Eliksir za besmrtnost je jedan pojam koji se nerijetko pojavljuje na televiziji, na filmovima, u romanima itd…U principu je to nešto što je izmišljeno kako bi zaintrigiralo čitaoce a zapravo nije izmišljeno i ne postoji. Mada bilo bi lijepo da postoji.
–1542., 1782. i 1991.
Eliksir besmrtnosti: Tajna koju čovječanstvo traži hiljadama godina
Otkako je čovjek postao svjestan vlastitog postojanja, jedna misao prati ga poput sjenke: šta ako smrt nije neizbježna? Šta ako negdje postoji tajna supstanca, skrivena formula ili čudesni napitak koji bi mogao zaustaviti starenje i omogućiti čovjeku da živi stotinama, pa čak i hiljadama godina? Ta ideja bila je toliko snažna da su zbog nje vladari trošili ogromna bogatstva, alhemičari provodili život u svojim laboratorijama, a putnici odlazili u nepoznate krajeve svijeta u potrazi za izvorima vječne mladosti.
Tako je nastala legenda o eliksiru besmrtnosti, jednom od najstarijih i najprivlačnijih snova ljudske civilizacije. Za razliku od običnih mitova, ova priča nije pripadala samo jednom narodu ili vremenu. Pojavljivala se u drevnoj Kini, Egiptu, Indiji, Grčkoj, arapskom svijetu i srednjovjekovnoj Evropi. Svaka civilizacija zamišljala je eliksir na drugačiji način, ali je želja iza njega uvijek bila ista: pobijediti vrijeme i izbjeći trenutak u kojem ljudski život prestaje.
Kineski carevi koji su tražili vječni život
Jedna od najzanimljivijih priča o potrazi za besmrtnošću dolazi iz drevne Kine. Kineski car Qin Shi Huang, koji je u trećem stoljeću prije nove ere ujedinio veliki dio kineskih teritorija, nije želio da njegova moć završi njegovom smrću. Osim što je izgradio temelje carstva koje će obilježiti kinesku historiju, ostao je upamćen i po opsesivnoj potrazi za sredstvom koje bi mu omogućilo vječni život.
Car je slao izaslanike u daleke krajeve, tražio mudrace i podržavao ljude koji su tvrdili da poznaju tajne dugovječnosti. Prema historijskim zapisima, pokušavao je pronaći čudesne supstance koje bi zaustavile starenje. U tadašnjoj kineskoj tradiciji postojala je ideja da se posebnom kombinacijom minerala, biljaka i pažljivo pripremljenih sastojaka može stvoriti napitak koji čovjeku podaruje besmrtnost.
Međutim, u toj potrazi krila se ironija koja zvuči gotovo nevjerovatno. Neki drevni kineski eliksiri sadržavali su živu i druge potencijalno otrovne sastojke. Supstance za koje se vjerovalo da posjeduju natprirodnu moć mogle su ozbiljno narušiti zdravlje, a moguće je da je i sam Qin Shi Huang bio izložen takvim preparatima. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da su oni uzrokovali njegovu smrt, historija je ostavila snažnu pouku: u želji da pobijedi smrt, čovjek ponekad posegne za nečim što ga može još brže približiti njenim vratima.
Nije li upravo u tome jedna od najvećih ljudskih proturječnosti? Strah od smrti može biti toliko snažan da čovjek zaboravi koliko je život dragocjen i koliko je opasno pokušavati ga produžiti bez razumijevanja prirode.
Eliksir života u svijetu alhemičara
Mnogo stoljeća kasnije, potraga za besmrtnošću dobila je drugačiji oblik. U srednjovjekovnoj Evropi, ali i u učenim krugovima islamskog svijeta, razvijale su se različite tradicije alhemije. Alhemičari su pokušavali razumjeti sastav materije, otkriti tajne metala i pronaći načine da obične supstance pretvore u nešto izuzetno.
U evropskoj tradiciji često se spominjao eliksir života, čudesni pripravak za koji se vjerovalo da može očuvati mladost, obnoviti tijelo i produžiti ljudski vijek. Pojedini alhemičari povezivali su ga s kamenom mudraca, legendarnom supstancom koja je navodno mogla pretvarati neplemenite metale u zlato i otkriti dublje zakone prirode.
Za njih zlato nije bilo samo simbol bogatstva. Zbog svoje otpornosti na koroziju i trajnog sjaja predstavljalo je savršenstvo i nepropadljivost. Ako je bilo moguće razumjeti tajnu zlata, neki su vjerovali da bi se na sličan način mogla razumjeti i tajna ljudskog tijela.
Ipak, alhemija nije bila samo potraga za čarolijama. U njenim laboratorijama razvijale su se tehnike zagrijavanja, destilacije, filtriranja i pripreme različitih hemijskih spojeva. Iako su mnoga vjerovanja bila pogrešna, dio praktičnog znanja kasnije je postao važan za razvoj hemije i farmacije.
Eliksir besmrtnosti, međutim, ostao je izvan domašaja. Nijedan pouzdano dokumentovan pripravak nije pokazao sposobnost da čovjeku podari vječni život.
Indijski i grčki mitovi o nektaru bogova
Ideja o besmrtnosti nije bila ograničena na careve i alhemičare. U religijskim i mitološkim pričama mnogih naroda postojale su supstance koje su obične smrtnike razlikovale od bogova.
U indijskoj mitologiji posebno mjesto zauzima amrita, božanski nektar povezan s besmrtnošću. Jedna poznata priča govori o velikom bućkanju kosmičkog okeana, u kojem bogovi i njihovi protivnici zajednički tragaju za dragocjenim blagom. Među onim što se pojavljuje iz okeana nalazi se i amrita, napitak koji bogovima omogućava da sačuvaju svoju besmrtnost.
Ova priča nosi dublju simboliku. Vječni život nije prikazan kao obična roba koju svako može kupiti ili pronaći na pijaci. On je povezan s kosmičkim poretkom, sukobom, strpljenjem i tajnama koje nadilaze ljudsko razumijevanje.
Slična zamisao postojala je i u staroj Grčkoj. Bogovi Olimpa uživali su nektar i ambroziju, hranu i piće povezane s njihovom besmrtnošću i božanskom prirodom. Ljudi su mogli biti heroji, kraljevi ili veliki ratnici, ali ih ni najveća slava nije automatski oslobađala smrtnosti.
Upravo je ta razlika između ljudi i bogova bila važan dio grčke mitologije. Čovjekova veličina nije se mjerila time što može živjeti vječno, nego onim što uspije uraditi u ograničenom vremenu koje mu je dato.
