Evo jedna priča koja će vas od srca nasmijati. Nakon dosta vremena sreli su se Mujo i Haso. Muji je bilo drago što je sreo Hasu pa ga je pozvao kod sebe na kafu. Haso je prihvatio poziv vrlo rado. No kad je tražio vrata od Mujinog stana naišao je na čudan natpis.
–Čuj šta znači. Pa znači fizički radnik.
Fizički radnici su tiha kičma svakog društva. Oni nisu često na naslovnicama, ne daju intervjue, ne raspravljaju o strategijama na konferencijama i ne crtaju grafove na prezentacijama. Oni jednostavno ustanu rano, obuku radnu odjeću koja miriše na znoj, beton, zemlju, ulje ili metal – i odu da pomjere svijet rukama.
U vremenu kada se uspjeh sve češće mjeri brojem pratilaca, statusom na LinkedInu ili vrstom automobila parkiranog ispred zgrade, fizički radnici nose drugačiji oblik dostojanstva. Njihov uspjeh je most koji stoji, kuća koja ne prokišnjava, asfalt koji se ne raspada, njiva koja rađa, mašina koja radi bez greške. Njihov rezultat nije u riječima nego u opipljivosti. Ako dodirneš zid, osjetiš njihovu ruku. Ako prođeš cestom, osjetiš njihov umor utisnut u asfalt.
Fizički radnik živi u ritmu tijela. Njegov alarm nije samo zvuk telefona nego unutrašnji sat naviknut na disciplinu. Dok većina još okreće jastuk na drugu stranu, on već stoji na gradilištu, u fabrici, u skladištu ili na polju. Hladnoća mu grize prste, ljeto mu pali kožu, ali posao se mora završiti. Priroda ne pita za raspoloženje. Beton se mora izliti dok je svjež. Usjev se mora pokupiti prije kiše. Kamion mora biti istovaren prije isteka smjene.
Postoji posebna vrsta psihologije kod fizičkih radnika. Oni često govore malo, ali osjećaju duboko. Njihov umor nije samo fizički, nego i mentalni – odgovornost da nešto ne pogriješe, da ne dođe do povrede, da zarade dnevnicu, da donesu platu kući. Svaki pogrešan pokret može značiti ozljedu. Svaki promašaj može značiti izgubljen posao. U svijetu u kojem se greške ponekad brišu jednim klikom, kod njih greška ostaje urezana – u zidu, u metalu, u tijelu.
Zanimljivo je kako društvo često potcjenjuje fizički rad. Kao da je rad rukama nešto manje vrijedno od rada za tastaturom. A istina je suprotna: bez fizičkih radnika, moderni svijet bi stao u roku od nekoliko dana. Ko bi održavao vodovod? Ko bi gradio stanove? Ko bi popravljao ceste? Ko bi istovarao robu koja puni police marketa? Ko bi proizvodio struju? Ko bi održavao infrastrukturu koja omogućava digitalni svijet?
Fizički radnik ima drugačiji odnos prema tijelu. Njegovo tijelo nije samo estetika – ono je alat. Ramena su poluge, dlanovi su klešta, leđa su nosači. Ožiljci su biografija. Žuljevi su potpis iskustva. Dok neki treniraju u teretanama radi forme, fizički radnici treniraju svakodnevno – ne zato što žele, nego zato što moraju. Njihova snaga nije izolovana u bicepsu; ona je u izdržljivosti, u sposobnosti da rade satima, da se saginju, dižu, nose, guraju.
Ali nije sve romantika snage i izdržljivosti. Fizički rad nosi i cijenu. Leđa stradaju, koljena se troše, zglobovi bole. Godine rada često ostavljaju tragove koji se vide tek kasnije – diskus hernije, problemi sa kičmom, reuma, hronični bolovi. Mnogi fizički radnici nauče živjeti s bolom kao sa starim poznanikom. Ne žale se puno. Bol je dio paketa.
Postoji i socijalna dimenzija. Fizički radnici su često stub porodice. Njihov rad je direktno povezan s opstankom doma. Plata možda nije glamurozna, ali je čista. Zaslužena. I tu leži posebna vrsta ponosa – ponos da je svaki komad hljeba na stolu zarađen znojem. U društvima poput našeg, gdje su mnogi muškarci odrasli uz očeve koji su radili na građevini, u rudnicima ili u inostranstvu kao gastarbajteri, fizički rad ima gotovo mitsku dimenziju. On je simbol žrtve i odgovornosti.
Tu je i zajedništvo. Na gradilištu ili u hali postoji posebna solidarnost. Radnici dijele alat, dijele pauze, dijele cigarete, dijele šale. Humor je često grub, ali je iskren. Smijeh je ventil za pritisak. Nakon napornog dana, razgovori su kratki i konkretni, ali ispunjeni razumijevanjem koje ne treba mnogo riječi.
U savremenom svijetu automatizacije i robotike često se postavlja pitanje: hoće li fizički radnici nestati? Istina je da će se neke vrste rada promijeniti. Mašine preuzimaju teške i repetitivne zadatke. Ali ljudska ruka i ljudska procjena još uvijek imaju nezamjenjivu vrijednost. Mašina može podići teret, ali ne može uvijek procijeniti situaciju na terenu, improvizovati kada plan ne ide kako je zamišljeno.
Fizički rad je također škola karaktera. On uči disciplini, strpljenju, izdržljivosti. Uči realnosti – nema odgađanja, nema iluzija. Ako ne radiš, nema rezultata. Ta jednostavna formula oblikuje mentalitet. Mnogi uspješni poduzetnici ili lideri koji su nekada radili fizičke poslove često ističu da su upravo tada naučili vrijednost novca i rada.
Postoji i estetska strana fizičkog rada koja se rijetko spominje. Pogled na grad u izgradnji, zvuk čekića, miris svježe pokošene trave, ritam mašina – to je simfonija stvaranja. Svaki most, svaka zgrada, svaka cesta nosi u sebi sate i sate tuđeg napora. Kada hodamo tim prostorima, rijetko razmišljamo o ljudima koji su ih izgradili. A možda bismo trebali.
Fizički radnici nisu homogena grupa. Tu su građevinci, rudari, poljoprivrednici, mehaničari, vozači kamiona, skladištari, stolari, bravari, vodoinstalateri, električari, čistači, radnici u fabrikama. Svaki od tih poslova nosi specifične vještine i znanja. Fizički rad ne znači nedostatak inteligencije. Naprotiv, mnogi od tih poslova zahtijevaju tehničko razumijevanje, preciznost i iskustvo koje se stiče godinama.
Društvo koje ne poštuje fizički radnike zapravo ne poštuje sopstvene temelje. Jer temelji su doslovno u njihovim rukama. Kada bismo barem na trenutak zamislili svijet bez njih, shvatili bismo koliko je njihova uloga nezamjenjiva.
Na kraju dana, kada fizički radnik dođe kući, sjedne, opere ruke koje su tog dana nosile teret svijeta, u tom trenutku postoji tiha veličina. Možda nema odijelo, možda nema kancelariju, možda nema titulu, ali ima nešto što se ne može kupiti – osjećaj da je nešto konkretno stvorio. Da je iza njega ostao trag.
I možda je upravo u tome suština fizičkog rada: stvaranje opipljivog svijeta. Svijeta koji možemo vidjeti, dotaknuti, koristiti. Svijeta koji stoji zahvaljujući ljudima čije su ruke često ispucale, ali čija je uloga neprocjenjiva.
Fizički radnici nisu samo radnici. Oni su graditelji stvarnosti.
