Danas imamo jednu priču, odnosno anegdotu koja je već postala popularna širom svijeta. Ispričana je u mnogo različitih varijanti a danas donosimo jednu od njih. Nakon toga imamo jednu ozbiljnu ali zanimljivu temu. Ostanite uz nas.
–I ja tebi moram nešto priznati. Zovem se Haso i idem na karneval.
Časne sestre stoljećima su prisutne u evropskoj historiji, a njihov život često je mnogo raznovrsniji nego što to predstavlja slika žene u crnoj ili bijeloj redovničkoj odjeći, koja tiho prolazi hodnicima samostana. Iza tog prepoznatljivog izgleda krije se čitav svijet različitih pravila, običaja, zanimanja i životnih priča.
Časne sestre pripadaju različitim katoličkim redovima i zajednicama, pa se njihov način života može značajno razlikovati. Neke žive strogo zatvorenim samostanskim životom, dok druge svakodnevno rade u školama, bolnicama, domovima za djecu, župama, humanitarnim organizacijama i različitim ustanovama. Postoje i redovnice koje se bave naukom, umjetnošću, muzikom, medicinom ili socijalnim radom.
Jedna od zanimljivosti jeste činjenica da časne sestre ne pripadaju samo jednoj organizaciji. Katolička crkva ima veliki broj različitih ženskih redova i kongregacija, a svaki od njih ima vlastitu historiju, pravila i tradiciju. Neke zajednice posebno su posvećene obrazovanju, druge njezi bolesnika, treće radu sa siromašnima, dok su neke usmjerene gotovo isključivo na molitvu i kontemplativni život.
Njihova odjeća također nije ista svuda. Habit, odnosno redovnička odjeća, razlikuje se od zajednice do zajednice. Boja, kroj i pokrivalo za glavu mogu imati simboličko značenje i često pokazuju kojoj zajednici redovnica pripada. Ipak, danas postoje i redovnice koje u svakodnevnom životu nose civilnu odjeću, naročito one koje rade izvan samostana.
Posebno zanimljiv dio života časnih sestara jeste njihov odnos prema zavjetima. Redovnice koje polože redovničke zavjete obično se obavezuju na siromaštvo, čistoću i poslušnost. To ne znači da nemaju nikakve lične potrebe ili da ne mogu posjedovati baš ništa u praktičnom smislu, već da svoj život i materijalne interese podređuju pravilima zajednice kojoj pripadaju.
Mnoge časne sestre kroz historiju bile su među prvim ženama koje su se profesionalno bavile obrazovanjem i zdravstvenom njegom. U vremenu kada ženama često nije bilo lako pristupiti formalnom obrazovanju ili profesionalnim zanimanjima, samostani su predstavljali mjesta gdje su žene mogle učiti, čitati, pisati, podučavati druge i razvijati različite vještine.
Samostani su zbog toga često bili mnogo više od mjesta molitve. U njima su se prepisivale knjige, čuvale stare biblioteke, izrađivali različiti predmeti, uzgajale biljke i pripremali lijekovi od ljekovitog bilja. U pojedinim evropskim samostanima nastale su tradicije proizvodnje hrane, kozmetičkih preparata, biljnih pripravaka i različitih zanatskih proizvoda koje su se održale stoljećima.
Zanimljiva je i činjenica da odlazak u samostan nije uvijek značio da je žena tamo otišla kao veoma mlada djevojka. Iako su neke žene redovnički život birale vrlo rano, druge su odluku donosile tek nakon završenog školovanja ili nekoliko godina provedenih u svijetu. Neke su prije toga imale karijeru, porodicu ili potpuno drugačije životne planove.
Put do toga da žena postane časna sestra također nije jednostavan niti se događa preko noći. U mnogim zajednicama postoji period upoznavanja sa životom zajednice, zatim postulatura i novicijat, nakon čega slijede privremeni, a potom i doživotni zavjeti. Čitav proces može trajati godinama.
Još jedna zanimljivost jeste da redovnice mogu imati vrlo različita obrazovanja. Među njima su učiteljice, doktorice, medicinske sestre, profesorice, pravnice, psihologinje, umjetnice, muzičarke i naučnice. Neke su tokom života završile fakultete i postdiplomske studije, dok su druge svoje vrijeme posvetile praktičnom radu i služenju zajednici.
Historija poznaje i časne sestre koje su postale poznate daleko izvan vjerskih krugova. Neke su ostale zapamćene zbog humanitarnog rada, neke zbog obrazovanja, neke zbog književnosti ili umjetnosti, a neke zato što su djelovale u izuzetno teškim historijskim okolnostima.
Iza zatvorenih samostanskih vrata tako se često odvijao veoma aktivan život. U pojedinim zajednicama dan je strogo organizovan, sa vremenom određenim za molitvu, rad, obroke, odmor i zajedničke obaveze. Upravo ta disciplina jedna je od karakteristika redovničkog života koja ga najviše razlikuje od svakodnevnog života većine ljudi.
Časne sestre zbog toga nisu samo simbol religije i samostana. Kroz historiju su bile učiteljice, njegovateljice, književnice, umjetnice, humanitarke i čuvarice kulturnog naslijeđa. Njihove zajednice ostavile su trag u obrazovanju, zdravstvu, socijalnom radu i kulturi, a mnogi samostani i danas čuvaju knjige, umjetnine i dokumente stare stotinama godina.
Možda je upravo to i najzanimljivije: život časnih sestara nije uvijek onakav kakvim ga zamišljamo. Iza jednostavne odjeće i mirnog izgleda često stoji vrlo stroga disciplina, višegodišnje obrazovanje, težak rad, odricanje i odluka da se čitav život posveti određenom pozivu i zajednici.
