Svi se sjećamo ove kultne scene i sa nezaboravnim Batom Živojinovićem. Bio je malo grub prema ovoj djevojci ali otresit. Ona se složila sa svime što je predložio. Ova glumica je kasniej postala prava bomba a i danas joj mnoge djevojke mogu zavidjeti na izgledu.
Nekada davno, na vrhuncu jugoslovenske kinematografije, jedno lice je obeležilo epohu. Vitomira Lončar, tada mlada glumica s izrazitim darom i harizmom koja se nije mogla ignorisati, osvojila je publiku ulogom nespretne, ali šarmantne Štefice Cvek u filmu „U raljama života“. Film je ostao upamćen i zbog legendarne scene s Batom Živojinovićem, jednim od najvećih glumaca bivše Jugoslavije. Intimni kadar koji su zajedno odigrali postao je antologijski – ne zbog provokacije, već zbog iskonske glumačke hemije i hrabrosti da se prikaže žena kakva dotad nije viđena na ekranu.
Ali dok su mnogi očekivali da će Vitomira trajno ostati u središtu glumačkog sveta, ona je odlučila da krene potpuno drugim putem. Umesto da se do kraja života vrti pod reflektorima, spakovala je sve što je imala, uzela samo jedan kofer i otišla – ne u manji grad, ne u tišinu neke planine, već pravo u Aziju.
Godine 2016. napustila je Hrvatsku, a s njom i sve ono što ju je činilo slavnom. Imala je tada 57 godina, završen glumački opus, penziju, doktorat u džepu i neobičnu odlučnost da svoj život postavi iz početka. Nije se osvrnula. Pre toga je, četiri godine ranije, doktorirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, istražujući kazališne promjene u posttranzicijskom društvu – što je, u retrospektivi, bio savršen preludij za ono što ju je čekalo.
Nova adresa? Nešto što niko ne bi očekivao – Xi’an, drevni kineski grad poznat po Terakota vojsci i dugoj povijesti kao nekadašnja prestonica čak trinaest kineskih dinastija. Tamo danas predaje na univerzitetu Eurasia, gdje je zaposlena kao profesor-mentor. Sa sobom je ponela samo znanje, iskustvo i srce spremno da uči i daje. Posao je pronašla za svega pet dana, jer – kako sama kaže – doktorat u Kini otvara mnoga vrata. Danas je najstariji profesor na svom fakultetu i jedna od onih osoba koje uče, ali i nadahnjuju.
Njena svakodnevica daleko je od nekadašnjih glamuroznih pozornica, ali to ne znači da se povukla u anonimnost. Naprotiv – prateći duh vremena, otvorila je i svoj YouTube kanal na kojem redovno objavljuje vlogove i intervjue. Njene teme su raznolike: od kulture i umetnosti, preko svakodnevnog života u Kini, pa sve do filozofskih osvrta. Njeni sagovornici dolaze iz raznih krajeva sveta, a publika prepoznaje mudrost žene koja nije ostala zarobljena u prošlosti.
Kad se nakon četiri decenije osvrnula na film koji ju je proslavio, prisetila se i čuvene replike koju je izgovorio Bata – replike koja je šokirala tadašnju publiku. Bez zadrške je istakla da joj snimanje intimnih scena nije bilo neprijatno, jer je sve urađeno krajnje profesionalno. “To je bio posao. Gluma je istina, a ta scena bila je upravo to – snažna, sirova i istinita.”
Danas Vitomira živi život koji se retko viđa – daleko od javnosti, a opet itekako prisutna. Umetnica, profesorka, intelektualka i putnica. Ne čezne za slavom, jer ju je već proživjela. Ne žali za prošlošću, jer živi ono što mnogi ne bi imali hrabrosti ni da zamisle.
Kad se danas osvrne na svoj glumački početak i film koji je postao simbol jedne epohe, Vitomira Lončar s osmijehom priča o svemu – i o ozbiljnom i o apsurdnom. Uloga Štefice Cvek, i scena koju mnogi pamte zbog jedne rečenice koja se kasnije prenosila kao gradska legenda, za nju nikada nije bila teret. Naprotiv – gledala je na sve profesionalno, kao zadatak koji se mora odigrati dostojanstveno i iskreno.
“Nisam imala nikakav problem s tim snimanjem,” priča danas, “jer u liku Štefice nije bilo ničega što bi ličilo na vulgarnost. Sve je bilo urađeno sa stilom i s merom.” Najvažniju ulogu u tome, kaže, imao je režiser Rajko Grlić koji je na setu stvorio atmosferu poverenja. Zahvaljujući njemu, osećala se sigurno, iako je tada bila mlada, nepoznata i na samom početku karijere.
Iako su neki partneri u filmu bili već stara garda – poput Radeta Šerbedžije, koji joj je bio i profesor, ili Ratka Poliča s kojim je već glumila u pozorištu – prvi susret s Batom Živojinovićem bio je upravo na setu. Iako ga nije ranije poznavala, ni tada nije imala vremena da bude impresionirana njegovom slavom. “Nisam ja bila od onih što padaju u nesvest od poznatih faca,” priznaje, “bila sam preokupirana sobom i ulogom.”
Nakon snimanja nisu ostali u kontaktu. Nisu ni kafu popili, kaže. A ironija života je u tome da ju je upravo ta scena sa Batom, i ona čuvena rečenica koju svi citiraju, obeležila do današnjih dana.
Sada, dok živi na potpuno drugom kraju sveta, u Kini, često doživi neobične trenutke zbog te prošlosti. U okviru ExYu zajednica na WeChatu, često dobija poruke od mlađih ljudi, čiji roditelji znaju ko je ona. “Jao, rekla sam starcima da ste vi ovde! Znaš ono s Batom!” – pišu joj, često uz neprijatnu dozu sramote. Ali njoj je to danas više simpatično nego neugodno.
Jedan događaj posebno joj je ostao urezan u pamćenje – iz Švajcarske. Njena kćerka, operska pevačica, imala je završni nastup, a dirigent – čovek iz Srbije – pokušavao je da glumcima objasni određenu scenu iz opere poredeći je s onom iz filma: “To ti je kao kad Bata kaže: ‘Sad ću da te ka*am’.” Nije imao pojma kome je ta replika upućena, dok mu Vitomirina kćerka nije jednostavno rekla: “To je rekla mojoj mami.” Smeh koji je usledio na probi i reakcija prisutnih bio je trenutak za pamćenje.
Tako su se s vremenom neke replike iz filmova, bez da je iko mogao predvideti, urezale u kolektivnu svest naroda – i obeležile ljude na sasvim drugačiji način nego što su ikada očekivali.
U raljama života” – Anatomija jedne žene, jednog društva i jednog sistema
U vremenu kada su žene u jugoslovenskom filmu uglavnom postojale kao supruge, ljubavnice ili majke – tihe, prateće figure iza muškog protagonista – pojavio se film koji je glasno, hrabro i ironično progovorio upravo iz ženskog ugla. “U raljama života”, snimljen 1984. godine, u režiji Rajka Grlića, ne samo da je razbio tadašnje žanrovske stereotipe, već je i do danas ostao jedno od najvažnijih ostvarenja kada je riječ o prikazu unutrašnjih borbi savremene žene.
Baziran na knjizi „Štefica Cvek u raljama života“ književnice Dubravke Ugrešić, film je iznjedrio slojevitu, duhovitu i bolno iskrenu priču o ženi koja pokušava da pronađe svoje mjesto u svetu koji je oblikovan očekivanjima, klišeima i društvenim pritiscima. Iza lako probavljive satire, film zapravo nosi duboku kritiku tadašnje (a i današnje) kulture romantizacije tuge, iluzija o ljubavi i ženskih identiteta koji su stisnuti između romantičnih romana i brutalne realnosti.
Lik Štefice Cvek – između ružičastih snova i sivo-smeđe stvarnosti
Štefica Cvek, glavna junakinja filma koju sjajno tumači Vitomira Lončar, obična je, stidljiva, pomalo nesigurna daktilografkinja. Radi u redakciji ženskog časopisa, okružena ženama koje opsesivno prate modne trendove, dijete i savjete o savršenim vezama. Štefica u svijet ulazi naivno, ranjivo, ali s neutaživom čežnjom da pronađe ljubav – onu filmsku, epsku, koja se događa samo u romanima sa srećnim završetkom.
Međutim, kako film odmiče, jasno je da svijet ne funkcioniše po pravilima romantičnih pripovijetki. Ljubavni savjeti iz časopisa, knjige sa smešnim naslovima tipa “Kako zavesti muškarca u sedam koraka” i silne samopomoćne mudrosti ne pomažu Štefici da se snađe. Svaki pokušaj da pronađe “onog pravog” završi razočarenjem, usamljenošću i osjećajem gubitka samopoštovanja. Iako deluje smotano i naivno, Štefica je zapravo ogledalo cijele jedne generacije žena koje su željele više – ali nisu znale kako da to „više“ definišu, a kamoli ostvare.
Rajko Grlić i postmoderni filmski eksperiment
Ono što “U raljama života” izdvaja iz mora drugih filmova jeste njegova neobična struktura. Film koristi montažni pristup, fragmentarni narativ i često krši “četvrti zid”, jer gledaocu direktno nudi uvid u misli, snove i iluzije glavne junakinje. To nije linearna priča – to je komad mozaika, kolaž misli, emocija i društvenih uticaja koji se prepliću.
Grlić ne nudi jednostavna rešenja. Umjesto toga, on nas vodi kroz Štefičin um koristeći crno-bijele sekvence, ironične inserte iz starih filmova i metaforične slike koje podcrtavaju svu besmislenost ženskih časopisa, banalnost popularne psihologije i duboku usamljenost unutar gomile ljudi.
Zanimljivo je i to što Grlić koristi pravu životnu ironiju: dok Štefica žudi za filmovima sa strastvenim, senzualnim muškarcima, nju u stvarnosti dočekuju polupijani, emocionalno nedostupni ili opsesivno samoljubivi muškarci – uključujući i čuvenu scenu s Batom Živojinovićem, u kojoj se prelama granica između fikcije i realnosti, romantike i sirovosti.
Replika koja je nadživjela film
Malo je filmskih rečenica koje su postale ne samo poznate, već i simbol jedne epohe. Replika „Sad ću da te ka*am“, koju izgovara lik Bate Živojinovića u jednom od najkontroverznijih trenutaka filma, ušla je u narodnu memoriju kao nešto mnogo više od provokacije. Ta rečenica je, u svojoj brutalnosti, savršeno sažela ono što žene često dobiju kad traže ljubav – umjesto poezije, dobiju sirovu požudu; umjesto pažnje, dobiju dominaciju.
Ta scena, iako je izazvala brojne kontroverze, zapravo je perfektno odglumljena i postavljena upravo kako bi uzdrmala romantične ideale koje Štefica gradi u glavi. Ona ne služi da bi šokirala publiku, već da bi pokazala koliko su očekivanja i realnost često bolno udaljeni.
Feministički komentar, tada i danas
Dubravka Ugrešić, autorka romana po kojem je film snimljen, bila je jedna od prvih autorki na ovim prostorima koja je feminističku perspektivu unijela u književnost bez zadrške. Film je tu poruku zadržao i dodatno produbio. “U raljama života” nije ni anti-muški, ni mizantropski, ni pesimističan – on je jednostavno iskren. Pokazuje žene koje se guše u kalupima koji im se nude. Pokazuje da ne postoji čarobna formula za sreću. Pokazuje da bajke iz jeftinih romana rijetko prežive u stvarnom svijetu.
Ono što čini ovaj film i danas važnim jeste to što takvi problemi nisu nestali. Današnja Štefica ima Instagram filtere, samopomoćne podkaste, “manifestacije ljubavi” i aplikacije za upoznavanje – ali dileme su ostale iste: kako pronaći sebe u svetu koji neprestano govori kakva moraš biti da bi bila voljena?
Nasleđe filma – kultni status, ali i nešto više
Iako je film u trenutku izlaska imao solidan prijem, tek s vremenom je stekao status kultnog. Nije to film koji se zaboravlja nakon gledanja. On se ureže. Ostavi trag. Zadrži vas u razmišljanju.
Za one koji su ga gledali kao mladi, “U raljama života” je bio šamar sistema. Za novije generacije, on je svež, pomalo čudan, ali nevjerovatno relevantan podsjetnik da ni 40 godina kasnije nismo pobegli iz ralja – samo smo ih možda prefarbali u pastelne boje i nazvali ih drugačije.
Film koji se gleda više puta – jer se bolje razume svaki put
“U raljama života” nije film koji se gleda jednom i arhivira. On je poput dnevnika jedne generacije, ali i ogledala u kojem se i nova generacija može vidjeti. Štefica Cvek je simbol svakoga ko je ikada pokušao da živi prema pravilima koja su mu drugi napisali – i u tom pokušaju shvatio da jedini put do sreće vodi kroz raskid s tim pravilima.
Ovaj film je duhovit, bolan, poetičan i brutalan istovremeno. I kao takav, ostaje jedno od najznačajnijih svedočanstava o onome što znači biti žena – u bivšoj Jugoslaviji, u savremenom društvu, ali i unutar sopstvenih snova.
