Danas su svi portali prenijeli vijest kako je umro Ratko Mladić, general srpske vojske iz proteklog rata. Obzirom da se po internetu pojavljuju razni komentari, mržnje i međunacionalne netrepeljivosti, mi smo odlučili da se našalimo. Evo jedan smiješan vic.
-Ovo je spisak ljudi kojima je zabranjen ulaz.
Ratko Mladić – od vojnog komandanta do doživotno osuđenog ratnog zločinca
Ratko Mladić ostao je jedna od najmračnijih i najkontroverznijih ličnosti ratova koji su tokom devedesetih godina razorili prostor bivše Jugoslavije. Njegovo ime danas se ne može posmatrati samo kroz vojnu karijeru ili politička previranja tog vremena. Ono je neraskidivo povezano sa ratom u Bosni i Hercegovini, opsadom Sarajeva, genocidom u Srebrenici, progonom stanovništva i drugim zločinima zbog kojih je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju pravosnažno osuđen na doživotni zatvor.
Priča o Mladiću istovremeno je priča o tome koliko daleko mogu otići rat, nacionalizam, propaganda i sistem u kojem vojna sila postane sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva. Posebno je značajno što konačni sud o njegovoj odgovornosti nije ostao samo predmet političkih interpretacija i međusobnih optužbi na prostoru Balkana. Nakon višegodišnjeg procesa, međunarodni sud utvrdio je njegovu individualnu krivičnu odgovornost za neke od najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Od oficira JNA do komandanta Vojske Republike Srpske
Ratko Mladić rođen je 12. marta 1942. godine u selu Božanovići kod Kalinovika. Profesionalnu karijeru gradio je unutar Jugoslovenske narodne armije, institucije koja je decenijama predstavljala jedan od stubova socijalističke Jugoslavije.
Raspad države početkom devedesetih potpuno je promijenio i njegovu životnu putanju. Kako su političke krize prerastale u oružane sukobe, nekadašnja zajednička vojska postepeno se raspadala, a njeni oficiri našli su se na različitim stranama novih ratova.
Mladić je tokom rata u Hrvatskoj djelovao kao oficir JNA, a zatim je 1992. godine, nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, postavljen na čelo Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Na toj funkciji ostao je tokom gotovo čitavog rata.
Time je postao jedna od najmoćnijih vojnih figura bosanskohercegovačkog sukoba.
Vojska kojom je komandovao kontrolisala je velike dijelove teritorije Bosne i Hercegovine, a upravo tokom tog perioda počinjeni su masovni zločini nad civilnim stanovništvom, prisilna premještanja, zatvaranja, ubistva i progoni.
Sarajevo – godine života pod opsadom
Jedno od centralnih mjesta u sudskom postupku protiv Mladića zauzimalo je Sarajevo.
Glavni grad Bosne i Hercegovine godinama je bio izložen djelovanju snaga bosanskih Srba sa položaja oko grada. Civili su živjeli pod stalnom prijetnjom artiljerijske i snajperske vatre. Svakodnevne aktivnosti koje se u miru smatraju potpuno običnim – odlazak po vodu, hranu, prelazak ulice ili čekanje javnog prevoza – mogle su završiti smrću.
Opsada Sarajeva trajala je gotovo četiri godine i postala jedan od najupečatljivijih simbola rata.
Generacije stanovnika grada svoje ratno iskustvo pamte kroz podrume, improvizovane peći, nestašice vode i električne energije, granatiranje i strah od snajpera.
Međunarodni sud zaključio je da je postojao udruženi zločinački poduhvat čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva putem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja.
Mladić je zbog svoje komandne pozicije i uloge u toj kampanji proglašen krivim.
I upravo ovdje postaje važna jedna činjenica koja se ponekad izgubi u političkim raspravama o ratu: iza velikih vojnih operacija i političkih odluka nalazili su se obični ljudi.
Brojevi predstavljaju hiljade pojedinačnih života.
Svaka civilna žrtva imala je porodicu, zanimanje, prijatelje, planove i svakodnevicu koja je ratom prekinuta ili potpuno promijenjena.
Srebrenica – zločin koji je postao simbol rata
Najstrašniji dio Mladićevog nasljeđa vezan je za Srebrenicu.
Srebrenica je tokom rata bila proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija. Međutim, u julu 1995. godine snage Vojske Republike Srpske zauzele su enklavu.
U danima koji su uslijedili počinjena su masovna ubistva bošnjačkih muškaraca i dječaka. Više od 8.000 ljudi ubijeno je u sistematskim egzekucijama na različitim lokacijama.
Žene, djeca i stariji ljudi prisilno su odvajani i premještani.
Tijela ubijenih zakopavana su u masovne grobnice, a dio posmrtnih ostataka kasnije je premještan u sekundarne grobnice, što je dodatno otežalo pronalaženje i identifikaciju žrtava.
Zbog toga su porodice pojedinih ubijenih godinama, pa i decenijama nakon rata, čekale da pronađu njihove posmrtne ostatke.
Međunarodni sud pravosnažno je utvrdio da zločin u Srebrenici predstavlja genocid.
Mladić je proglašen krivim za genocid, kao i za progon, istrebljenje, ubistva i prisilno premještanje stanovništva povezano sa događajima u Srebrenici.
Srebrenica je zbog toga mnogo više od jedne epizode rata.
Postala je međunarodni simbol posljedica do kojih mogu dovesti etnička mržnja, dehumanizacija protivnika i potpuni slom mehanizama zaštite civilnog stanovništva.
Godine skrivanja
Nakon završetka rata i podizanja optužnice, Mladić se nije odmah našao pred sudom.
Naprotiv, uslijedile su godine tokom kojih je bio jedan od najtraženijih optuženika za ratne zločine u Evropi.
Njegovo dugogodišnje izbjegavanje hapšenja otvorilo je brojna pitanja o mrežama ljudi koji su mu pomagali, odnosu pojedinih državnih struktura prema haškim optuženicima i spremnosti institucija da sarađuju sa međunarodnim pravosuđem.
Godinama su se pojavljivale informacije o tome gdje se nalazi.
Povremeno bi se činilo da je hapšenje blizu, a zatim bi trag ponovo nestao.
Takva situacija trajala je sve do 26. maja 2011. godine, kada je Mladić uhapšen u Srbiji.
Čovjek koji je nekada komandovao desetinama hiljada vojnika pronađen je nakon godina skrivanja.
Nekoliko dana poslije hapšenja izručen je u Haag.
Time je počelo posljednje veliko poglavlje njegove priče – sudski proces.
Suđenje koje je trajalo godinama
Suđenje Ratku Mladiću počelo je 2012. godine.
Pred sudom su izvođeni svjedoci, preživjele žrtve, vojni stručnjaci i istražitelji. Analizirana je ogromna količina dokumentacije, vojnih naređenja, zapisnika, snimaka i drugih dokaza.
Proces je trajao godinama upravo zbog ogromnog obima predmeta.
Prvostepena presuda izrečena je 22. novembra 2017. godine.
Mladić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, uključujući progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.
Osuđen je na doživotni zatvor.
Žalbeni postupak završen je 8. juna 2021. godine, kada je pravosnažno potvrđena doživotna kazna zatvora.
Time je, u pravnom smislu, završeno pitanje njegove krivične odgovornosti pred međunarodnim sudom.
Zašto Mladić i danas izaziva podjele?
Presuda, međutim, nije završila društvene i političke rasprave.
Decenijama nakon rata Ratko Mladić ostaje figura oko koje postoje duboke podjele, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Za porodice žrtava njegovo ime predstavlja zločine, gubitak članova porodice i godine čekanja na pravdu.
Istovremeno, dio srpske javnosti nastavio ga je predstavljati kao ratnog komandanta i heroja.
Upravo taj raskorak pokazuje jedan od najvećih problema postratnog Balkana: sudski utvrđene činjenice ne znače automatski i društveno prihvatanje tih činjenica.
Ratovi se završavaju potpisivanjem mirovnih sporazuma, ali njihove interpretacije mogu živjeti generacijama.
Zbog toga se rasprava o Mladiću ne vodi samo o jednom čovjeku.
Ona se vodi i o odnosu prema prošlosti.
Može li se priznati zločin koji je počinio pripadnik vlastitog naroda bez osjećaja da se time osuđuje cijeli narod?
Upravo je razlikovanje individualne odgovornosti od kolektivne krivice ključno za ozbiljno razumijevanje ratnih zločina.
Krivična odgovornost Ratka Mladića jeste njegova individualna odgovornost i odgovornost drugih konkretnih osoba koje su učestvovale u zločinima. Ona nije presuda jednom narodu.
Heroizacija osuđenih ratnih zločinaca
Jedan od najproblematičnijih fenomena nakon ratova devedesetih jeste pretvaranje pojedinih osuđenih ratnih zločinaca u nacionalne heroje.
Murali, grafiti, majice, pjesme i javne poruke pokazuju da sudske presude same po sebi nisu dovoljne da društvo izgradi zajednički odnos prema prošlosti.
Takva heroizacija posebno teško djeluje na preživjele i porodice žrtava.
Za nekoga ko je izgubio oca, sina, brata ili supruga, veličanje osobe osuđene zbog zločina može predstavljati osjećaj ponovnog poniženja.
Zato suočavanje s prošlošću nije samo pitanje istorije.
To je pitanje kulture, obrazovanja, politike i odnosa prema činjenicama.
Društvo ne mora imati identično mišljenje o svim političkim događajima iz prošlosti. Međutim, postoji ogromna razlika između rasprave o političkim uzrocima rata i negiranja pravosnažno utvrđenih zločina.
Ratni komandant koji je završio pred sudom
Životna putanja Ratka Mladića na kraju ima gotovo paradoksalnu strukturu.
Počeo je kao profesionalni oficir jedne velike zajedničke države.
Doživio je njen raspad.
Postao je jedan od najmoćnijih vojnih komandanata u ratu koji je uslijedio.
Godinama je bio nedostupan međunarodnom pravosuđu.
A onda je uhapšen, izveden pred sud i ostatak života dočekao kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac.
Moć koju je imao tokom rata potpuno je nestala.
Ostale su presude, arhive, masovne grobnice, svjedočenja preživjelih i porodice koje još uvijek žive sa posljedicama događaja iz devedesetih.
I možda upravo tu leži najvažnija pouka njegove priče.
Ratni komandanti tokom sukoba često izgledaju nedodirljivo. Okruženi su vojskom, političkom moći i propagandom. Njihove odluke mogu određivati sudbine hiljada ljudi.
Ali rat jednom završi.
Uniforme se skinu.
Vojske se rasformiraju.
Političke okolnosti se promijene.
A ono što ostane jesu posljedice odluka donesenih dok je ta moć trajala.
Nasljeđe koje Balkan još uvijek nosi
Više od tri decenije nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, Ratko Mladić više nije samo istorijska ličnost. Njegovo ime postalo je dio mnogo šire rasprave o tome kako države nastale raspadom Jugoslavije pamte devedesete godine.
Hoće li nove generacije učiti činjenice ili nacionalne mitove?
Hoće li žrtve biti posmatrane prvenstveno kao ljudi ili samo kao pripadnici jednog naroda?
Hoće li ratni zločinci biti osuđivani bez obzira na njihovu nacionalnost ili će se njihovi zločini relativizovati kada pripadaju „našoj strani“?
Odgovori na ta pitanja mnogo više govore o današnjim društvima nego o samom Mladiću.
Jer pravosnažna presuda protiv njega već postoji.
Ratko Mladić ostat će zapisan kao nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske koji je pred međunarodnim pravosuđem pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i druge ratne zločine.
Ali iza pravnih formulacija nalazi se mnogo veća ljudska tragedija.
Hiljade mrtvih ne predstavljaju samo statistiku. Iza svakog broja bilo je ime. Iza svakog imena postojao je život. Iza mnogih od tih života ostale su porodice koje posljedice rata nose i danas.
Zbog toga priča o Ratku Mladiću na kraju nije važna samo zbog Ratka Mladića.
Važna je kao upozorenje šta se može dogoditi kada mržnja postane politički instrument, kada se protivniku oduzme ljudskost i kada vojna moć prestane imati granice.
Ratovi devedesetih pripadaju prošlosti, ali način na koji se o njima govori određuje kakva će biti budućnost regiona.
Zaboravljanje nije pomirenje.
Negiranje nije pomirenje.
A priznati zločin ne znači optužiti čitav narod.
Naprotiv, sposobnost da se zločin nazove njegovim pravim imenom, bez obzira ko ga je počinio, jedan je od osnovnih uslova da se slične tragedije više nikada ne ponove.
