškom periodu dolaze s nadom da će se otvoriti novi putevi, da će se negdje pojaviti prilika koja ih čeka samo ako vjeruju i ne klonu;
– Preduzetnice, žene koje žele da stvore, stanu na svoje noge, ožive svoje zanate ili pokrenu ideju – sve one se sjećaju da ni jedan početak nije mali ako u sebi nosi vjeru, i zato mole za blagoslov u radu.
Sveta Efimija danas nije samo lik sa freske – ona je tiha snaga u svakoj ženi koja vjeruje, voli, trpi i nada se. I dok gori svijeća u tišini hrama, svaka izgovorena molitva odjekuje upravo onako kako je to nekada činila ona – ne riječima, već srcem.
U nekim krajevima, dan posvećen Svetoj Efimiji ne doživljava se samo kao crkveni praznik, već i kao tihi znak da dolazi vreme pripreme za hladnije dane. Ljudi tada započinju s uređivanjem kuće, razmišljaju o tome šta im je važno u narednim mjesecima, i polako usklađuju porodični život s ritmom prirode koja se sprema da se povuče.
U ovom modernom haosu, kada dani prolaze u žurbi, rokovima i svakodnevnim pritiscima, uspomena na Svetu Efimiju poziva na nešto što nam sve više nedostaje – mir. Ne onaj koji dolazi iz tišine prostora, već unutrašnji spokoj koji se rađa iz iskrene molitve. Nije važno da li izgovorimo riječi naglas ili samo u sebi, da li stojimo u hramu ili sjedimo u kutku sopstvene sobe – ono što je presudno jeste iskrenost srca koje se obraća Bogu.
Zato, bez obzira gdje ste i šta radite, zastanite na trenutak. Zatvorite oči, sklonite se od buke dana i oslušnite tišinu duše. Posvetite taj trenutak nečemu dubljem – kao što je to činila Efimija. Nije bila glasna, nije dizala ustanak – ali je imala vjeru koju ništa nije moglo pokolebati.
Upravo u toj tihoj odlučnosti krije se prava snaga. Ponekad ono što drugi vide kao slabost – povučenost, molitvu, ćutanje – u stvari je nevidljivi štit duhovne snage koji ništa ne može slomiti.
Sveta velikomučenica Efimija – tiha snaga vjere kroz vijekove
U lavirintu istorije ranog hrišćanstva, gdje su svetitelji često stajali sami naspram moćnih imperija, jedno ime posebno odjekuje svojom tišinom, dostojanstvom i nepokolebljivom vjerom – ime Svete velikomučenice Efimije. Iako je njen život okončan mučeničkom smrću, njeno ime i danas živi među vernicima kao simbol čiste predanosti, snage duše i vječne istine koja nadilazi svaku zemaljsku silu.
Rani život i pozadina
Efimija je rođena krajem 3. vijeka u Halkidonu, grčkom gradu koji se tada nalazio u sastavu moćnog Rimskog carstva. Poticala je iz ugledne i bogate porodice, ali ono što ju je od početka razlikovalo bila je vjera kojom je disala. U vrijeme kada su hrišćani bili progonjeni, a paganska božanstva smatrana neupitnim autoritetom, Efimija je još kao djevojka pokazivala duhovnu zrelost i čvrstinu.
Nije se povinovala duhu vremena. Dok su mnogi, iz straha ili interesa, priklanjali se rimskim bogovima, ona je ustrajala u hrišćanskoj vjeri, ne praveći od nje spektakl, već tih život – svakodnevno svjedočenje koje ne traži aplauze. Bila je dio male, ali hrabre hrišćanske zajednice koja se okupljala u tajnosti, u molitvi i bratskoj ljubavi, svjesna rizika koji im visi nad glavom.
Suđenje i mučeništvo
U vrijeme cara Dioklecijana, poznatog po brutalnim progonima hrišćana, hrišćanska vjera nije bila samo prezirana – bila je proglašena zločinom. Upravo tada, Efimija je uhapšena zajedno sa još 48 hrišćana zbog odbijanja da se prikloni paganskim idolima i da učestvuje u obredima posvećenim bogu Aresu. Dovedeni su pred sud, gdje su ih rimske vlasti pokušale slomiti obećanjima, prijetnjama, pa zatim i torturom.
Efimija je, kao jedna od najmlađih, posebno privukla pažnju. Mnogi su očekivali da će baš ona biti ta koja će popustiti. Međutim, ono što je uslijedilo ostalo je zapisano ne samo u crkvenim knjigama, već i u srcima vjernika kroz vijekove. Kada joj je sudija naredio da prinese žrtvu poganskom božanstvu, njen odgovor bio je snažniji od bilo kakve vatre ili mača:
„Zapovijesti vašeg cara poslušaću samo ako nisu u sukobu sa zapovijestima Boga mog. Ako jesu – onda ne samo da neću poslušati, već ću im se suprotstaviti.“
Ova rečenica je postala simbol pravednog otpora, mudrosti i vere. Efimija nije napadala ni vređala, ali nije ni pokleknula. Bila je čvrsta kao stijena, ali mekana u srcu.
Zato su je, zajedno sa ostalima, podvrgli strašnim mukama. Devetnaest dana je mučena na različite načine: ognjem, vodom, oštrim predmetima i okrutnim spravama. Sve vrijeme, ostajala je mirna, moleći se tiho. Kada su pokušali da je kupe – nudili su joj bogatstvo, slobodu, pa čak i položaj u carskom dvoru – ona je samo sklopila ruke i pogledala prema nebu.
Dvadesetog dana, donijeli su konačnu odluku – da je bace pred divlje zveri u areni. Ali ni tada se nije slomila. Nije vrištala, nije molila za milost. Kleknula je, pomolila se Bogu i čekala sudbinu. Prema predanju, zveri su najprije prišle bez da je dirnu, a potom je jedna ranila tako blago, da se smrt dogodila bez bola. Kao da je i sama priroda prepoznala svetost u njoj.
Čudo u Halkidonu – sabor u 5. vijeku
Njena sveta moć nije prestala sa smrću. U 5. vijeku, kada je Crkva bila podijeljena zbog teoloških razlika – posebno po pitanju Hristove prirode – održan je sabor u Halkidonu, njenom rodnom gradu. Da bi dokazali istinu o Hristu, dvije strane su složno zamolile da se u kovčeg sa moštima Svete Efimije stave dva dokumenta – jedan koji zastupa pravoslavnu vjeru da je Hristos u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, i drugi koji to negira.
Kovčeg je zatvoren i zapečaćen. Kada su ga otvorili nekoliko dana kasnije, pravoslavni dokument ležao je u njenoj desnoj ruci, a drugi pod njenim nogama. Čudo je bilo jasno, i sabor je prihvatio pravoslavno učenje kao istinito. Ovaj događaj je bio odlučujući u rješavanju jedne od najvećih teoloških kriza u istoriji crkve.
Kult i značaj među vernicima
Sveta Efimija danas je među najvoljenijim svetiteljkama, posebno među ženama. Smatra se zaštitnicom svih onih koji trpe nepravdu, ali i onih koji u tišini nose svoju vjeru. Njeno ime se sa poštovanjem izgovara u molitvama djevojaka koje traže čistu i iskrenu ljubav, žena koje mole za zdravlje i mir u porodici, kao i svih koji se bore da ostanu postojani u sopstvenim uvjerenjima, bez obzira na spoljne pritiske.
Na dan njene proslave, 25. jula, u mnogim krajevima običaj je da se očisti dom, pripremi svećnjak, i da se makar jedan trenutak tog dana posveti tišini, molitvi i zahvalnosti. Neke žene zapisuju svoje molitve na papiru i stavljaju ih ispod ikone – vjerujući da će ih sveta Efimija čuti i prenijeti dalje.
Njena molitva, izgovorena uoči smrti, i danas se prenosi s generacije na generaciju:
„Tebe, Ženiče duše moje, ljubim, i radi Tebe stradam… Primi me, ne kao nevrijednu, već kao čistu žrtvu ljubavi.“
Efimijin simbol u savremenom svijetu
Iako nas dijele vjekovi od njenog života, poruka koju nosi Efimija danas je možda aktuelnija nego ikada. U svijetu prepunom buke, površnosti, brzih odluka i moralne relativnosti, ona nas podsjeća da prava snaga dolazi iznutra – iz sposobnosti da ostaneš miran i uspravan čak i kada sve oko tebe pokušava da te savije.
Ona ne inspiriše da vičemo, već da ćutimo sa svrhom. Ne da srljamo u sukobe, već da svjedočimo vjeru životom. Efimija nas ne uči kako da pobijedimo druge – već kako da ne izgubimo sebe.
