Šale o policajcima su neprevaziđene. No odakle su krenule, mislimo da više niko ne zna. Evo jedne jako zanimljive anegdote a zatim donosimo malo više na samu temu odakle šale na račun policajaca.
-Jeste li vi to Marko? Policajac iz komšiluka?
-Da jesam, zašto?
-Zašto nosite uniformu vatrogasca?
Zašto su uopšte počeli vicevi o policajcima?
Vicevi o policajcima spadaju među najrasprostranjenije oblike svakodnevnog humora. Gotovo da ne postoji zemlja u kojoj ne postoji neka verzija šala o policajcu, njegovom poslu, saobraćajnoj kontroli, potjeri, kaznama ili navodnoj nespretnosti. Zanimljivo je da se slični obrasci pojavljuju u potpuno različitim kulturama, iako se konkretne šale razlikuju od zemlje do zemlje.
Razlog za to vjerovatno nije samo u policajcima kao profesiji. Policija predstavlja jednu od najvidljivijih institucija države. Policajac je osoba koju građanin može sresti na ulici, u saobraćaju, tokom kontrole dokumenata ili u situaciji kada je prekršio neko pravilo. Zbog toga policajac u narodnom humoru često postaje simbol autoriteta, reda i zabrana.
A tamo gdje postoji autoritet, vrlo brzo se pojavi i potreba da se taj autoritet malo „spusti na zemlju“.
Humor je kroz historiju često služio upravo tome. Ljudi su se šalili na račun kraljeva, sudija, vojnika, činovnika, učitelja, ljekara, sveštenika i drugih zanimanja koja su imala određenu moć ili društveni autoritet. Šala omogućava čovjeku da se, barem na nekoliko trenutaka, osjeti ravnopravnim s nekim ko u stvarnom životu ima veću institucionalnu moć.
Kod policajca je taj odnos posebno zanimljiv. On može zaustaviti automobil, napisati kaznu, provjeriti dokumente ili privesti osobu. U vicu, međutim, situacija se potpuno preokrene. Policajac postaje zbunjeni lik, pravi pogrešne zaključke ili se nađe u situaciji u kojoj građanin ispadne pametniji od njega.
Upravo taj obrt čini veliki broj policijskih viceva smiješnim.
Odakle dolazi stereotip o „glupom policajcu“?
Jedan od najpoznatijih motiva jeste policajac koji ne razumije očiglednu stvar. Takve šale nisu nastale zato što bi ljudi zaista vjerovali da su policajci manje inteligentni od drugih ljudi. Riječ je prije svega o humorističkom stereotipu.
Svaki dobar vic često namjerno pretjeruje.
Ako želimo napraviti šalu o advokatu, možemo ga predstaviti kao čovjeka koji sve komplikuje. Ako je riječ o škrtcu, pretjeraćemo njegovu štedljivost do apsurda. Ako pričamo o profesoru, možemo ga predstaviti kao nekoga ko sve objašnjava previše komplikovano. Kod policajca je jedan od najčešćih stereotipa upravo nedostatak logičnog zaključivanja.
Što je situacija očiglednija, to je vic efikasniji.
Tako nastaje klasična humoristička formula: policajac dobije jednostavan problem, ali ga riješi na potpuno neočekivan način. Smijeh nastaje iz razlike između onoga što slušalac očekuje i onoga što lik u vicu uradi.
Policajac kao simbol autoriteta
Postoji još jedan važan razlog zbog kojeg su policijski vicevi toliko popularni – odnos običnog čovjeka prema autoritetu.
Policija je institucija koja građaninu govori šta smije, a šta ne smije. Saobraćajni znak, ograničenje brzine, zabrana parkiranja, kontrola dokumenata i različiti propisi dio su svakodnevnog života.
Kada čovjek dobije kaznu, prirodno je da osjeti određenu frustraciju. Humor može biti način da tu frustraciju pretvori u nešto bezazlenije.
Zato se često šali upravo na račun osobe koja je postavila pravilo.
U tom smislu, vic o policajcu nije nužno mržnja prema policiji. Često je to samo mala verbalna pobuna protiv autoriteta. Čovjek možda ne može promijeniti kaznu koju je dobio, ali može ispričati vic u kojem policajac izgleda smiješno.
I tu humor dobija jednu zanimljivu društvenu funkciju.
Policijski vicevi nisu svuda isti
Iako postoje univerzalni motivi, svaka zemlja razvija vlastitu verziju policijskog humora.
U nekim državama policajci se u vicevima najčešće prikazuju kao pretjerano strogi. U drugim se naglašava njihova birokratija, a negdje se šale vrte oko saobraćaja, patroliranja ili odnosa prema građanima.
Na prostoru bivše Jugoslavije policijski vicevi imaju posebno dugu tradiciju. Ovdje je humor često bio način da se komentarišu društvene prilike, institucije i svakodnevne nelogičnosti. Zato se u starim vicevima o policajcima često može pronaći mnogo više od obične šale o jednom zanimanju.
Ponekad se iza takvog vica krije komentar čitavog društva.
Policajac postaje samo lik kroz kojeg se govori o birokratiji, pravilima, strahu od vlasti ili običnom čovjeku koji pokušava da se snađe u komplikovanom sistemu.
Zašto se isti tip vica prenosi generacijama?
Jedan od razloga jeste jednostavnost.
Za razumijevanje policijskog vica uglavnom nije potrebno poznavati određenu historijsku ličnost, političku situaciju ili stručni termin. Dovoljno je znati da policajac predstavlja autoritet.
Zbog toga se takvi vicevi lako prenose s jednog čovjeka na drugog. Jedna generacija nauči vic od starije, malo ga promijeni, prilagodi savremenom vremenu i zatim ga prenese dalje.
Internet je taj proces dodatno ubrzao.
Nekada se vic pričao u kafani, na poslu, u školi ili tokom druženja. Danas se može poslati u nekoliko sekundi preko društvenih mreža i aplikacija za dopisivanje. Jedna šala može obići hiljade ljudi prije nego što osoba koja ju je smislila uopšte sazna koliko se proširila.
Zašto su policajci česta meta, a ne neka druga zanimanja?
Zato što moraju biti prepoznatljivi.
Humor najbolje funkcioniše kada publika odmah zna kakav se lik pojavljuje u priči. Policajac ima uniformu, značku, službeno vozilo i jasno definisanu društvenu ulogu. Zbog toga ga je lako pretvoriti u humoristički lik.
Sličnu sudbinu imaju i plavuše, škrtice, studenti, vojnici, advokati, doktori i brojna druga zanimanja ili društvene grupe. Humor koristi prepoznatljiv stereotip kako bi brzo postavio situaciju, a zatim ga namjerno pretjera.
Zato policajac u vicu nije nužno stvarni policajac.
On je često samo književni lik.
Baš kao što lik iz basne nije stvarna lisica koja razgovara s vukom, tako ni policajac iz vica nije reprezentacija stvarnog policajca. Njegova uloga je da posluži kao dio priče koja završava neočekivanim obrtom.
Humor kao način suočavanja sa strahom
Postoji i dublja strana ove pojave.
Ljudi se često šale upravo na račun stvari koje ih pomalo plaše, nerviraju ili im stvaraju nelagodu. Smijeh može smanjiti psihološku težinu određene situacije.
Policijska kontrola, na primjer, kod mnogih ljudi automatski izaziva nervozu. Čak i osoba koja nije ništa skrivila može osjetiti napetost kada iza sebe ugleda policijsko vozilo.
Kada se takva situacija pretvori u vic, ona postaje manje ozbiljna.
Čovjek više nije samo osoba koja stoji pred autoritetom. Postaje pripovjedač koji kontroliše priču. U stvarnosti policajac postavlja pitanja, ali u vicu pripovjedač odlučuje kako će se scena završiti.
Možda upravo zato policijski humor opstaje toliko dugo.
Kada vic prestaje biti samo vic?
Naravno, nisu sve šale bezazlene. Humor ponekad može preći granicu i pretvoriti se u vrijeđanje određenih ljudi ili grupa. Zbog toga je korisno razlikovati humoristički stereotip od stvarnog uvjerenja.
Većina ljudi koji ispričaju vic o policajcima ne misli da su svi policajci nesposobni, glupi ili nepošteni. Isto kao što vic o doktoru ne znači da osoba smatra sve doktore nesposobnim, niti vic o studentima znači da su svi studenti lijeni.
Vic funkcioniše upravo zato što publika zna da je riječ o pretjerivanju.
Što je pretjerivanje veće i očiglednije, to je veća mogućnost da će ga ljudi prepoznati kao humor.
Policajac koji se smije na vlastiti račun
Zanimljivo je da policijski humor ponekad dolazi i iz samih policijskih redova. Policajci poznaju stres, neobične situacije i apsurdne događaje koji se dešavaju tokom njihovog posla bolje nego većina građana.
Zato i sami mogu koristiti humor kako bi se nosili s napornim situacijama.
U mnogim profesijama postoji interna šala koju autsajderi ne bi uvijek razumjeli. Takav humor može biti način povezivanja kolega i rasterećenja nakon teškog radnog dana.
To pokazuje da policijski humor nije uvijek „građani protiv policije“. Ponekad se policajci smiju zajedno sa građanima – pa čak i sami sebi.
Od kafanskog vica do internet-mema
Policijski vic danas više ne mora imati klasičnu formu.
Nekada je počinjao riječima „Došao policajac…“, a završavao kratkom poentom. Danas ista ideja može biti predstavljena kao fotografija, meme, kratki video ili objava na društvenim mrežama.
Ali osnovni mehanizam ostao je isti.
Postoji poznata situacija, publika očekuje određeni odgovor, a onda dolazi potpuno neočekivani završetak.
Upravo je taj princip jedan od najstarijih temelja humora.
Zašto će vicevi o policajcima vjerovatno još dugo postojati?
Dok god postoji policija, postojat će i materijal za šalu o policiji.
Ne zato što su policajci nužno smiješniji od drugih ljudi, nego zato što njihova profesija predstavlja spoj nekoliko stvari koje humor posebno voli: autoritet, pravila, svakodnevne susrete s građanima, stresne situacije i mogućnost neočekivanih obrta.
Policajac je istovremeno običan čovjek i predstavnik institucije. Upravo ta kombinacija ga čini zanimljivim humorističkim likom.
Možda je zato najzanimljivija stvar kod policijskih viceva to što zapravo često govore manje o policajcima, a mnogo više o ljudima koji ih pričaju.
Kroz njih ljudi pokazuju kako doživljavaju autoritet, pravila, birokratiju, svakodnevni život i vlastiti odnos prema institucijama. Nekada je vic samo vic. Nekada je mala pobuna protiv autoriteta. A nekada je jednostavno način da se ljudi nasmiju nečemu što bi u stvarnom životu bilo potpuno ozbiljno.
I upravo je u tome njihova dugovječnost: dok god postoje pravila koja ljudi moraju poštovati, postojat će i neko ko će smisliti vic o čovjeku koji ta pravila sprovodi.
