Nesvakidašnji Susret: Dvije Svadbene Kolone u Kotor Varoši
Poznato je da i 30 godina nakon završetka ratnih sukoba postoje međunacionalne tenzije između Srba i Bošnjaka. Najviše zbog politike ali i ljudi koji su proživjeli rat nose ljutnju u sebi prema drugoj strani. Mada puno je više onih koji žele da žive u miru.
U Kotor Varoši, malom i pitoresknom gradiću u Republici Srpskoj, zbio se događaj koji je izazvao pažnju lokalne, ali i šire javnosti. Na ulicama ovog grada, koji se inače ponosi svojom tradicijom i kulturnom raznolikošću, neočekivano su se susrele dvije svadbene kolone – jedna srpska i druga bošnjačka.
Ovaj nesvakidašnji susret je postao simbol jedinstva u različitosti, ističući kako različite zajednice mogu koegzistirati i dijeliti radost jednog od najvažnijih životnih događaja – vjenčanja.
Svaka od svadbenih kolona bila je obojena jedinstvenim kulturnim i tradicionalnim elementima. Srpska kolona je nosila sa sobom tradiciju narodnih pjesama i živopisnih kostima, dok je bošnjačka kolona bila ukrašena specifičnim simbolima svoje kulture i tradicije.
Ove dvije grupe, iako različite u svojoj kulturnoj ekspresiji, uspjele su da stvore harmoniju kroz muziku koja se preplitala ulicama Kotor Varoši. Njihove melodije su se spojile u jedinstvenu sinergiju, stvarajući atmosferu slavlja.
Na snimku objavljenom na popularnoj Instagram stranici “official.bih.srb.hr.cg”, vidi se kako su svatovi iz obje kolone međusobno srdačno pozdravljali jedni druge.
Uprkos kratkotrajnom zastoju u saobraćaju, automobilske sirene su postale dio simfonije koja je prožimala zrak, dok su ljudi s osmjesima na licima gledali kako se prožimaju različite kulture. Ovaj susret nije bio samo vizualno privlačan, već je pružio i emocionalni podstrek za one koji su svjedočili ovom događaju.
Komentari ispod snimka brzo su preplavili društvene mreže, pokazujući koliko su ljudi bili dirnuti ovim prizorom. Mnogi korisnici su izrazili oduševljenje i nadu da će ovakvi događaji postati česta pojava u svakodnevnom životu. “Što da se ne pozdrave?
Neka su živi i zdravi,” pisali su korisnici, izražavajući želju za mirom i koegzistencijom. Drugi su komentarisali: “Tako i treba. Da je sreće, ovo ne bi bila vest nego normalna pojava,” čime su naglasili potrebu za normalizacijom ovakvih susreta.
Jedan od korisnika je primijetio: “Normalnim ljudima ne piše na čelu koje su veroispovesti. Živela sloga među ljudima, a mladencima sve najbolje želim.” Ovaj komentar odražava osjećaj mnogih da su ovakvi trenuci znaci nade za budućnost u kojoj tolerancija i razumijevanje imaju prednost.
Komentari su također ukazivali na složenost političkih odnosa u regionu, pri čemu su neki iskoristili ovaj trenutak da istaknu potrebu za unutrašnjim jedinstvom, protiv vanjskih utjecaja koji često unose disharmoniju.
Na kraju, ova nesvakidašnja situacija nije samo privukla pažnju zbog svoje neobičnosti, već je postala simbol nade i mogućnosti zajedničkog suživota.
Dvije svadbene kolone u Kotor Varoši nisu bile samo fizički susret na ulici, već i simboličan susret različitih kultura i tradicija koje dijele istu radost i sreću u slavlju ljubavi. Ovaj događaj je poruka da, unatoč svim razlikama, postoji nada za zajedničku budućnost u miru i harmoniji.
View this post on Instagram
Kotor Varoš je pokazao da, čak i u današnjem svijetu punom podjela, postoji prostor za međusobno poštovanje i slavljenje zajedničke radosti.
Sličnosti između srpskih i bošnjačkih tradicionalnih običaja
Srpski i bošnjački narodi, iako pripadaju različitim vjerskim zajednicama – pravoslavnoj i islamskoj – stoljećima su živjeli jedni pored drugih na istom prostoru, dijeleći isti jezik, pejzaž, klimu, ekonomske uslove i često sličnu svakodnevicu. Zbog dugotrajnog suživota i međusobnog uticaja, među njihovim običajima – posebno onim tradicionalnim, porodičnim i seoskim – postoji niz fascinantnih podudarnosti. Te sličnosti nisu puka slučajnost, već rezultat istorijskih, kulturoloških i društvenih okolnosti koje su oblikovale zajednički život na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i dijelovima Srbije s miješanim stanovništvom.
Porodična hijerarhija i patrijarhalna struktura
U obje zajednice, tradicionalna porodica bila je patrijarhalna – otac, odnosno domaćin kuće, bio je autoritet, dok su žene imale ulogu domaćica i čuvarica porodičnog ognjišta. Poštovanje prema starijima bilo je duboko ukorijenjeno. Deca su učena da ustaju starijima, da slušaju roditelje i da se pridržavaju porodičnih normi. Ulogu najstarijeg muškog člana porodice – bilo da se zove “domaćin” u srpskoj tradiciji ili “starješina” u bošnjačkoj – karakteriše gotovo identična odgovornost za donošenje odluka i očuvanje časti porodice.
Svadbeni običaji
Iako se srpske i bošnjačke svadbe razlikuju po vjerskoj ceremoniji (pravoslavno crkveno vjenčanje i islamski nikah), mnogi svadbeni običaji su iznenađujuće slični. I jedni i drugi su, tradicionalno, imali višednevna slavlja, sa veselicama koje okupljaju čitavo selo. Dolazak mladoženjine povorke po mladu, kupovina mlade, skrivanje nevjeste, simbolično otvaranje vrata, pucanje iz pušaka – sve su to elementi koje nalazimo i kod Srba i kod Bošnjaka.
Posebno su zanimljivi rituali prilikom ulaska mlade u kuću mladoženje. U mnogim krajevima, i kod Srba i kod Bošnjaka, mlada bi prije ulaska gazila preko sita, ogledala ili praga s bačenim novčićem – sve sa simbolikom sreće, blagostanja i zdravlja. Također, običaj da mlada daruje svekrvu maramom ili ručnim radom prisutan je u obje tradicije, kao izraz poštovanja.
Rođenje djeteta i običaji uzrastanja
Rođenje djeteta se i kod Srba i kod Bošnjaka dočekivalo s velikom radošću, ali i strahom od uroka. U mnogim krajevima, naročito ruralnim, vjerovalo se u zle sile koje mogu nauditi novorođenčetu, pa su se provodile slične zaštitne mjere. I jedni i drugi stavljali su crveni konac oko ruke djeteta, stavljali bijeli luk ispod jastuka ili govorili posebne izreke kada bi neko došao u posjetu, kako bi se “otklonilo zlo”.
Također, u obje zajednice su bile veoma raširene bajalice, amajlije, i posjete hodžama ili popovima s ciljem zaštite djeteta, liječenja ili tumačenja snova.
Praznici i običaji vezani za godišnja doba
Uprkos različitostima u vjerskom kalendaru, mnogi običaji vezani za prirodu, plodnost, sjetvu i žetvu gotovo su identični. U bošnjačkoj tradiciji postoji običaj Đurđevdana, koji se slavi naročito u Sandžaku – iako je hrišćanski praznik, prihvaćen je i među Bošnjacima u vidu narodne svetkovine. Pranje u rijeci na Đurđevdan, branje cvijeća, vjerski neutralni običaji za zdravlje i napredak – sve su to dijelovi folklorne tradicije koji su opstali bez obzira na religijsku pripadnost.
Slično tome, kod i jednih i drugih, prelazak iz zime u proljeće obilježen je brojnim običajima, od kolinja i pripreme zimnice, do obeležavanja moba (zajednički rad na njivi) i seoskih vašara.
Smrtni običaji i odnos prema umrlima
Pogrebni rituali su vjerski različiti – muslimani sahranjuju umrle bez kovčega, okrenute prema Meki, dok pravoslavci koriste kovčege i imaju parastose – ali su osjećaji i poštovanje prema mrtvima gotovo identični. I Srbi i Bošnjaci pridaju izuzetnu važnost posmrtnim danima – 7., 40., godina dana. Obilježavanje ovih dana, davanje milostinje u ime umrlog, priprema hrane i okupljanje porodice karakteristično je za obje tradicije.
Takođe, u mnogim krajevima postoji običaj da se na dan pomena postavlja voda, hljeb i svijeća za dušu umrlog – kod Bošnjaka često bez svijeće, ali s gotovo istim značenjem. Kod obje grupe, prisutna je i tradicija da se sjedi uz umrlog cijelu noć, da se uče molitve ili čita tiho u znak poštovanja, te da se vjera u zagrobni život reflektuje kroz čin milosrđa i pomoći siromašnima.
Narodne nošnje, pjesma i igra
Iako se narodne nošnje razlikuju u detaljima, one dijele isti kroj, funkcionalnost i svrhu. U selima gdje su živjeli Srbi i Bošnjaci zajedno, razlike u odijevanju žena znale su se svoditi na boju marame ili nakit, dok su krojevi, način vezenja, pa i sama tkanina – bili gotovo identični.
Kada je riječ o narodnim pjesmama i igrama, razlike su bile više u tekstu i sadržaju nego u melodiji. Sevdalinke, koje se vezuju za bošnjačku kulturu, često su pjevane i u srpskim domaćinstvima – posebno na jugozapadu Srbije. S druge strane, kola i igre iz Šumadije, Užica ili Podrinja plesali su i Bošnjaci na veseljima. Tamburaški sastavi, sviranje šargije, violine, harmonike – bili su dio i jedne i druge muzičke baštine.
Zajednička vjerovanja i praznovjerja
U obje zajednice snažno je bilo prisutno vjerovanje u “zle oči”, urokljivost, duše umrlih koje “ne mogu naći mir”, vilenjake, zmajeve, karakondžule, a u nekim dijelovima i vještice. Ljudi su palili tamjan, čitali molitve, zakopavali amajlije, nosili zapis oko vrata – sve s ciljem da se zaštite od nevidljivih sila.
Interesantno je da se i kod jednih i kod drugih koristilo “suzbijanje magije” uz pomoć vjerskih autoriteta – pravoslavni sveštenici i muslimanski hodže obavljali su veoma slične rituale “otklanjanja sihira” ili “skidanja crne magije”, uz čitanje svetih knjiga i korištenje posebnih zapisa i biljaka.
Zajednički život i međusobni uticaj
U selima i gradovima gdje su Srbi i Bošnjaci živjeli zajedno, običaji su se neizbježno prožimali. Neki bošnjački domovi bi posuđivali jaja za Vaskrs komšijama Srbima, dok bi srpske domaćice često slale hurmašice ili baklave tokom Bajrama. Djeca su zajedno slavila i učila jedni od drugih. Mnogi ljudi pamte kako se išlo “u čestitanje” za oba Bajrama, ali i kako su Bošnjaci dolazili kod prijatelja Srba za slavu. To zajedništvo, iako narušeno teškim devedesetim godinama, ostalo je duboko urezano u sećanju i često predstavlja temelj nade za bolji suživot danas.
