Svi smo bar nekad bili zaljubljeni. To može biti najljepši osjećaj na svijetu ali i najgori ako smo se zaljubili u pogrešnu osobu. Mladi ljudi a i stariji često pate jer su nesretno zaljubljeni. Kažu da je ova vrsta bola najgora, gora i od fizičkog bola. U nastavku pročitajte jednu lijepu ljubanu priču koju je naš urednik napisao za vas.
“Kad je Mirna otišla”
Zvala se Mirna. Ime joj nije odgovaralo ni po čemu, jer bila je sve samo ne mirna. Smijala se glasno, ulazila u prostorije kao oluja, nosila farmerke pocepane na koljenima i zimu mrzila iz dna duše. Imala je oči boje kestena u oktobru, a pogled kojim je mogla istopiti i najhladnije ljude.
A ja? Bio sam samo Ivan – običan, stidljiv momak iz malog grada, onaj koji uvijek prvo posluša, pa tek onda govori. Radio sam u knjižari kraj autobuske stanice. Volio sam miris papira, tišinu kišnih dana i red u stvarima. I možda, možda baš zbog toga, našli smo se negdje između haosa i tišine.
Prvi put sam je sreo jednog ponedjeljka u martu. Ušla je u knjižaru da se skloni od kiše, sva mokra, kosa joj se lijepila uz obraze, a osmijeh joj nije silazio s lica. Kupila je jednu stotu zbirku poezije – ne zbog autora, ne zbog sadržaja – već zato što joj je korica bila žuta, a rekla je da joj to treba tog dana.
— “Žuto ti popravi dušu kad joj se ne da,” rekla je.
Sutradan se vratila. I dan nakon toga. Prvo zbog knjiga, a onda, malo-pomalo, zbog mene. Pravili smo sebi rituale: subotom bi mi donosila kafu, a ja njoj čuvao knjige ispod pulta koje još nisu ni stigle na police. Bila je divlja, neuhvatljiva, i nikad se nije vezivala ni za koga. A ipak, ostajala je. Kod mene.
Naučila me da se smijem bez razloga, da sjedim na travi u parku i gledam nebo. Pila je vino iz flaše, plesala bosa po pločicama moje kuhinje i pisala mi poruke na ogledalu u kupatilu. “Ti nisi samo dom, ti si cijeli svemir,” pisalo je jednom.
Ali nikada nije pričala o prošlosti. Kad god bih pokušao da pitam, šutjela bi. A kad bi noć padala, znala je da se sklupča do mene, čvrsto, kao da nešto iznutra puca. Tada bih je držao bez riječi.
Jednog dana mi je rekla:
— “Ti si sve ono što sam se bojala da ću izgubiti.”
I otišla je.
Bez najave. Bez objašnjenja. Samo poruka na stolu:
“Oprosti mi što te volim više nego što mogu ostati.”
Prošlo je sedam godina. Nikad se nije vratila.
U međuvremenu, naučio sam da dišem bez nje. Vratio sam se knjigama, kišnim danima, naučio kuhati za jednu osobu. Ponekad bih pomislio da sam je izmislio – da je bila samo prolazna iluzija u najnježnijem poglavlju mog života.
Sve do jednog jesenjeg jutra.
U knjižaru je ušla djevojčica. Imala je možda šest, sedam godina. Kosa joj je bila crvena poput jesenjeg lišća, ali oči… oči su bile tačno one kestenkaste koje nisam zaboravio. Držala je knjigu “Mali princ” i pružila mi je tiho:
— “Mama kaže da ovakve knjige mijenjaju ljude.”
Zbunjeno sam pogledao iza nje – a onda sam je vidio. Stajala je na vratima, tiho, drugačija. Mirnija. Starija. Ali pogled isti. Taj pogled koji mi je nekoć bio dom.
Prišla je i sjela nasuprot mene. Nismo rekli ništa dugo vremena. A onda, samo:
— “Zove se Hana. I voli knjige. Kao ti.”
Pričala mi je sve ono što tada nije mogla.
Kako je pobjegla u Portugal, pokušala da izgradi novi život, kako je bila bolesna, kako se borila, kako nije htjela da me uvuče u to. Kako me nikad nije prestala voljeti, ali je mislila da me oslobađa.
— “Nisam te oslobodila, Mirna,” rekao sam. “Samo si mi zarobila dušu na mjestu gdje je ostao tvoj miris.”
Nije ostala. Ne ovaj put. Došla je da mi je pokaže. Da znam. Da ne mislim da je sve bilo san.
Hana danas ima četrnaest. Dolazi sama po knjige. Kaže da piše pjesme i da želi biti kao njena mama – slobodna. Kad me zagrli, osjetim nju.
A Mirnu? Viđam je ponekad u vjetru. U stihovima koje prepoznam iako ih ne piše moje pero. U koricama žutih knjiga. I u onom osjećaju između tuge i osmijeha.
Jer neke ljubavi ne traju da bi ostale – traju da nas zauvijek promijene.
