Balkanci su narod koji ima zaista specifične običaje kojima se ponosimo, i, budimo realni, koji nas izdvajaju od ostatka svijeta. Zapadne civilizacije nikad neće znati kako je to kada vam rodbina dođe i ponese pune kese kafe, keksa, šećera, voća itd, davanje para u kovertu na svadbi, bebi kad se rodi, nenajavljeni gosti, sve nas to čini ljudima koji su zadržali svoju ljudskost. Danas imamo jednu duhovitu priču na ovu temu.
–Čuj što nogom. Pa niste valjda praznih ruku došli.
U GOSTE SE NE IDE PRAZNIH RUKU – SVETA REČENICA BALKANA
Na Balkanu, gotovo da ne postoji domaćinstvo koje se ne vodi ovim pravilom: “Kad ideš u goste – ne ideš praznih ruku.” Ta rečenica se prenosi generacijski, kao temeljni aksiom pristojnosti, gostoprimstva i kulturnog ponašanja.
Nije važno da li ideš kod rodbine, kumova, komšije ili koleginice s posla – dolazak u tuđi dom, čak i na kratko, podrazumijeva poklon. Ali to nije poklon u klasičnom smislu – to je nešto mnogo više, mnogo prisnije. Na Balkanu, ti ne nosiš stvar – ti nosiš poruku.
KESA KAO RITUALNI PREDMET
Najčešći oblik tog darivanja je famozna kesa – obično plastična ili papirna, ali njen sadržaj govori mnogo više od same ambalaže. U toj kesi se često nalazi:
-
Kafa – kao simbol druženja, razgovora, pažnje.
-
Šećer – da bude slatko i u kući i u odnosu.
-
Keks, čokolada ili bombonjera – naročito ako u kući ima djece ili ako je povod posjeta više svečan.
-
Voće ili sok – u znak zdravlja i poštovanja.
-
Po koja flaša pića – kod muškaraca, naročito u ruralnijim sredinama, često i rakija ili pivo.
Ova „kesa“ nije ni stvar luksuza ni statusni simbol. Naprotiv – ona je srce umotano u skromnost. Iako njen sadržaj vrijedi možda par eura, njena poruka vrijedi hiljadu riječi: “Mislim na tebe. Cijenim te. Poštujem te. Nisi mi običan.”
PUT DO GOSTIJU – PLANIRANJE I POŠTOVANJE
Dolazak u goste ne događa se nasumice. Na Balkanu se posjeta najčešće najavi – makar nekoliko sati ranije. Postoji cijela mala kultura pripreme:
-
Zove se domaćin – obično s rečenicom: “Jesi kući popodne? Da svratimo na kafu.”
-
Pravi se kesa – kafa, šećer, nešto slatko. Ako je kod starijih, može i voće, sapun, keks bez šećera.
-
Djeca se posebno pakuju – ako ideš negdje gdje ima djece, nosiš Kinder, Bananko, smoki, poneku igračku.
-
Odijeva se pristojno – ne ideš u goste kao na pijacu. Uvijek se malo „upristojiš“.
Dolazak se često odvija uz onu čuvenu rečenicu: “Evo, ništa posebno, samo malo da se vidimo…” – iako je kesa u ruci, osmijeh na licu, a stomak domaćina već zna da će biti pun.
DOMAĆINSKI DOČEK – TOPLINA KOJU NE MOŽEŠ KUPITI
Kad stigneš, ritual se nastavlja. Domaćin odmah nudi:
-
Sok i kafa (obavezno).
-
Kolači ili keks (ako nema ništa drugo).
-
Ako ostajete duže – nešto se „na brzinu“ iznese: pita, sir, nešto s roštilja, pa makar bilo i 9 uveče.
-
Ako je domaćica tradicionalna – sto se prostire i kad nisi gladan.
-
A tu je i čuvena rečenica: “Nećeš valjda da ideš gladan od mene?”
Posjeta je trenutak u kojem se briše razlika između privatnog i zajedničkog. To je trenutak dijeljenja. Nema tu samo hrane. Tu se dijele priče, emocije, savjeti, brige, smijeh.
KULTURA RAZMJENE – GOSTI SU ODGOVORNOST
Na Balkanu, ko dolazi – mora i uzvratiti. Ako ti neko dođe sa kesom, ti mu sutra „vratiš“ kesu kad ideš kod njega. I tako se stvara lanac uzajamnosti.
Ponekad se i nesvjesno takmičimo – ko će napraviti bolji kolač, ko će donijeti finije keksove, ko će se sjetiti domaćinove omiljene kafe. Ali iza tog takmičenja ne stoji sujeta – već nježna briga. Ako ti je stalo do nekog, želiš da mu pokažeš. Na Balkanu se to ne radi riječima – radi se kesom.
SPECIJALNE PRILIKE – KAD KESA POSTAJE OBRED
Postoje trenuci kada ova obična kesa postaje ritual:
-
Kod čestitanja rođenja djeteta – nosi se kesa s poklonom za bebu, ali i za majku (nešto slatko, kafu, pelene).
-
Kad ideš prvi put kod nekoga – nikako ne smiješ doći bez nečega. To se smatra ozbiljnom uvredom.
-
Za slavu ili praznik – nosi se flaša pića, kesa s hranom, sitni darovi.
-
U kuće starijih ljudi – nosi se voće, lijekovi, keks, kafa. Oni ne traže, ali njih najviše obraduje.
MODERNI IZAZOVI – KAKO SUPERMARKETI ISELJAVAJU EMOCIJU IZ KESE
Danas se sve više kupuje “na brzinu” – gotove bombonjere, standardizovane kese u lancima trgovina. Sve je uredno, zapakovano, “premium”. Ali ono što se polako gubi jeste lična nota.
Nekada je baka pravila domaće kiflice za goste. Danas kupujemo industrijski keks. Nekada se kafa birala u mlinu, danas se uzima „s police“. To nije nužno loše – ali nas podsjeća da duh običaja ne smije nestati dok forma ostaje.
KESE KOJE NOSE DUŠU
Na Balkanu, kad neko dođe s kesom, ne donosi samo proizvode – donosi poruku: “Nisi sam. Nisi zaboravljen. Neko misli na tebe.”
U tom malom činu se ogleda cijela naša kultura: toplina, pripadnost, sjećanje, briga, gostoprimstvo i srdačnost. Dokle god budemo dolazili jedni drugima s kesom u ruci – dotle će Balkan biti više od geografske regije. Biće mjesto gdje ljudi još uvijek znaju šta znači biti čovjek.
