Niko na svijetu ne želi da ima nesreću u životu a upravo zbog toga su ljudi počeli da praktikuju razne običaje, odnosno vjerovanje u neke aktivnosti ili obilježavanja ili čak smatraju da na određene praznike ne smiju raditi neke stvari kako ne bi privukli nesreću.
Narod danas u sklopu srpske pravoslavne tradicije obilježava jedan duboko poštovan i nadahnut dan – dan kada su mošti svetitelja Kira i Jovana prenesene na mjesto koje će, prema vjerovanju, tada početi živjeti sasvim nov život. Taj događaj se ne doživljava samo kao istorijska činjenica, već kao duhovna prekretnica, svjetionik koji razdvaja tamu od svjetlosti.
Iako se mučeničko stradanje Svetih Kira i Jovana proslavlja svake godine 13. februara, datum 11. jula zauzima posebno mjesto u srcima vjernika. Na taj dan crkva slavi prenos njihovih svetih moštiju – događaj koji se pamti po brojnim iscjeljenjima i čudesnim preobražajima koji su nastupili nakon što su njihove relikvije stigle na tlo koje ih je primilo s vjerom i nadom.
U središtu te priče nalazi se patrijarh aleksandrijski Sveti Kiril, koji je, potresen stanjem u mjestu Manutin – tada poznatom po mnogoboštvu i mračnim silama – neprestano upućivao molitve Bogu da to mjesto izbavi iz duhovnog ropstva. Predanje kaže da su njegove molitve bile uslišane, ali ne odmah. Tek kada mu se ukazao anđeo i prenio mu Božiju volju, sve je krenulo u drugom smjeru: Manutin će biti očišćen i blagoslovljen, ali samo pod jednim uslovom – mošti Svetih Kira i Jovana moraju biti donijete tamo.
Tako je i bilo. Kada su njihovi sveti ostaci stigli u Manutin, mjesto se počelo mijenjati. Gdje su nekada stajali hramovi idola, nikli su krstovi. Gdje su carevale sjenke neznanja, pojavila se svjetlost vjere. Ljudi su počeli dolaziti ne samo zbog radoznalosti, nego iz potrebe da ozdrave – dušom i tijelom. Jer, mošti ovih svetitelja nisu donijele samo uspomenu na njihovu patnju, već i živu prisutnost čuda.
I dan-danas, vjernici se obraćaju Svetom Kiru i Jovanu s molitvama za ozdravljenje, zaštitu i izbavljenje iz teškoća, vjerujući da njihova duhovna snaga nadilazi vrijeme i prostor. Prenos njihovih moštiju se, stoga, ne slavi samo kao spomen na davni događaj, već kao trenutak kad je nevidljivo postalo opipljivo – kada je sveto ušlo među narod i donijelo mu iscjeljenje.
U vremenu kada je Manutin bio prepun tame i duhovne izgubljenosti, patrijarh Sveti Kiril nije se dvoumio ni trenutka – odgovorio je na božanski poziv bez oklevanja. Kada mu je anđeo prenio volju Nebesa, odlučno je prenio svete ostatke mučenika Kira i Jovana na to mjesto. Na tlu koje je nekada pripadalo idolopoklonstvu, nikla je crkva – svetilište posvećeno ovim čudotvorcima. Gotovo odmah po njihovom dolasku, počela su se dešavati čudesna ozdravljenja koja su u narod unosila novu vjeru, novu nadu.
Ljudi, gonjeni željom za ozdravljenjem i duševnim mirom, stizali su iz svih pravaca. Nisu ih zanimala čuda iz priča – oni su dolazili u potrazi za stvarnim spasom. I upravo tu, pred moštima ovih svetih mučenika, mnogi su nalazili ono za čim su žudjeli: isceljenje, utehu, snagu.
Tako se, prema predanju, dogodilo da Amonije, sin tadašnjeg aleksandrijskog upravitelja Julijana, bude izbavljen iz kandži teške i bolne bolesti škrofula. Slijepi Teodor je povratio vid, kao da je mračna zavjesa spala s njegovih očiju. Isidora iz Majuma gotovo da je smrt pokucala na vrata zbog crne bolesti što mu je razarala tijelo, ali je pred svetim moštima ozdravio. Teodora, žena koja je bila otrovana, bila je na ivici života i smrti – ali se, zahvaljujući svetiteljima, podigla kao nova. Evgeniju, kojem je vodena bolest prijetila životom, darovano je novo zdravlje. Imena i čuda samo su kap u moru onih koje je dotakla sila Božija preko ovih svetaca, a sve se to, kažu rukopisi, zbivalo u godini Gospodnjoj 412.
Danas, taj duh vjere još uvijek živi u običajima naroda. Na ovaj dan, vjernici izgovaraju molitve u nadi da će otjerati svaku nesreću iz doma, svakog zloduha iz srca, svaku tamu iz duše. Tropar Svetima Kiru i Jovanu izgovara se s vjerom da će njihove molitve razbiti sile zla, učvrstiti dobro i osnažiti svaki čovjekov korak:
„Kao neoborivu stenu darovao si nam čudesa Tvojih svetih mučenika, Hriste Bože. Njihovim molitvama sabore bezbožnika razori, skiptre carstva osnaži, kao Jedini Blag i Čovjekoljubiv.“
Vjeruje se da oni koji ove riječi izgovore s iskrenošću i čistom vjerom, mogu očekivati da će ih pratiti blagodat u danima koji dolaze – zdravlje, spokoj, duhovna jasnoća i radost. Ovaj dan, posvećen svetiteljima koji su iscjeljivali i preobražavali, idealan je trenutak da se oslobodimo teških emocija, da oprostimo, da se pomolimo i da zamolimo Gospoda da nam obasja puteve, ma kuda išli.
Kroz burne tokove istorije i mijene epoha, imena Svetog Kira i Jovana ostala su urezana u srcima vjernika kao svjetionici nade, iscjeljenja i duhovne snage. Ova dvojica svetih mučenika nisu samo pamtljiva imena iz starine – oni su postali simbol neugasive vjere, primjeri kako se kroz patnju i smrt može zadobiti vječni život, ali i kako njihovo nasljeđe živi kroz sveto prisustvo njihovih moštiju.
U pravoslavnoj vjeri, Sveti Kir i Jovan nisu viđeni samo kao istorijske ličnosti, već kao žive duhovne sile koje i danas odgovaraju na molitve, liječe tijelo i um, i pružaju snagu onima koji su slabi, bolesni ili očajni. Oni su ostali utočište onima koji tragaju za nadom – ne kroz vanjska čuda, već kroz tihe promjene koje se događaju u srcu čovjeka kada se obrati s iskrenom vjerom.
Na dan kada ih se Crkva posebno sjeća, oltari postaju mjesta gdje se uzdižu molitve, gdje svijeće gore kao simbol svjetlosti u tami, a duše se otvaraju prema nebesima. Liturgije se služe u njihovu čast, ali mnogo važnije – ljudi se okreću dobru, opraštaju, mole, i traže mir u svijetu koji ga često ne nudi.
Njihov praznik nije samo dan sjećanja, već snažan podsjetnik na to da nijedna patnja ne traje zauvijek, da ni jedna bolest nije nepobjediva ako se suočimo s njom ne samo tijelom nego i duhom. Vjera, iskrena molitva i predanost višem cilju – to su oružja kojima su Sveti Kir i Jovan pobjeđivali zlo, i to su darovi koje i dalje pružaju svakome ko im pristupi sa srcem punim nade.
Praznovjerja za praznike predstavljaju jedno od najzanimljivijih poglavlja u narodnoj tradiciji – spoj drevnih vjerovanja, narodnih običaja, strahova, nadanja i pokušaja da se kroz simboličke radnje utiče na sudbinu, zdravlje, ljubav ili plodnost. Iako su mnoga od tih vjerovanja izgubila snagu u savremenom dobu, mnoga i dalje žive, prenosila su se s koljena na koljeno, s bake na unuku, i još uvijek imaju svoje mjesto u svijesti mnogih ljudi širom Balkana, posebno na selima.
PRAZNICI KAO MAGIJSKO VRIJEME
Narodna praznovjerja najčešće su vezana uz veliki broj vjerskih i narodnih praznika – Božić, Vaskrs, Đurđevdan, Ivanjdan, Badnji dan, Nova godina, Petrovdanski dani, Poklade, i drugi. Smatralo se da su ti dani „otvoreni“ – da se tada nevidljivi svijet približava onom vidljivom, da duhovi lutaju, da se sudbina može proreći, ili da se pojedinim radnjama mogu prizvati sreća i blagostanje, a otjerati bolest, siromaštvo i zlo.
BOŽIĆ I BADNJI DAN – NAJMOĆNIJE PRAZNOVJERJE
Božić i dani koji mu prethode, posebno Badnji dan, obiluju vjerovanjima i običajima koji su duboko ukorijenjeni u kolektivnu svijest naroda.
Na Badnji dan, na primjer, smatralo se da u kuću ne smije ući žena prva – to donosi nesreću. Zato su muškarci, obično djeca ili komšije, dolazili da budu tzv. položajnici, vjerovalo se da donose sreću i blagostanje. Ako bi položajnik bio zdrav, veseo, govorio lijepe riječi, vjerovalo se da će cijela godina biti plodna i bez bolesti.
Uveče se palio badnjak, a njegova vatra je simbolično grijala i štitila dom. Kad badnjak pucketa, govorilo se da „Božić nešto priča“ ili „majka peče pogaču“. Pepeo od badnjaka se čuvao kao moćna zaštita protiv nevremena i uroka.
Na Božić se nije smjelo svađati, psovati ni raditi teške fizičke poslove – sve što se tada učini, „pratiće te cijelu godinu“. Hrana koja se sprema ima ritualno značenje – pogača sa ugraviranim znakom krsta, med, orasi, suve šljive, pršut, i druge đakonije. Vjerovalo se da med donosi blagostanje, a orasi zdravlje i moć.
VASKRS – JAJA, ŽIVOT I PREDVIĐANJA
Vaskrs je drugi najvažniji praznik u hrišćanskoj tradiciji, ali i jedan od onih koji je prepun simbolike i praznovjerja.
Farbanje jaja ima magijsko porijeklo – prvo jaje, koje se farba u crveno, naziva se čuvarkuća i nikada se ne jede. Drži se u kući da štiti dom od groma, požara i bolesti. U nekim krajevima, čuvarkuća se zakopavala u zemlju ako bi neko bio teško bolestan.
Djeca se na Vaskrs umivaju u vodi u koju se stavlja crveno jaje, cvijeće i dukat, kako bi bila zdrava, rumena i sretna tokom godine.
Ako se na Vaskrs pojavi sunce, govori se da „sunce igra“ i da to nagovještava rodnu godinu. Takođe, vjerovalo se da će godina biti berićetna ako kokoške snesu jaje baš na Vaskrs.
NOVA GODINA – MAGIJA PRAGOVA
Nova godina se posmatrala kao snažan energetski prag – stara godina odlazi, nova dolazi, i sve što se tada učini ima uticaj na narednih 12 mjeseci.
Na primjer, u ponoć se često bacaju novčići u vodu, ili se novac stavlja pod otirač – vjerovalo se da to priziva finansijsku stabilnost. Mnogi ljudi nisu posuđivali ništa tog dana – jer se smatralo da će cijele godine „davati“ i da ih sreća neće pratiti.
Ako biste plakali na Novu godinu, vjerovalo se da će godina biti puna tuge. Isto tako, ako biste se svađali – cijela godina bi bila ispunjena razdorom.
Postojao je i običaj da se nož nikako ne daje iz ruke u ruku – smatralo se da to siječe prijateljstvo. Ako neko baš mora da uzme nož, stavljao bi ga na sto, pa ga onaj drugi uzimao.
ĐURĐEVDAN – ZELENILO, ZAŠTITA I LJUBAVNA MAGIJA
Đurđevdan, jedan od najomiljenijih praznika u narodu, smatran je danom buđenja prirode, zdravlja i zaštite.
Na ovaj dan su se brale mlade koprive, vrbove grančice i cvijeće, koje se unosilo u kuću i plelo u vijence. Vjerovalo se da priroda tog dana ima posebnu snagu – voda liječi, trava štiti, sunce daje vitalnost. Djeca su se kupala prije izlaska sunca u vodi sa cvijećem, da bi bila zdrava i vesela.
Djevojke su Đurđevdan koristile i za ljubavne bajalice – ispod jastuka bi stavljale 9 različitih trava i vjerovale da će u snu vidjeti onog za koga će se udati. Neke su posipale prag vodom u kojoj su oprale Đurđevdanski vijenac – da bi muškarac kojeg vole prešao prag i došao u kuću.
SVIJETI I PETROVDAN – TIJELO, DUH I NEBO
Na dan Sv. Ilije (Ilindan), nije se smjelo raditi jer se vjerovalo da on nosi gromove i munje. U mnogim krajevima se nije smjelo ni kupati tog dana, jer „Sv. Ilija vodi demone kroz vodu“. Ako bi neko prekršio to pravilo, mogla bi ga „pogoditi nečista sila“.
Petrovdan (Sv. Petar i Pavle) bio je važan dan za poljoprivrednike. Vjerovalo se da se tada „zatvaraju nebesa“ – ako tada padne kiša, godina će biti sušna. Tog dana su se često gledale zvijezde – ako bi se vidjela „Petrova zvezda“ (nebeski bljesak), to je znak promjene u životu – obično se tumačilo kroz zdravlje, brak ili uspjeh.
PRAZNOVJERJA ZA ZDRAVLJE, LJUBAV I NOVAC
Mnoga praznovjerja vezana za praznike nisu bila isključivo religijska, već su imala jasnu svrhu: da se zaštiti zdravlje, obezbijedi blagostanje, ili privuče ljubav.
– Na Badnji dan, ako se u hljebu pronađe novčić, vjerovalo se da će ta osoba imati para cijele godine.
– Na Vaskrs, ako vas neko pobijedi u tucanju jajima, “ima jaču sudbinu”.
– Na Božić, ako djevojka tajno izgovori ime voljenog dok sipa žito u vatru, može mu “uvući misli”.
– Na Novu godinu, nošenje crvenog donjeg veša značilo je “sreću u ljubavi”.
– Na Ivandan, ako djevojka opere lice rosom sa cvijeća prije zore, bit će najljepša u selu i svi će je prositi.
