Danas imamo priču u kojoj obrađujemo jednu jako poznatu temu. Dijasporu, odnosno naše ljude koji odu u Njemačku a jedan od njihovih glavnih ciljeva postaje da se vrate kući s dobrim automobilom. Zašto je to takom čitajte više u nastavku teksta.

-Pa kakve si ti to filmove tamo gledao?

-Šta gledao bona? GLUMIO!

Zašto naši ljudi iz dijaspore osjećaju pritisak da se kući vrate skupim automobilom?

Postoji jedan neobičan običaj među ljudima koji odlaze iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske ili Crne Gore na rad u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zapadne zemlje. Čovjek može godinama živjeti skromno, raditi teške poslove, ustajati dok je još mrak, vraćati se kući iscrpljen i paziti na svaki euro. Može živjeti u malom stanu, dijeliti troškove s cimerima, kuhati kod kuće i odgađati vlastite želje kako bi nešto uštedio. Ali kada dođe vrijeme da se vrati u rodni kraj, odjednom se pojavljuje pitanje koje kao da je važnije od svega ostalog: u kakvom će automobilu doći?

Nije dovoljno samo doći kući. Potrebno je doći tako da svi primijete da si otišao.

U toj jednoj rečenici krije se mnogo više od ljubavi prema automobilima. Krije se potreba da se opravda odlazak, da se pokaže uspjeh i da se ljudima koji su ostali dokaže kako je žrtva imala smisla.

Za mnoge naše ljude odlazak u Njemačku nije samo promjena mjesta stanovanja. To je velika životna odluka koja sa sobom nosi očekivanja porodice, komšija, prijatelja, ali i samog čovjeka koji je otišao. U trenutku kada spakuje kofere i napusti svoj grad, često se stvara neizgovoreno očekivanje da će jednog dana postati neko ko je uspio. Ne nužno sretniji, ne nužno obrazovaniji, niti nužno slobodniji, nego neko ko ima više novca i ko to može pokazati.

A automobil je za takvo dokazivanje gotovo savršeno sredstvo.

Kuću možeš renovirati, ali ljudi neće svaki dan ulaziti u nju. Ušteđevinu možeš imati na računu, ali niko je ne vidi. Možeš imati stabilan posao, uredan život i nekoliko hiljada eura ušteđenih za budućnost, ali sve to ostaje nevidljivo dok ne sjedneš za volan automobila koji privlači pažnju. Automobil, s druge strane, voziš kroz ulicu u kojoj si odrastao. Parkiraš ga ispred kuće svojih roditelja. Odeš njime na kafu, svadbu ili porodično okupljanje. On govori umjesto tebe, čak i onda kada ti nemaš potrebu bilo šta objašnjavati.

Zato skup automobil u našim sredinama često nije samo prevozno sredstvo. On postaje javno priznanje da je neko uspio u inostranstvu.

Posebno je zanimljivo to što pritisak često ne dolazi od ljudi koji su otišli, nego od onih koji su ostali.

Ponekad je dovoljno da neko na porodičnom ručku pita: „Šta si kupio u Njemačkoj?“ To pitanje naizgled zvuči bezazleno, ali iza njega može stajati čitav sistem očekivanja. Ako si godinama u inostranstvu, ljudi pretpostavljaju da moraš imati nešto veliko da pokažeš. Ako voziš stariji automobil, neko će se zapitati gdje su ti pare. Ako kažeš da štediš, možda će te uvjeravati da od života nemaš ništa. Ako živiš skromno, mogu zaključiti da nisi uspio, iako upravo zahvaljujući toj skromnosti možda imaš više novca nego oni koji se razbacuju.

Tako čovjek počinje živjeti između dvije stvarnosti. U Njemačkoj pokušava što više zaraditi i što manje potrošiti, a u Bosni želi izgledati kao neko ko može sebi priuštiti mnogo. U jednoj zemlji broji troškove, a u drugoj strahuje od tuđih komentara.

Nastaje svojevrsna predstava u kojoj se uspjeh ne mjeri onim što čovjek posjeduje, nego onim što drugi mogu vidjeti.

I tu se pojavljuje još jedan važan razlog: potreba da se opravdaju godine provedene daleko od kuće.

Odlazak u inostranstvo često znači propuštene rođendane, svadbe na kojima čovjek nije mogao biti, djetinjstvo djece koje prolazi dok roditelj radi u drugoj državi, praznike provedene u smjeni i osjećaj da život prolazi negdje između radnog mjesta i privremenog smještaja. Neki ljudi godinama ne mogu sebi priuštiti odmor kakav žele jer gotovo sve šalju porodici ili ostavljaju sa strane za kuću, stan i budućnost.

Nakon tolikih odricanja, čovjek želi nešto opipljivo što će mu pokazati da nije uzalud otišao.

Skup automobil postaje simbol svih tih godina. Kada sjedne u njega i krene prema rodnom gradu, možda ne razmišlja samo o motoru, kožnim sjedištima ili znaku na haubi. Možda razmišlja o tome kako je nekada otišao bez mnogo novca, a sada se vraća s nečim što je nekada gledao samo na ulici.

Problem nastaje kada se lični osjećaj uspjeha pretvori u obavezu da se taj uspjeh dokazuje drugima.

Jer tada automobil više nije nagrada. Postaje dug prema publici.

Čovjek možda želi kupiti stan, ali kupi automobil jer će stan biti vidljiv tek nekolicini ljudi. Možda bi mu bilo pametnije da vozi još pet godina svoj stari automobil, ali se boji da će ga neko dočekati riječima: „Zar si toliko godina u Njemačkoj, a nisi mogao bolje?“ Možda bi mu odgovaralo da kupi skromnije vozilo i ostatak novca uloži u posao, ali se pita šta će reći rodbina koja ga nije vidjela dvije godine.

Tako se donose finansijske odluke koje nisu zasnovane na stvarnim potrebama, nego na zamišljenim reakcijama drugih ljudi.

Posebnu ulogu u tome ima i naša kultura poređenja. U malim sredinama ljudi se često poznaju decenijama. Znaju ko je iz kakve porodice, ko je gdje radio, ko je otišao u inostranstvo i ko se vratio. U takvom okruženju imovina lako postaje način rangiranja ljudi. Nije uvijek važno koliko je neko miran, pošten ili zadovoljan svojim životom. Važno je i kako izgleda njegova svakodnevica u poređenju sa životom komšije.

Ako se jedan čovjek vrati skupim BMW-om, drugi počinje razmišljati o Mercedesu. Ako neko kupi noviji automobil, stariji model odjednom djeluje nedovoljno dobro. Ako se prvi pohvali da je kupio vozilo bez kredita, drugi osjeća potrebu da objasni da je njegovo skuplje, snažnije ili bolje opremljeno.

U toj trci niko ne mora izričito reći da postoji takmičenje. Dovoljno je da ga svi osjećaju.

A najteže je što se cilj stalno pomjera. Ono što je jučer predstavljalo uspjeh danas postaje prosjek, jer se uvijek pojavi neko ko ima više. Čovjek može kupiti automobil od 20.000 eura, a zatim se naći među ljudima koji voze automobile od 40.000. Umjesto da uživa u onome što je stekao, počinje osjećati da još nije stigao dovoljno daleko.

Naravno, ne treba svaku kupovinu skupog automobila tumačiti kao posljedicu kompleksa ili društvenog pritiska. Mnogi ljudi jednostavno vole automobile, cijene udobnost, uživaju u vožnji i imaju dovoljno novca da sebi priušte ono što žele. Neki su zaista dobro zaradili i kupovina kvalitetnog vozila za njih predstavlja sasvim razumnu odluku.

Razlika je u tome kupuje li čovjek automobil zato što ga želi ili zato što se boji kako će izgledati bez njega.

To su dvije potpuno različite stvari.

Postoji i ona tiša, manje vidljiva strana priče. Neki ljudi iz dijaspore voze automobile koji ostavljaju utisak velikog bogatstva, a zapravo imaju značajne rate kredita, visoke troškove osiguranja i malo ušteđevine. Drugi voze deset godina star automobil koji izgleda skromno, ali imaju riješeno stambeno pitanje, stabilne finansije i dovoljno novca da bez straha dočekaju nepredviđene troškove.

Ipak, kada se ta dva čovjeka sretnu na ulici u rodnom gradu, prvi može dobiti više divljenja od drugog.

To nam govori nešto važno o načinu na koji prepoznajemo uspjeh. Često lakše prepoznajemo ono što blješti nego ono što zaista vrijedi.

Automobil se vidi odmah. Finansijska sigurnost ne vidi se nikako.

Čovjek može godinama graditi sigurnost za svoju djecu, otplaćivati stan, ulagati u obrazovanje i planirati povratak u domovinu. Sve to zahtijeva disciplinu, ali ne proizvodi spektakl. Nema zvuka motora koji privlači poglede, nema fotografije koja će izazvati zavist i nema trenutnog dokaza koji se može pokazati na porodičnom okupljanju.

Zato je ponekad lakše kupiti nešto što izgleda kao uspjeh nego izgraditi život koji zaista pruža sigurnost.

A možda je u svemu tome najtužnije to što se čovjek, čak i nakon povratka kući, ne oslobodi pritiska. Ako dođe skupim automobilom, neko će govoriti da se pravi važan. Ako dođe skromnim vozilom, neko će reći da nije ništa postigao. Ako kupi kuću, pitat će zašto nije kupio bolji automobil. Ako kupi automobil, pitat će kada će napraviti kuću.

Uvijek postoji još nešto što bi trebalo dokazati.

U takvom društvenom krugu gotovo je nemoguće zadovoljiti sve, jer očekivanja nisu postavljena da bi čovjek bio sretan, nego da bi se stalno upoređivao s drugima.

Možda je zato najvažnija promjena ona koja se mora dogoditi u čovjekovoj glavi. Trenutak u kojem shvati da se ne mora vratiti kući kao pobjednik nekog zamišljenog takmičenja. Može se vratiti i sa starim automobilom, s novcem na računu, bez ušteđevine, s kupljenim stanom ili bez njega. Može doći umoran, promijenjen, zadovoljan ili nesiguran. Ništa od toga ne govori cijelu priču o njegovom životu.

Jer čovjek nije manje vrijedan ako se nakon deset godina u Njemačkoj vrati automobilom koji vrijedi nekoliko hiljada eura. Niti je automatski uspješniji ako se vrati vozilom koje vrijedi pedeset hiljada.

Pravo pitanje nije kakav automobil vozi čovjek koji se vratio iz dijaspore, nego kakav je život izgradio dok je bio tamo.

Je li uspio sebi osigurati mir? Ima li vremena za porodicu? Može li odbiti posao koji ga uništava? Može li se razboljeti, izgubiti posao ili napraviti pauzu, a da mu se čitav život ne raspadne? Ima li mogućnost da jednog dana bira gdje će živjeti, umjesto da cijelog života mora ostati tamo gdje zarađuje?

To su pitanja na koja nijedan automobil ne može odgovoriti.

Možda bi naši ljudi bili mnogo sretniji kada bi se prestali pitati šta će drugi pomisliti kada ih vide i počeli se pitati kako će se oni sami osjećati kada zatvore vrata svog stana i ostanu sami sa svojim mislima.

Jer najskuplji automobil može čovjeku pružiti osjećaj ponosa, ali mu ne može kupiti sigurnost da vrijedi. Može privući poglede, ali ne može garantovati poštovanje. Može učiniti da nekoliko minuta izgleda kao pobjednik, ali ne može nadoknaditi godine provedene daleko od onih koje voli.

Na kraju, najveći uspjeh dijaspore možda nije vratiti se kući u automobilu koji svi gledaju, nego doći u trenutku kada čovjeku više nije važno ko ga gleda.