Vrijeme je faktor koji ne možemo kontrolisati i to je zapravo ono čega mislimo da imamo puno ali često se desi da ga zapravo imamo jako malo. Spremili smo za vas jednu duhovitu priču o prolaznosti vremena, nadamo se da ćemo vas nasmijati.
–Pa znaš kako, evo ti jedan kompliment. Vid ti je ostao savršen, draga.
Tišina u ogledalu – kako žene proživljavaju ulazak u godine i osjećaj gubitka poželjnosti
Nije to dan koji se može označiti na kalendaru. Nije to ni trenutak koji se dogodi iznenada. Taj osjećaj ulaska u godine dolazi tiho, u nesvjesnim pogledima u ogledalo, u tišini garderobera kada haljina više ne stoji kako je stajala. Dolazi kada prodavačica prvi put kaže “gospođo”, kada te mladi muškarci u prolazu više ne pogledaju onim istim, gladnim očima. Kada lice na slici više ne zrači svježinom, već umorom, i kada postaneš nečija majka, tetka, kolegica – a više ne „ona žena“.
Za mnoge žene, ulazak u srednje godine nije samo fiziološka promjena, to je emocionalni proces koji ima težinu krize identiteta. Društvo nas od malih nogu uči da je ženska vrijednost vezana za mladost, ljepotu, svježinu kože, zategnuto tijelo, sjaj u očima. A kada te osobine počnu blijediti, žena se često osjeti kao da gubi tlo pod nogama – iako možda nikad nije bila mudrija, snažnija ili emotivno stabilnija.
Ulazak u menopauzu, gubitak menstrualnog ciklusa, promjene u libidu, promjene u tijelu – sve to nosi fizičku nelagodu, ali psihološki teret je ono što tiho izjeda: osjećaj da si nevidljiva, da više nisi poželjna, da više ne pališ ničiji plamen.
Muškarci se u tim godinama često zovu “zreli”, “šarmantni”, “muževni”. Za žene se češće koristi izraz “propala”, “umorna”, “bivša ljepotica”. Društvene mreže i savremeni mediji dodatno potpiruju osjećaj neadekvatnosti – prikazujući ideal mladosti koji ne stari, ne znoji se, ne mijenja se, ne živi stvaran život.
A stvaran život žene preko 40 je sve samo ne površan.
To je žena koja je možda podizala djecu, preživjela porođaje, operacije, prevare, razvode, ponovna zaljubljivanja, umor, iscrpljenost, noćne brige, dane bez vremena za sebe. To je žena koja je davala, koja je hranila sve oko sebe, ali često nije imala vremena da nahrani sebe.
I kada napokon djeca odrastu, karijera se stabilizuje, a kuća zamiriše na mir, tada se – paradoksalno – osjeća kao da je život prošao. Kao da je scena zatvorena. Kao da je njeno vrijeme završeno, i da je sad samo statista u filmu koji snimaju drugi.
U intimnim odnosima, stvari se dodatno komplikuju. Mnoge žene gube interes za seks ne zato što ne žele bliskost, već zato što im je tijelo postalo nepoznato, udaljeno, teško. Neke se osjećaju kao da više nemaju pravo na strast. Kao da se ljubav, erotika i želja sada automatski sele na mlađe žene. I tu se javlja ona tiha, razorna misao: „Ja više nisam poželjna.“
Mnogi muškarci, nažalost, ne znaju ili ne žele da pruže sigurnost ženi u tim godinama. Umjesto da je obasjaju pažnjom, razumijevanjem i pohvalom, oni se često okreću spoljašnjem sjaju mladosti. A žena, ostavljena da se sama izbori sa svojim promjenama, počinje da vjeruje da je zaista manje vrijedna. Da se njena ljepota, koju je gradila decenijama – kroz žrtve, iskustvo, mudrost, nježnost – više ne računa.
Ipak, istina je drugačija. I bolja.
Postoji nova ljepota, ljepota koja dolazi iz unutrašnje slobode. Žena koja prođe kroz vatru godina i promjena, postaje tiha lavica. Njeno tijelo možda više nije zategnuto kao nekada, ali zna kako da se pomiluje, zna da prepozna pravu pažnju od lažne. Njoj više ne treba odobrenje – ali ga cijeni kada dođe iskreno.
Ona koja je mislila da je prestala biti poželjna, vrlo često iznova otkriva da privlačnost ne stanuje u godinama, nego u pogledu, u načinu na koji se nosi, u sigurnosti u sopstvenu vrijednost.
Žena koja voli sebe – bez obzira na godine – ima pogled koji pali više od najskuplje haljine.
Ali do tog mjesta se dolazi teško. To nije motivaciona rečenica iz self-help knjige. To je svakodnevna borba da se iz pepela srušenih očekivanja izgradi nova verzija sebe. To je hrabrost da se kaže: “Ja više nisam ona djevojka od 25, ali to ne znači da sam manje vrijedna. Ja sam žena od 45. I tek sad sam svoja.”
U tom periodu života, važno je da žena ne ostane sama.
Da ima krug podrške – prijateljicu koja razumije, partnera koji cijeni, ginekologa koji sluša, djecu koja ne zaboravljaju. Da ima jutra u kojima se probudi i odluči da se sredi samo za sebe. Da ode na masažu, na kafu, u bioskop. Da kupi sebi cvijet bez posebnog povoda.
Jer kada žena sama sebi prizna da još uvijek vrijedi, da je još uvijek živa, osjećaj poželjnosti se ne mora vraćati kroz pogled drugog – već se vraća iznutra, kroz mir sa sobom.
Poželjnost nije pitanje broja godina. To je pitanje energije. A prava ženska energija nikada ne stari – samo sazrijeva.
