Afrička plemena znaju da kriju jako često velike doze misterioznosti. Imaju totalno drugačije običaje, jezik kao i način života. Izgledaju dosta drugačije, tamnoputi su i zaista po dosta stvari plijene pažnju. Dnosimo vam jednu zanimljivu priču o jednom afričkom plemenu.
U srcu suve i pustinjske Namibije, daleko od buke savremenog sveta, postoji jedno pleme koje kao da je izašlo iz neke stare legende – pleme Himba. Njihova svakodnevica, ispunjena tradicijom, bojama zemlje i mirisima prirode, pleni pažnju svakog ko se usudi da zakorači u njihov svet. Dok se svet utrkuje s tehnologijom, Himbe su ostale verne svojoj prošlosti, a upravo ta autentičnost ih čini fascinantnima.
U ovom narodu, čija se lepota prenosi generacijama, žene su one koje zrače snagom, dostojanstvom i elegancijom. Njihova negovana koža u tonovima terakote nije proizvod skupih kozmetičkih kuća, već rezultat pažljivo očuvanog znanja predaka. Umesto fabričkih bočica i sintetičkih mirisa, Himba žene koriste ono što priroda velikodušno nudi.
Jedan od najprepoznatljivijih simbola njihove lepote je otijze – gusta crvenkasta smesa koju prave same, mešajući mast životinjskog porekla sa fino samlevenim crvenim kamenom, bogatim gvožđem. Taj pigment, osim što štiti kožu od sunca i insekata, ima duboko duhovno značenje – on je poput oklopa, svakodnevna veza sa precima, s prirodom, sa samom suštinom postojanja.
Njihova kosa je oblikovana u prepoznatljive frizure koje ne samo da prikazuju estetski ukus, već i status žene u zajednici – da li je udata, majka, devojka ili deo posebnog ritualnog ciklusa. Sve u njihovom izgledu ima značenje. Svaka ogrlica, svaka narukvica, svaka linija otijzea govori priču.
Fotografi i antropolozi iz celog sveta dolaze u njihove krajeve, ne samo da bi dokumentovali ovaj drevni način života, već i da bi učili – o tome kako ljudi mogu živeti u skladu s prirodom, o snazi zajednice, o lepoti koja ne dolazi iz ogledala, već iz identiteta.
Možda nam Himba deluju daleki i drugačiji, ali njihova priča je univerzalna. Ljubav prema zemlji, poštovanje prema precima, negovanje unutrašnje i spoljašnje lepote – sve su to vrednosti koje bi mogle biti bliže našima nego što smo spremni da priznamo.
U jednom od najsurovijih krajeva planete, gdje sunce nemilosrdno pali tlo, a voda je dragocjenija od zlata, žene naroda Himba razvile su poseban, gotovo ritualni odnos prema njezi tijela. Njihov način očuvanja ljepote nije rezultat savremenih trendova, već duboko ukorijenjen kulturni izraz povezan s preživljavanjem, duhovnošću i ljepotom prirode.
Umjesto da se oslanjaju na rijetku vodu, žene svakog dana brižljivo utrljavaju po koži i kosi posebnu pastu boje zemlje – spoj masti i fino mljevenog crvenog kamena, obogaćen aromatičnom smolom. Taj crvenkasti sloj nije tek ukras. On je njihova zaštita od surovih sunčevih zraka, štit od insekata, i znak ženstvenosti. Arome iz prirodnih biljaka koje ponekad dodaju u pastu, stvaraju neodoljiv miris koji, u njihovom svijetu, nosi notu zavođenja i šarma.
No, ono što najviše iznenađuje posmatrače sa strane jeste – potpuni izostanak klasičnog kupanja. Kod Himbanki voda nije dio svakodnevne higijene. Suša koja vjekovima pritiska njihove prostore oblikovala je pravila ponašanja: voda se čuva za muškarce i osnovne potrebe. Žene su, s druge strane, razvile svoju drevnu tehniku čišćenja – pomoću dima.
Svaki dan započinju vlastiti ritual pročišćenja: zapale aromatično bilje u zemljanoj posudi, pričekaju da dim prostruji, zatim se nagnu iznad njega, dozvoljavajući da im para i dim otvore pore. Obično se ogrnu debelim pokrivačem, stvarajući zatvoren prostor u kojem se znoj oslobađa i tijelo oslobađa nečistoće. Taj dim, prožet mirisima prirode, djeluje poput drevnog parfema. Oni koji su imali priliku da im se približe, često su s nevjericom tvrdili – da koža tih žena miriše svježe, toplo i zavodljivo, uprkos potpunom odsustvu vode.
Za Himba žene, ljepota nije samo estetski izraz, već simbol identiteta, pripadnosti i otpornosti. Njihovo tijelo, premazano crvenom zemljom, govori o povezanosti sa tlom iz kojeg su potekle, dok dim koji ih obavija podsjeća da se čistoća ne mjeri uvijek sapunom i vodom – već snagom tradicije i poštovanjem prirode.
U dubinama afričke savane, među crvenim tlima i sjenkama akacija, postoji zajednica koja njeguje običaje koji zaprepašćuju strance, ali su u njihovoj kulturi duboko ukorijenjeni i puni značenja. Kod naroda Himba, gostoprimstvo ne znači samo ponuditi obrok ili sklonište – ono zadire mnogo dublje, u samu srž njihovih međuljudskih odnosa i vjerovanja.
Kada putnik stigne u njihovo selo, on ne nailazi samo na otvorena vrata kolibe, već i na rituale koji simbolizuju poštovanje i povjerenje. U nekim situacijama, domaćin će izraziti dobrodošlicu tako što gostu ponudi društvo svoje supruge – ne iz nemara ili nepoštovanja, već kao gest vrhunske časti i ukazivanja poverenja.
Ova praksa, koja za mnoge izvan njihove kulture djeluje šokantno ili nerazumljivo, nosi sasvim drugačiju simboliku unutar zajednice Himba. U njihovoj filozofiji života, žena nije objekat, već most između domaćina i gosta – simbol mira, otvorenosti i ravnoteže. Takav čin ne nosi sa sobom ljubomoru niti prijekor, već potvrđuje čvrstoću veze između ljudi, spremnost da se podijeli ono najvrednije, uključujući emocije i bliskost.
Iako ovakav običaj izaziva čuđenje i etička pitanja izvan granica njihove kulture, on ostaje još jedan dokaz koliko se svjetovi mogu razlikovati – i koliko je važno ne posmatrati tuđe vrijednosti kroz isključivo vlastitu prizmu. Kod Himbanki, granice između gostoprimstva i intime isprepletene su s dubokim duhom zajedništva, a ono što je nama možda neshvatljivo, za njih je najplemenitiji izraz ljudskosti.
U dubokoj afričkoj pustinji, gdje vrijeme teče sporije i običaji se ne mijenjaju vjekovima, živi narod čije poimanje braka, gostoprimstva i ljepote daleko nadmašuje sve što poznaje zapadni svijet. Među njima, žena je stub porodice, ali i dio društvenog poretka u kojem dominira muška figura.
Za žene plemena Himba, suprug nije samo partner, već autoritet kome se iskazuje puna odanost. Kada muž odluči da u njegovom domu treba ukazati najveće moguće poštovanje posjetiocu, očekuje se da mu supruga u tome i pomogne – bez protivljenja. Ako zatraži da žena provede noć s gostom, ona će to prihvatiti kao dio svog mjesta u zajednici i porodične dužnosti. Odbijanje nije dio kulture – harmonija se temelji na prihvatanju pravila i očuvanju društvenog sklada.
Gesta koju domaćin tada čini ima i svoje ime – okujepisa omukazendu – što se može prevesti kao „ustupanje žene radi gostoprimstva“. Dok gost uživa u pažnji i društvu supruge, muž se povlači – često u drugu prostoriju, a ponekad i napolje, pod zvjezdano nebo. Time jasno pokazuje da mu je čast posjetioca važnija od lične udobnosti.
No Himba nisu poznati samo po neobičnim običajima. Oni su nadaleko poznati i po svojoj upečatljivoj ljepoti. Njihova pojava je snažna, prirodna i nezaboravna. Muškarci i žene podjednako ponosno nose svoje tijelo bez skrivenosti – goli gornji dijelovi su svakodnevica, dok donji dio prekrivaju ručno izrađenim suknjama od životinjske kože, ukrašenim u bojama pustinje. Žene u zrelijim godinama nose dodatne kožne prekrivače i zaštitne čarape, ne zbog mode, već radi opreza – jer zmije i škorpioni nisu rijetki saputnici na ovim prostorima.
U svijetu koji se neprestano mijenja, Himba pleme ostaje kao živi podsjetnik da ljepota, dužnost i čast mogu imati oblike koje je teško razumjeti spolja – ali su unutar zajednice sveti i neupitni.
NAJDIVLJE AFRIČKO PLEME: ŽIVOT U SVIJETU KOJI PRKOSI VREMENU, PRAVILIMA I CIVILIZACIJI
U prostranstvima Afrike, gdje se zemlja pretvara u prah pod vrelim suncem, gdje rijeke presuše, a vjetrovi nose pijesak kao uspomene starih vremena, postoji jedno pleme koje je toliko divlje, surovo i fascinantno da ga mnogi nazivaju – najdivljijim afričkim plemenom. Njihovo ime izaziva uzdah kod antropologa, šok kod putnika i divljenje kod fotografa: to su plemena Mursi i Suri, nastanjeni u nepristupačnim predjelima doline rijeke Omo, na jugu Etiopije.
Ova plemena nisu samo egzotična slika s razglednice ili fusnota u udžbeniku etnologije. Oni su oličenje otpora modernizaciji, simbol života u surovim uslovima gdje priroda komanduje, a pravila su naslijeđena od predaka i ne podliježu promjeni.
RATNICI S GLINENIM DISKOVIMA: IDENTITET KROZ BOL
Jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih običaja plemena Mursi i Suri odnosi se na žene koje umetnu ogromne glinene ili drvene diskove u donju usnu. Ovaj čin nije ni iz hira, ni iz taštine, već iz duboke tradicije koja ima višestruko značenje.
Djevojke u pubertetu, obično s 15–16 godina, prolaze kroz bolan ritual gdje im se zarezuje donja usna, a zatim se polako i postepeno rasteže umetanjem sve većih diskova. Što je disk veći, to je žena „vrijednija“ – ne samo u smislu ljepote, već i u pogledu društvenog statusa i bračne vrijednosti, jer mlada s velikim diskom može tražiti veću cijenu prilikom udaje, često u obliku stoke.
U modernom društvu ovaj običaj izaziva nevjericu, ali za Mursi i Suri žene, to je čin ponosa. One ne nose zlatne ogrlice ni svilene haljine – njihova ljepota dolazi kroz bol, otpornost i vjekovnu simboliku.
PLEMENSKE BORBE: SUROVI BALANS IZMEĐU ČASTI I KRVLJU OKUPANOG TLA
Ako žene simbolizuju snagu kroz izdržljivost, muškarci to pokazuju kroz borbu. Donga, ritualno nadmetanje, predstavlja srž muškog identiteta. Naoružani dugačkim štapovima, borci se suočavaju u areni, polugoli, tijela namazana pepelom, lica ukrašena ratničkim simbolima. Borba je brutalna i često završava slomljenim kostima, a ponekad i smrću.
Ali za mladiće iz ovih plemena, pobjeda na Donga takmičenju znači pravo na ženidbu, priznanje zajednice i status ratnika. To nije samo igra – to je ispit zrelosti, hrabrosti i spremnosti da se zaštiti dom i čast roda.
BEZ VLADE, BEZ POLICIJE, BEZ PISANIH ZAKONA
U svijetu gdje države bilježe zakone, plemena Mursi i Suri se oslanjaju na usmeni kodeks časti, predanja i odluke starješina. Ne postoji policija, sud ni vojska – ali postoji red. Svaki član zajednice zna svoju ulogu, svoju dužnost i posljedice neposluha.
Zločini poput ubistva rješavaju se krvnom osvetom ili ritualnim pomirenjem kroz davanje stoke. Odluke donose vijeća staraca, čiji se autoritet ne dovodi u pitanje. Život je surov, ali izvanredan u svojoj logici – sve funkcioniše bez ijednog papira ili zakona.
KRV I KRAVLJE MLIJEKO – NAJDIVLJI OBROK NA PLANETI
Prehrana ovih plemena takođe izaziva nelagodu kod ljudi izvan Afrike. Krv i mlijeko su svakodnevna kombinacija u ishrani. Krava se ne ubija – umjesto toga, iz vene na vratu se povremeno pušta krv pomoću luka i strele. Rana se zatim zatvara glinom ili travom, a krv se pomiješa sa svježim mlijekom u drvenim činijama. Taj koktel se pije toplim, direktno ispod drveta, bez ijedne pomiješane misli o civilizacijskim normama.
To je eliksir ratnika – bogat proteinima i mastima, simbol opstanka i zahvalnosti prema životinji koja ne daje samo mlijeko, već i životnu snagu.
DJECA KOJA ODRASTAJU MEĐU KOPLJIMA I DIVLJIM ŽIVOTINJAMA
Djeca u ovim plemenima ne poznaju igračke, televiziju ni školu. Njihova svakodnevica je borba – čuvanje stoke od hijena, učenje kako se pravi oružje, kako se prepoznaje otrovna zmija, kako se pregovara s neprijateljskim plemenima. U dobi kada gradska djeca uče slova, djeca Mursija znaju kako preživjeti bez ičega.
Njihovo djetinjstvo je prožeto odgovornošću. Ako izgube kravu, cijela porodica trpi. Ako ne nauče loviti ili prepoznati trag lava, cijeli život im visi o koncu.
UMJETNOST OD PRAŠINE: TIJELO KAO PLATNO
Iako djeluju divlje, pripadnici ovih plemena posjeduju jedinstven osjećaj za estetiku. Svoje tijelo ukrašavaju glinom, pepelom, lišćem, perjem i rogovima životinja. Lica prekrivaju simbolima koji imaju značenja poznata samo njima – to su znaci roda, prošlosti, duha predaka, hrabrosti ili tuge.
Njihovo tijelo je jedino platno koje posjeduju, a svako ukrašavanje ima svoju priču. Nema ogledala – oni se ukrašavaju za druge, za zajednicu, za tradiciju, ne za samoljublje.
OPASNOSTI I BORBA ZA OPSTANAK
Ova plemena nisu u potpunosti zaštićena ni od vanjskih prijetnji. Vlada Etiopije i strani investitori godinama pokušavaju da oduzmu njihovu zemlju zbog izgradnje brana i plantaža. Modernizacija dolazi kao prijetnja, ne kao spas.
Mnogi pripadnici Mursija i Surija gube zemlju, što za njih znači gubitak identiteta. Jer ako im uzmeš stado, krv, borbu i zemlju – šta im ostaje?
Antropolozi i borci za ljudska prava pokušavaju da sačuvaju ove zajednice, ali borba nije laka. Globalizacija ne pita – ona grabi. A ovo su narodi koji ne znaju ni čitati ni pisati, ali znaju kako da prežive u svijetu u kojem bi većina civiliziranih ljudi propala za tri dana.
