Ljetni je period i svakako, ukoliko planirate ići u prirodu morate biti svjesni da su zmije aktivne i da pripazite. Na našim podnebljima postoje dvije vrste otrovnica, poskok i šarka i njih se treba paziti. Poskok je daleko otrovniji i njegov ugriz može ostaviti ozbiljne posljedice, često i smrt. U nastavku pročitajte kako da zaštitite dvorište, da zmije ne prilaze.
Kako pretvoriti svoje dvorište u zonu bez zmija – prirodnim putem i pametnim uređenjem
Zmije nisu nužno zle, ali priznajmo – većina nas ne želi da ih zatekne sklupčane u travi ispred kuće. Ipak, rješenje nije u panici ni otrovima, već u promjeni okruženja tako da im ono postane – potpuno nezanimljivo.
Ove tihe i vješte stvorenja biraju svoj dom tamo gdje se osjećaju sigurno: gdje je vlažno, hladno, sjenovito i gdje ima obilje hrane, najčešće miševa i drugih sitnih glodara. Gomile drveta, neuredno složene daske, zapuštene šupe, visoka trava, grmovi koji se vuku po zemlji – sve su to luksuzni apartmani u zmijskom svijetu.
Ako želite da im pošaljete poruku da nisu dobrodošle, krenite od sljedećeg:
1. Oduzmite im razlog da dođu.
Neuredne hrpe granja, otvorene kutije s hranom za pse ili mačke, staro kamenje nagomilano uz kuću – sve to treba nestati. Hranu spremite u dobro zatvorene plastične kontejnere. Drva i kamenje odložite dalje od mjesta gdje boravite, najbolje na povišene police.
2. Zadržite red kao svakodnevni zadatak.
Kratite travu redovno, ne dajte joj da izraste u savršen pokrivač za zmijsko šunjanje. Održavajte živu ogradu urednom, naročito ako se širi tik uz tlo.
3. Zatvorite vrata, doslovno i figurativno.
Ako živite na terenu gdje su zmije čest gost, razmislite o postavljanju specijalne zaštitne ograde. Idealna je ona od čelične mreže ili plastificirane folije – treba biti nagnuta ka van i dobro pričvršćena za tlo. Visina oko metar, dubina barem 120 cm – da spriječi i puzanje i kopanje.
4. Iskoristite ono što im smeta.
Zmijama ne prija hodanje po oštrom i neprijatnom materijalu. Iskoristite to u svoju korist: pospite staze i prilaze šišarkama, ljuskama jajeta, šljunkom ili osušenim listovima božikovine. Neka im svaka stopa (ili bolje rečeno – klizanje) bude neugodno iskustvo.
5. Uključite prirodu da vam pomogne.
Postoje biljke koje zmije jednostavno ne vole. Neven, limunska trava i pelin su samo neki od primjera koji svojim mirisima ili sastavom djeluju odbojno za gmizavce. Posadite ih strateški – oko kuće, vrtne staze i mjesta gdje se najčešće okupljate.
6. Neka vaš vrt bude živ, ali ne i divlji.
Zmije vole divljinu, vi ne morate. Uklanjajte rupe u zemlji, zapuštene zakutke, stare cigle i razbacano granje. Kad teren izgleda previše “otvoreno” i izloženo, one gube interes.
Ne morate koristiti hemiju da biste živjeli bez zmija. Dovoljno je da im vaš prostor postane neugodno, nepodesno i neprivlačno mjesto. Uz malo discipline i dozu prirodne mudrosti – vaš vrt će postati oaza bez nepoželjnih gmizavaca.
ZMIJE BALKANA: POSKOK I ŠARKA – TIHI VLADARI KAMENA I TRAVE
Kada se u planinama Balkana čuje ono zlokobno “šššš”, a na suncu zablista šara nalik zigzagu, srce brže zakuca. Nije to uvijek opasnost – često je riječ o običnoj, bezopasnoj zmiji. Ali kada je riječ o poskoku i šarki, onda se već susrećemo sa pravim otrovnicama, kojima priroda nije dala samo očnjake, već i urođeni instinkt da prežive u surovim predjelima krša, šuma i visinskih proplanaka.
POSKOK (Vipera ammodytes) – ELEGANTNA KOBRA JUGA
1. IZGLED I PREPOZNATLJIVE KARAKTERISTIKE
Poskok je vjerovatno najpoznatija i najkontroverznija zmija jugoistočne Evrope. Njegov latinski naziv Vipera ammodytes krije poetičan opis – “zmija s pješčanim nosem”, jer ima mali, uspravni roščić na vrhu njuške. Upravo taj rog ga čini gotovo mitološkim stvorenjem u narodnim predanjima. Dužina mu varira od 60 cm do čak 90 cm, iako postoje rijetki primjerci koji dosežu i metar.
Boja tijela se kreće od sive, smećkaste, pa sve do crvenkaste i narandžaste nijanse, a centralnim dijelom leđa prolazi tamna cik-cak šara – kao grom, simbol opasnosti.
2. STANIŠTE I RASPROSTRANJENOST
Poskoka možemo sresti u suhim, kamenitim područjima s dosta sunčeve svjetlosti, niskim grmljem i smrekovim šumarcima. Rasprostranjen je po cijelom Balkanu – od Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa sve do Srbije, Crne Gore, Makedonije i dijelova Bugarske i Grčke.
Obožava visoke nadmorske visine, često se viđa i iznad 1000 metara, gdje se skriva među stijenama i zidovima od suhozida koje je čovjek zaboravio.
3. NAČIN ŽIVOTA
Poskok nije agresivan kako ga mnogi zamišljaju. Većinu svog života provodi neprimjetno, savršeno kamufliran, čekajući da mu glodar, ptica ili gušter dođe dovoljno blizu. Ujeda samo kad je u opasnosti – kad ga nagazite, iznenadite ili pokušate dirati.
Aktivan je uglavnom ujutro i predveče, izbjegava ekstremnu vrućinu. Zimi hibernira u pukotinama stijena, ponekad zajedno s drugim zmijama.
4. OTROV I POSLJEDICE UJEDA
Njegov otrov je jedan od najjačih među evropskim zmijama. Ipak, smrtnost je vrlo niska – prvenstveno zahvaljujući brzom pristupu savremenoj medicini i serumima. Otrov djeluje hemotoksično – razara krvne ćelije, izaziva jake otekline, bol, vrtoglavicu, povraćanje, a u najtežim slučajevima – zatajenje organa.
Djeca, starije osobe i oni sa slabim imunitetom su posebno ranjivi. Ali važno je naglasiti: poskok ne skače metar uvis kako kažu legende. Njegovo “skakanje” je zapravo vrlo brz trzaj dužine njegovog tijela, ništa više.
ŠARKA (Vipera berus) – TIHA KRALJICA HLADNIH PREDJELA
1. IZGLED I VARIJABILNOST
Šarka ili obična evropska ljutica je nešto manja od poskoka – rijetko prelazi 65 cm. Njeno tijelo djeluje zdepastije, glava je trouglasta, a oči blago izbočene sa vertikalnim zjenicama – savršen predatorski pogled. Ima prepoznatljivu šaru u obliku slova “Z” ili cik-caka, koja je često tamnija od boje tijela.
Njena boja se kreće od smeđe, sive pa sve do crne – a crni (melanistički) primjerci su posebno česti u planinskim predjelima.
2. GDJE ŽIVI?
Za razliku od poskoka koji voli suho i sunčano, šarka bira hladnije i vlažnije predjele: borove šume, šikare, močvare i obronke planina. Prisutna je čak i u Skandinaviji i Sibiru, ali i po čitavoj Evropi, uključujući Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku i Sloveniju.
Zimi se povlači u hibernaciju, često u zajedničkim zimovalištima – stotine zmija skupljenih na jednoj lokaciji.
3. PONAŠANJE
Šarka je još povučenija i manje temperamentna od poskoka. Ujeda isključivo kad je uhvaćena, pritisnuta ili izazvana. Njeno ponašanje nije agresivno – brani se samo kad mora. Većinu vremena se skriva pod lišćem, kamenjem ili granjem, oslanjajući se na svoju odličnu kamuflažu.
4. OTROV I RIZICI
Iako šarkin otrov nije jak kao poskokov, i dalje može izazvati ozbiljne posljedice: bol, oticanje, crvenilo, pa čak i sistemske reakcije. Ugriz se mora shvatiti ozbiljno – i uvijek je neophodno javiti se ljekaru.
Njen otrov je više neurotoksičan, a kod osoba osjetljivih na zmijski otrov može izazvati anafilaktički šok. Ipak, smrtnost kod ujeda šarke je gotovo zanemariva ako se reaguje na vrijeme.
MITOVI I ISTINE O POSKOKU I ŠARKI
-
MIT: “Zmije skaču na čovjeka”
– ISTINA: Ne skaču, već se brzo ispruže u napadu ako su ugrožene. -
MIT: “Crne šarke su otrovnije”
– ISTINA: Boja nema uticaja na jačinu otrova. Melanistički oblici su samo varijacija u pigmentaciji. -
MIT: “Ako vidite jednu zmiju, tu ih je još deset”
– ISTINA: Zmije su samotnjaci. Samo u vrijeme parenja ili zimovanja dolaze u grupe. -
MIT: “Zmije jure čovjeka”
– ISTINA: Zmije bježe od ljudi. Ako “krene prema vama”, to je najčešće bijeg u istom pravcu.
KAKO IH PREPOZNATI I KAKO SE PONAŠATI
-
Poskok: rog na nosu, izražena cik-cak šara, šira glava, voli kamenjare i sunce.
-
Šarka: bez roga, nešto zdepastija, blaža šara, voli vlažno i hladno.
Ako ih sretnete:
-
Ne paničite.
-
Ne pravite nagle pokrete.
-
Ne pokušavajte ih ubiti – one igraju važnu ulogu u ekosistemu (kontrola glodara).
-
Uklonite se polako i mirno.
U slučaju ujeda:
-
Imobilizujte ujedeni ekstremitet.
-
Ne režite ranu, ne sisajte otrov.
-
Otiđite odmah u najbližu zdravstvenu ustanovu.
NEPRAVILNO OSUĐENE STRAŽARKE PRIRODE
Poskok i šarka nisu zločinci. One su čuvari ravnoteže u prirodi. Bore se s pacovima, štite useve indirektno i gotovo uvijek izbjegavaju ljude. Ali kad se ukrste naši putevi, važno je da ih poznajemo, da ih poštujemo i razumijemo njihovu prirodu.
Jer iako njihovo šištanje zvuči zastrašujuće – ono je često samo šapat jednog drevnog bića koje želi ostati neprimijećeno.
