Evo jedna priča za sve taksiste, za sve one koji pređu dnevno nekoliko stotina kilometara da bi zaradili svoj komad hljeba. Nakon duhovite priče slijedi naravno malo zanimljivosti. Vjerujemo da će vam se svidjeti. Ostanite do kraja.
– “Naravno, taman da me pokupi neki sumanuti taksista u punoj brzini…”
Zanimanje taksiste, iako često zanemareno u širim diskusijama o urbanom životu i transportu, predstavlja jednu od najvažnijih i najintenzivnijih profesija u savremenim gradovima. Posebno mjesto u toj hijerarhiji zauzimaju taksisti u New Yorku – gradu koji nikada ne spava, ali ni ne staje. Njihov život, njihova svakodnevica, njihove borbe i njihova tihi heroizam, utkali su se u identitet ovog metropolisa isto onoliko koliko i neboderi, Central Park, Broadway i podzemna željeznica. Taksista u New Yorku nije samo vozač – on je ujedno i orijentolog, psiholog, tihi posmatrač društva, ponekad savjetnik, ponekad prijatelj, a često i nepokolebljivi borac za goli opstanak.
ZANIMANJE TAKSISTE: OPŠTA PERSPEKTIVA
Vožnja taksija je mnogo više od pukog upravljanja automobilom. To je posao koji traži visoku dozu koncentracije, poznavanja gradskih ulica kao vlastitog dlana, snalažljivost u neočekivanim situacijama, toleranciju prema ljudima najrazličitijih karaktera i spremnost na dugotrajno sjedenje koje ostavlja posledice po kičmu, bubrege i zglobove. Taksisti često rade više od 10 sati dnevno, često i noću, kada se grad mijenja – postaje misteriozan, ponekad opasniji, ali i puno iskreniji.
Na mnogim mjestima širom svijeta, biti taksista je i društvena stepenica. Mnogi ulaze u ovaj posao jer nisu imali izbora, kao početak karijere, kao privremeno rješenje ili kao životni poziv. Neki voze vlastiti automobil, dok drugi iznajmljuju vozilo od firmi. Zarade variraju, uslovi su često teški, konkurencija je ogromna – posebno sa pojavom aplikacija kao što su Uber i Lyft koje su poremetile tradicionalne modele zarade i u mnogim slučajevima ugrozile egzistenciju klasičnih taksista.
TAKSISTI U NEW YORKU – SIMBOL JEDNOG GRADA
Kada zamislimo New York, među prvim slikama koje se pojavljuju pred očima su žuti taksiji kako prolaze avenijama okruženim neboderima. Žuti kabine (Yellow Cabs) nisu samo prevozno sredstvo – oni su simbol grada, kulturni artefakt, refleksija dinamike jedne od najživljih i najnapornijih urbanih sredina na svijetu.
ŽIVOT I BORBA TAKSISTE U NEW YORKU
Prosječan taksista u New Yorku je imigrant. Mnogi dolaze iz Bangladeša, Pakistana, Haitija, Indije, Nigerije, Meksika i Istočne Evrope. Većina njih je školovana, ali nisu mogli da pronađu posao u svojoj struci. Neki su inženjeri, profesori, ljekari iz svojih zemalja – ali u Americi počinju od nule.
Da bi neko postao licencirani taksista u New Yorku, mora proći kroz niz testova, uključujući i detaljno poznavanje grada, poznavanje engleskog jezika i saobraćajnih pravila. Uz to, potrebna je “medaljica” – taksi licenca. Nekada je vrijednost tih medaljica bila i preko milion dolara – predstavljale su dugoročno ulaganje, skoro kao nekretnina. Međutim, sa dolaskom Ubera i drugih aplikacija, vrijednost tih licenci je drastično opala, što je mnoge vozače gurnulo u dugove i dovelo do depresije, pa čak i samoubistava. Neki su uzimali velike kredite da bi kupili licencu, vjerujući da im to garantuje sigurnu budućnost.
DNEVNA RUTINA JEDNOG TAKSISTE U NYC
Dan taksiste u New Yorku počinje u zoru. U šest ujutro, dok ostatak grada još pije kafu i budi se, on je već u vožnji. Aerodromi JFK, LaGuardia i Newark su prve mete – jutarnji letovi znače i putnike koji dolaze ili odlaze. Poslije toga kreće gradski haos: poslovni ljudi koji kasne na sastanke, turisti izgubljeni između avenija, nervozni njujorčani koji mrze metro.
Taksista mora znati prečice, mora znati gdje je zagušenje, gdje su radovi na putu, kako zaobići proteste ili parade koje paralizuju promet. Mora znati da ostane smiren kada mu neko zalupi vrata ili mu ne da napojnicu. Mora znati kako da komunicira i sa pijanom osobom u 2 ujutro i sa poslovnim čovjekom u Armani odijelu koji razgovara na tri telefona.
U prosjeku, taksista napravi oko 25-30 vožnji dnevno. Jede u automobilu. Pije vodu u pauzama. Neki koriste molitvene prostirke i mole se u kabini. Drugi drže slike svoje djece kraj retrovizora kao podsjetnik zašto sve ovo rade.
PRISUSTVO EMOCIJE I ŽIVOTA U VOŽNJAMA
Svaka vožnja je priča. Neki putnici su ćutljivi. Neki pričaju o svojim životima, ljubavima, problemima. Neki zaplaču. Neki psuju. Neki se zaljube na zadnjem sjedištu. Taksista sve to gleda u retrovizoru – kao projekciju života koji teče dok on vozi.
Jedan vozač je pričao kako mu je žena rodila dok je bio u vožnji, drugi kako je nekad bio profesor književnosti u Kabulu. Treći je imao putnika koji je pokušao da ga opljačka, dok je četvrti jednom u autu vozio holivudsku zvijezdu, i nije znao ko je to dok mu putnik nije ostavio 500 dolara bakšiša.
TAKSISTI I PROMJENE KOJE DONOSE TEHNOLOGIJA I POLITIKA
Pojava Ubera i Lyfta je preokrenula svijet taksista. Sa jedne strane, konkurencija se povećala, a zarade pale. Sa druge strane, aplikacije su omogućile većem broju ljudi da uđe u posao bez licenciranja, što je razbjesnilo tradicionalne taksiste koji su ulagali stotine hiljada dolara u svoju dozvolu. Mnogi su protestovali. Bilo je štrajkova, pa čak i tragičnih priča o samoubistvima vozača koji su ostali bez mogućnosti da vraćaju dugove.
Grad New York je pokušao da reguliše ovo uvođenjem ograničenja broja Uber vozila i zahtijevajući minimalne plate, ali problem je i dalje kompleksan.
TAKSISTA KAO DOKUMENTARISTA GRADA
Taksisti u New Yorku često postaju neslužbeni hroničari grada. Njihove priče, kada se saberu, predstavljaju enciklopediju urbanog života. Često ih novinari intervjuiraju, a neka dokumentarna ostvarenja i knjige – poput legendarne “Taxi Driver Wisdom” – zabilježile su njihova razmišljanja, filozofiju, frustracije i snove. Neki taksisti pišu poeziju u pauzama. Drugi pišu knjige. Neki postaju stand-up komičari. Mnogi samo voze i ćute.
PSIHOLOŠKI UTICAJI I DRUŠTVENI KONTEKST
Rad taksiste nije samo fizički zahtjevan. On nosi i snažan psihološki pritisak. Samoća, frustracija, nesigurnost prihoda, rizik od napada ili nesreće – sve to ostavlja traga. Mnogi taksisti se suočavaju sa depresijom, anksioznošću, hroničnim umorom i zdravstvenim problemima. Neki ne vide porodicu po 12 sati dnevno, šest dana u sedmici. Djeca rastu dok su oni za volanom. Stariji roditelji umiru u domovini, a oni ne mogu otići jer moraju otplaćivati kredit.
TAKSISTI – NEVIDLJIVI HEROJI GRADA
U suštini, taksisti u New Yorku, kao i svuda, ostaju jedni od onih radnika u sjeni bez kojih grad ne bi mogao funkcionisati. Oni su prisutni kad svane i kad padne noć. Kad pada kiša i kad snijeg zaveje Manhattan. Kad se slave Nove godine i kad se tuguje. Oni su tihi svjedoci svakodnevnice, ali i dio grada koji je jednako važan kao i svaki spomenik, muzej ili teatar.
Njihov posao je možda običan, ali njihova priča nije. Jer ispod svakog taksimetra, iza svakog volana, sjedi jedan čovjek – sa svojim životom, nadama, tugama i beskrajnim pogledima na zadnja sjedišta gdje se odvija čitav svemir grada koji zovemo New York.
