Kamiondžije su ljudi koji rade posao koji je ejdan od najvažniji za opstanak moderne civilizacije. Bez transporta robe i dobara gasi se savremeni način života. Danas donosimo jednu anegdotu ali i više zanimljivosti o ovom zanimanju.
–Ma nema veze, vozi ti, nema nigdje policije.
Kamiondžijama – ljudima koji su svoj život zamijenili kilometrima, volanom i beskrajnim cestama
Kamiondžije su posebna vrsta ljudi. Njihov život ne počinje i ne završava se između četiri zida, niti se svakodnevica može mjeriti uobičajenim radnim vremenom. Dok većina ljudi nakon osam sati rada odlazi kući, kamiondžija možda tek ulazi u drugu državu, prolazi pored nepoznatih gradova ili traži odgovarajuće mjesto za odmor na nekom udaljenom odmorištu. Njegov ured je kabina kamiona, pogled kroz vjetrobransko staklo često je jedini prozor u svijet, a kilometri koje prelazi postaju svojevrsna mjera proteklog vremena.
Iza velikih kamiona koji svakodnevno prolaze našim cestama kriju se različite životne priče. Neki su u ovaj posao ušli sasvim slučajno, drugi su još kao dječaci maštali o tome da jednog dana upravljaju moćnim mašinama. Nekima je vožnja kamiona bila prilika da pronađu posao u inostranstvu i osiguraju bolju budućnost porodici, dok su drugi jednostavno zavoljeli putovanja, velike ceste i osjećaj slobode koji pruža pogled na otvoreni horizont.
Život kamiondžije mnogo je više od vožnje. To je život u kojem se čovjek mora naviknuti na samoću, nepredvidive situacije, čekanja na granicama, stroge rokove isporuke i odgovornost za vozilo i teret koji prevozi. Ponekad su to hiljade kilometara bez ozbiljnijeg razgovora s drugom osobom. Radio, muzika, telefonski razgovori s porodicom i povremeni susreti s drugim vozačima postaju važan dio svakodnevice.
Posebno je zanimljivo koliko se čovjek može vezati za svoju kabinu. Kamiondžije često svoj prostor uređuju tako da im barem donekle liči na dom. Tu se nalazi krevet, odjeća, lične stvari, fotografije djece, poneki suvenir iz zemlje koju su posjetili i sve ono što im pomaže da se osjećaju manje udaljeno od porodice. Za nekoga ko svakodnevno mijenja države, takav mali prostor može predstavljati jedino mjesto na kojem se osjeća potpuno svojim.
Ipak, najteži dio ovog zanimanja često nema nikakve veze s upravljanjem kamionom. To je udaljenost od ljudi koje vole. Propušteni rođendani, porodična okupljanja, školske priredbe djece i obični trenuci koji drugima djeluju sasvim svakodnevno, za kamiondžije mogu postati rijetkost. Telefonski poziv pred spavanje ponekad je jedini način da budu dio porodičnog života dok se nalaze stotinama ili hiljadama kilometara daleko.
Zato nije neobično da mnogi vozači, uprkos dobroj zaradi, povremeno razmišljaju o napuštanju ovog posla. Novac jeste važan motiv, naročito za ljude koji iz Bosne i Hercegovine odlaze raditi za strane transportne kompanije, ali s vremenom postaje jasno da se svaki zarađeni euro plaća određenim odricanjem. Nekada se postavlja pitanje koliko vrijedi veća plata ako čovjek nema dovoljno vremena da uživa u onome što je zaradio.
S druge strane, postoje i kamiondžije koje ne bi mijenjale svoj posao ni za mnogo udobniju kancelariju. Vole osjećaj kada u ranim jutarnjim satima prolaze kroz Alpe, kada se pred njima otvaraju beskrajne njemačke autoceste ili kada nakon duge vožnje stignu do mora. Za njih putovanje nije samo radni zadatak nego način života. Upoznaju različite zemlje, mentalitete, običaje i ljude, a neke dijelove Evrope poznaju bolje nego pojedinci koji su tamo rođeni.
Posebno mjesto u svijetu kamiondžija zauzima međusobna solidarnost. Vozači se često prepoznaju po načinu na koji razgovaraju, razmjenjuju informacije o gužvama, upozoravaju jedni druge na opasnosti i pomažu kada se neko nađe u problemu. Na velikim parkiralištima širom Evrope nastaju poznanstva između ljudi koji se možda nikada više neće sresti, ali će zajedno popiti kafu, razmijeniti nekoliko priča i nastaviti svojim putevima.
Naravno, ovo zanimanje ima i svoju manje romantičnu stranu. Duga sjedenja, nepravilna ishrana, nedostatak fizičke aktivnosti, poremećen ritam spavanja i stalna koncentracija predstavljaju ozbiljne izazove. Kamiondžija mora biti odgovoran i prema sebi i prema drugim učesnicima u saobraćaju. Umor za volanom nije obična neprijatnost, nego opasnost koja može imati teške posljedice. Zbog toga su odmori, pravilno planiranje vožnje i poštovanje propisanih pauza neodvojivi dio profesionalnog rada.
Posebno je zanimljiva i promjena koju je ovo zanimanje doživjelo tokom posljednjih nekoliko decenija. Nekada su vozači imali papirne karte, raspitivali se za pravac na benzinskim pumpama i koristili radio-stanice kako bi ostali u kontaktu. Danas su tu navigacija, digitalni tahografi, pametni telefoni, elektronske naplate putarina i sistemi za praćenje vozila. Ipak, uprkos svim tehnološkim promjenama, jedna stvar ostala je ista: za volanom i dalje sjedi čovjek koji mora donijeti pravu odluku u pravom trenutku.
Možda upravo zbog toga kamiondžije u našem društvu imaju posebno mjesto. Ljudi ih često primjećuju tek kada se nađu iza velikog vozila u saobraćajnoj gužvi, ali rijetko razmišljaju o tome koliko robe svakodnevno prevezu. Hrana u prodavnicama, lijekovi u apotekama, građevinski materijal, namještaj, odjeća i brojni drugi proizvodi ne bi tako jednostavno stizali do svojih odredišta bez ljudi koji provode dane i noći na cestama.
A kada se kamiondžija nakon nekoliko sedmica konačno vrati kući, njegov dolazak često ima posebnu težinu. Ponovo vidi porodicu, sjeda za vlastiti sto, spava u svom krevetu i uživa u stvarima koje je tokom putovanja uzimao zdravo za gotovo. Nekoliko dana kod kuće prođe brzo, a onda slijedi pakovanje, provjera vozila i novi odlazak.
Za nekoga je kamion samo veliko teretno vozilo. Za kamiondžiju je to radno mjesto, privremeni dom i sredstvo kojim prehranjuje porodicu. Iza svakog takvog vozila nalazi se čovjek koji ima svoje brige, snove, obaveze i razloge zbog kojih svakodnevno ponovo sjeda za volan.
Možda je najveća istina o ovom poslu upravo to da kamiondžije tokom života obiđu mnogo mjesta, ali se najčešće najviše raduju jednom jedinom odredištu – svom domu.
