Jedan interesantan dijalog desio se između putnika i kapetana na jednom velikom kruzeru koji svakodnevno prolazi oceanom. Ono što je zanimljivo jeste da su prolazili pokraj jednog pustog otoka a na tom otoku uvijek vide jednog čovjeka kako maše. Putnicima nije bilo jasno ko je čovjek a onda su upitali kapetana da li zna malo više o njemu.

–Nemam pojma stvarno, ali podivlja svaki put kad prolazimo kraj ovog otoka.

Postoji mnogo legendi o ljudima koji su godinama živjeli u divljini, ali malo je istinitih priča koje se mogu mjeriti sa životom Masafumija Nagasakija, Japanca koji je skoro tri decenije proveo potpuno sam na malom, pustom otoku Sotobanari, na krajnjem jugu Japana. Njegova priča je fascinirala antropologe, psihologe i novinare, upravo zato što je on bio dobrovoljni samotnjak – čovjek koji nije bježao od društva zbog konflikta, već je tražio potpuni mir.

Početak priče – od gradske vreve do samoće okeana

Masafumi Nagasaki rođen je 1940. godine u Japanu i dugo je radio u fabrici prije nego što je, u pedesetim godinama života, osjetio da ga svakodnevni ritam guši. Tvrdio je da je 20. vijek postao preglasan i prenaporan, a da ljudska duša traži tišinu koju savremeni svijet više ne može pružiti.

Negdje početkom 1980-ih otputovao je na mali otok Sotobanari, udaljen nekoliko kilometara od Iriomotea. To je otok bez struje, bez izvora slatke vode, bez puteva i bez stanovnika. Nagasaki je bio toliko opčinjen njegovim mirom da je, nakon nekoliko kraćih boravaka, odlučio ostati zauvijek.

Život u apsolutnoj samoći

Sotobanari je stjenovit otok sa tek nekoliko mjesta gdje se može napraviti sklonište. Nagasaki je živio u maloj kolibi od dasaka i šiblja, koju je sam sagradio. Nije imao slatke vode osim kišnice koju je skupljao u improvizovanim posudama. Hrana mu je bila:

• riba koju je lovio rukama ili jednostavnim improviziranim alatom,

• morske alge,

• voće doneseno strujama mora,

• rijetke namirnice koje bi mu donijeli lokalni ribari u zamjenu za novac koji je štedio godinama prije odlaska.

Tokom vremena, nije nosio nikakvu odjeću – tvrdio je da bi ona “vrijeđala duh otoka”, a i zato što je visoka vlažnost činila odjeću beskorisnom.

Najveći neprijatelj bio je tajfun. Nekoliko puta su oluje potpuno uništile njegovu kolibu, a on je morao iznova sve graditi. S vremenom je postao toliko vješt u preživljavanju da je znao unaprijed osjetiti kada se vrijeme mijenja.

Zašto je izabrao samoću?

Nagasaki je jednom rekao:

“Otok je mjesto gdje čovjek može biti ono što jeste, bez maske.”

Vjerovao je da je moderno društvo previše zahtjevno, da ljudi nose uloge koje nisu njihove i da se prava sloboda nalazi u samoći. Njegov život nije bio bijeg, već povratak prirodi.

Kako je svijet saznao za njega?

Gotovo 30 godina niko nije znao da tamo postoji čovjek. Tek početkom 2010-ih slučajno je otkriven od strane dokumentarista koji su radili priču o japanskim udaljenim otocima. Nagasaki je pristao na intervju, ali je postavio jasan uslov – da ga snimaju, ali da ga niko ne pokušava nagovoriti da napusti svoj mali raj.

Postao je poznat kao “japanski Robinson Crusoe”, ali on je mrzio poređenja. Govorio bi da Robinson nije imao izbora, a da je on svoj izbor napravio s punom sviješću.

Kraj samoće – ne svojom voljom

Godine 2018. vlasti Japana su procijenile da je njegovo zdravstveno stanje postalo previše rizično za život na otoku. Proglasili su ga “nesposobnim za daljnji boravak”, i protiv njegove volje odveli na glavni otok radi liječenja. Time je završen njegov skoro 30-godišnji život u tišini i samoći.

Nagasaki je tada rekao da se osjeća kao da je izgnan:

“Otok je moja duša. Ovdje vani osjećam se kao da sam mrtav.”

U dokumentima stoji da živi u prihvatnom domu na Okinawi. Nije mu dozvoljen povratak jer vlasti smatraju da bi to predstavljalo opasnost za njegov život.

Do danas se vjeruje da provodi dane u tišini, gledajući more – i dalje duboko povezan s uspomenom na svoj pusti otok.

Zašto je njegova priča važna?

Jer pokazuje da moderna civilizacija nije jedino što čovjek može izabrati.
Jer dokazuje da duša može pronaći dom tamo gdje drugi vide pustoš.
Jer prikazuje kako jedan čovjek može živjeti desetljećima bez tehnologije, bez buke, bez društva – i biti sretan.

Masafumi Nagasaki je postao simbol one vrste slobode koju malo ko ima hrabrosti da potraži.