Danas vam donosimo jednu interesantnu priču koja nam dolazi iz porodilišta. Naime Mujo je doveo Fatu da se porodi a kad je počeo porod, doktor je imao neke čudne zahtjeve zbog kojih se Mujo zabrinuo. Ali stvari su na kraju ispale kako treba, pročitajte u nastavku.
–A sve je uredu dragi Mujo, nego ne mogu torbe da otvorim sa instrumentima.
Porod u stara vremena bio je događaj duboko ukorijenjen u zajednici, vjerovanjima, običajima i prirodi. U nedostatku savremene medicine, anestezije, bolničkog osoblja i sterilnih uslova, žene su rađale oslanjajući se na snagu svog tijela, podršku drugih žena i mudrost koja se prenosila s koljena na koljeno. Bio je to čin koji je istovremeno simbolizirao život, opasnost, bol i svetost, a svaka zajednica – bilo da je riječ o selu u Bosni, pustinji Afrike, brdima Tibeta ili poljima drevnog Egipta – imala je svoje načine kako pomoći ženi da iznese i donese novi život na svijet.
POROĐAJ KAO ŽENSKA INICIJACIJA
U mnogim kulturama, porođaj nije bio samo biološki proces već i duhovna prekretnica – trenutak u kojem žena prelazi iz jednog stanja postojanja u drugo. Smatralo se da žena kroz porođaj ne donosi samo dijete na svijet, već i sama biva „rođena“ u novoj ulozi – majci, čuvarici doma, produžetku roda. Taj trenutak je bio obavijen tajnama, simbolima, ritualima i – vrlo često – strahom.
Bez savremene medicinske pomoći, porođaj je za mnoge žene bio potencijalno smrtonosan. Gubitak krvi, infekcije, problemi s položajem djeteta – sve su to bile realne opasnosti. Ipak, žene su se rađale i umirale rađajući, često u rukama iskusnih babica, koje su bile čuvarice drevnih znanja, bilja i tehnika.
ULOGA BABICA U STARIM VREMENIMA
Prije nego što su bolnice preuzele kontrolu nad porođajem, glavnu ulogu imale su žene iz naroda – babice. U mnogim selima širom Balkana, babica je bila starija žena, često bez formalnog obrazovanja, ali s ogromnim iskustvom. Svoje znanje je sticala kroz godine – gledajući druge porođaje, učeći iz prakse, i prepoznajući prirodni ritam tijela.
Babica je bila osoba od povjerenja. Kad bi trudovi počeli, neko bi je pozvao – ponekad i usred noći, po snijegu, kiši ili mraku. Dolazila bi sa svojim torbom u kojoj su se nalazile čiste krpe, konac, oštar nož, bilje poput hajdučke trave, bosiljka ili kamilice, te sveta voda ili amajlije, zavisno o običajima kraja.
Nisu sve babice bile iste – neke su bile poznate po blagosti, druge po autoritetu. U nekim krajevima smatralo se da babica mora biti čestita žena, da ne smije psovati ni kleti, jer se vjerovalo da njena energija utiče na porođaj.
MJESTO POROĐAJA – KUĆA, PEĆINA, POLJE
U prošlosti, porođaji su se najčešće odvijali kod kuće – u sobi gdje je žena spavala, ponekad čak i u staji ako je toplije ili ako porod dolazi naglo. U nomadskim zajednicama žene su rađale gdje ih je zadesilo – na putu, na polju, pored rijeke. U nekim afričkim plemenima žene bi se povlačile same u prirodu, oslanjajući se na instinkt i tihi savez sa zemljom.
U planinskim krajevima Balkana, zimi bi se trudnici ložila vatra, zatvarali prozori, stavljale se debele krpe na vrata da ne uđe propuh. Sve je bilo u znaku zaštite – da duhovi ne dođu, da „zlo oko“ ne poremeti rođenje.
VEROVANJA, RITUALI I ZAŠTITA
U stara vremena, svaki porođaj bio je obavijen nizom običaja koji su imali zadatak da zaštite majku i dijete. Vjerovalo se da je porođaj trenutak kada je žena najranjivija – ne samo fizički, već i duhovno, jer “vrata između svjetova” tada ostaju otvorena. Da zli duhovi ne bi naškodili, pod jastuk žene stavljala se amajlija, kriška bijelog luka, ili svežanj pelina.
U nekim krajevima Balkana, muž bi za vrijeme porođaja sjekao uže, lomio katanac ili otvarao sve brave u kući – vjerovalo se da to pomaže otvaranju porođajnog kanala.
Nakon rođenja djeteta, pupčana vrpca se svezivala koncem – često crvenim, jer se smatralo da ta boja štiti od uroka. Mjesto na kojem bi se zakopao posteljica bilo je posebno – nekad u dvorištu, pod stablom, a nekad se bacala u rijeku.
BOL, TIŠINA I SNAGA
Jedan od najtežih dijelova porođaja bio je – bol. Bez ikakvih lijekova za ublažavanje, žene su trpjele mukotrpne kontrakcije, često u tišini. Vjerovalo se da žena ne smije mnogo da viče – „da ne prepadne dijete“, ili da ne izazove lošu sreću. U nekim selima čak se govorilo: „Dobra žena rađa kao koza – tiho.“
Međutim, žene nisu bile same. Oko njih su bile majke, tetke, susjede – druge žene koje su ih držale za ruku, tješile, masirale stomak ili leđa, podsticale da dišu pravilno. U tom zajedništvu krilo se nešto snažno – osjećaj pripadnosti, sestrinske podrške, instinktivnog znanja.
NADNARAVNA VJEROVANJA I ZABRANE
Trudnice su morale da se čuvaju svega: ne smije gledati pomračenje sunca – da se dijete ne rodi slijepo; ne smije sjeći meso – da ne rodi dijete s „linijom preko lica“; ne smije sresti vješticu – da joj ne ukrade mlijeko. Vjerovalo se da se duša djeteta bira i dolazi iz „onostranog svijeta“, te da ga ne treba odmah pokazivati svima – jer još „nije naviklo na ovaj svijet“.
Neke žene su bile sujeverne do te mjere da nisu izgovarale riječ “porođaj” nego govorile “dan kada ću da se otvorim” ili “kada ću da donesem”. U nekim kulturama, trudnica nije smjela gledati u ogledalo u zadnjem mjesecu trudnoće – da se dijete ne bi rodilo s „dvostrukom dušom“.
PRVI DANI POSLIJE POROĐAJA
Nakon što bi dijete došlo na svijet, babica bi ga okupala u vodi u kojoj je bilo bilja – često kamilica, bosiljak ili kopriva. Dijete se nije odmah davalo majci, nego tek kad se opere, omota i „očisti od krvi“. Majka bi, iznemogla, ležala zamotana u platno, jela jaku supu od kokoške, ponekad i rakiju ili vino, da „dobije snagu“. Često bi ostajala u postelji 40 dana – vjerovalo se da tek tada postaje „ponovo žena“.
U nekim krajevima, „babine“ su trajale sedmicama – žene su dolazile da pomognu, donoseći hranu, poklone, i informacije o spoljašnjem svijetu. Majka nije smjela izaći iz kuće dok ne obavi određeni ritual – često odlazak u crkvu i krštenje djeteta.
OPASNA STRANA – VISOKA SMRTNOST
Iako romantiziramo drevne običaje, važno je naglasiti da su mnoge žene i djeca umirali. Porod se često pretvarao u tragediju – zbog slabosti, infekcija, nepravilnog položaja bebe, prevelikog ploda ili slabih karličnih kostiju. Mnogo djece se nije dočekalo – neka nisu ni disala po rođenju, neka su preživjela par dana, a neka su umirala od infekcija pupčane vrpce.
Majke su znale da mogu umrijeti. Zato su često ostavljale pismo mužu ili starijoj djeci, ili su molile babicu da, ako ne prežive, ispriča bebi da je bila voljena. U nekim krajevima, ako bi žena umrla na porođaju, vjerovalo se da je „Bog uzeo natrag ono što je dao“.
DANAS I NEKAD
Kada uporedimo porođaje nekad i sad, vidimo ogroman napredak – ali i gubitak nečeg drevnog i snažnog. Danas rađamo u sterilnim sobama, pod svjetlima reflektora, okruženi aparatima, a nekad je žena rađala uz šapat žena, uz miris bilja i zvuke iz prirode. Nekad se rađalo sa suzama, bez epiduralne, ali sa toplim dlanom na čelu, s pjesmom za uspavljivanje djeteta u trbuhu i pričama o tome kako su i naše bake preživjele.
Stari porođaji bili su opasni – ali i sveti. I možda upravo u toj svetosti, u toj borbi za život, leži snaga naših predaka. I zato, iako imamo sve prednosti moderne medicine, vrijedi se s vremena na vrijeme prisjetiti kako su žene rađale prije nas – i odati im poštovanje. Jer njihova snaga bila je temelj našeg postojanja.
