Ovako nešto sigurno do sad niste vidjeli. U jednom malom mjestu u Srbiji jedan čovjek je podigao sebi nadgrobni spomenik. Ali t nije bilo kakav spomenik. Ovako nešto nesvakidašnje zaslućuje da se fotografiše kad se vidi.
Unikatna životna priča Zorana Brkića iz Obreža
U malom selu Obrež blizu Varvarina, priča jednog čovjeka izaziva divljenje, ali i duboko razmišljanje. Zoran Brkić je odlučio da na nesvakidašnji način pristupi temi života i smrti, kreirajući spomenik koji više liči na interaktivnu autobiografiju nego na uobičajenu grobnicu.
Njegov projekt privlači radoznale poglede prolaznika i mještana, koji često zastanu kako bi se divili ili nasmijali njegovom kreativnom izrazu.
Zoran je unaprijed podigao spomenik na kojem su ispisana razna sjećanja i anegdote iz njegovog života. Do sada je zakupio deset grobnih parcela, a na jednoj od njih smjestio je ploču koja služi kao oglasna tabla njegovog životnog putovanja.
Na spomeniku se mogu vidjeti fotografije s raznim ljudima iz Zoranovog života, uključujući učiteljicu, prijatelje i djevojke, sve uz duhovite i emotivne opise. Ovim putem, Zoran svoj život predstavlja kao otvorenu knjigu, dokumentujući uspomene koje želi da ostavi budućim generacijama.
Jedan od najfascinantnijih aspekata Zoranove priče je njegova hrabrost da unaprijed zabilježi datum svoje smrti na spomeniku, pretpostavljajući da će živjeti do 2057. godine. Ova nesvakidašnja odluka privlači pažnju jer, iako zvuči neobično, odiše optimizmom i smirenošću. „Starim, ali vjerujem da ću dugo živjeti“, kaže Zoran s osmijehom.
Uprkos ovoj predikciji, Zoran izražava želju da se oženi i osnuje porodicu, čime dodatno pokazuje svoju vjeru u budućnost i životni optimizam.
Zoran Brkić se opisuje na svom spomeniku kao „inženjer organizacionih nauka, planer, filozof i glumac u pokušaju“. Ovaj autoironični opis otkriva čovjeka koji se ne boji da se šali na svoj račun, ističući svoja znanja i vještine na humorističan način.
Njegova sposobnost da se našali na svoj račun i prikaže sebe u različitim ulogama čini ga još zanimljivijim. Kombinacija humora, životne mudrosti i pomalo buntovničkog stava čini Zorana lokalnom atrakcijom.
Mještani Obreža često zastanu pored ovog neobičnog spomenika, neki u nevjerici, drugi s osmijehom, a mnogi s poštovanjem prema hrabrosti kojom Zoran posmatra život i smrt.
„Ljudi se smiju i krste kad prođu pored ovih spomenika, ali meni to ništa ne smeta“, ističe Zoran, istovremeno naglašavajući važnost ostavljanja traga koji će druge zabaviti i inspirisati.
Njegova priča otvara vrata za diskusiju o tome kako posmatramo život i smrt, naglašavajući da se tragične teme mogu prezentovati s dozom humora i vedrine.
Kroz svoju priču, Zoran Brkić šalje snažnu poruku o prihvatanju života i smrti sa osmijehom. Njegov humoristički spomenik nije samo neobična atrakcija, već i podsjetnik da se život treba slaviti u svakom trenutku, a uspomene sačuvati dok smo još živi da ih ispričamo.
Njegov spomenik, ukrašen fotografijama i pričama, svjedoči da prava ostavština nije samo u kamenu, već u smijehu i uspomenama koje dijelimo s drugima. Zoran je pokazao kako se i najosjetljivije teme mogu pretvoriti u vedre i inspirativne priče.
Njegova životna filozofija i način na koji bira da je izloži otvoreni su poziv svima nama da preispitamo vlastite stavove prema prolaznosti i da, možda, unesemo malo više humora u svakodnevni život.
Zašto ljudi podižu spomenike sebi za života
U većini kultura smrt je tema o kojoj se šuti — iz straha, nelagode, praznovjerja. Ali postoje ljudi koji odluče da taj strah preduhitre: da se suoče s onim što čeka svakog od nas, i da o svojoj smrti progovore djelom, ne riječima. Oni podižu sebi spomenik — ne zato što žele smrt, nego zato što žele mir.
Na prvi pogled, taj čin izgleda kao hladna priprema za kraj. No, u suštini, to je izraz potrebe za kontrolom nad vlastitim nasljeđem.
Čovjek koji sam sebi podigne nadgrobni spomenik, u stvari, poručuje: „Ne želim da drugi odlučuju kako će me se sjećati.“ On bira natpis, oblik kamena, fotografiju, simbol – sve ono što će ostati kada njega više ne bude. Na taj način, on ne uređuje smrt – već vlastitu priču o životu.
Psihološki i emocionalni motivi
Za mnoge starije ljude, posebno one koji su prošli kroz gubitke, bolesti ili osjećaj osamljenosti, priprema spomenika je način da pronađu unutrašnji mir.
To im daje osjećaj da su završili nešto važno — da su zatvorili krug. Kada znaju da je sve “sređeno”, mogu ostatak života posvetiti miru, porodici i malim radostima.
To je zapravo suočavanje sa smrću bez straha. Oni koji su spremni da planiraju svoj grob, obično su i oni koji se najmanje plaše kraja, jer su ga prihvatili kao prirodan nastavak postojanja.
S druge strane, kod nekih je prisutna i egzistencijalna potreba za trajanjem. Čovjek zna da će nestati, ali kamen ostaje. U svijetu koji sve zaboravlja brzo, spomenik postaje posljednje utočište identiteta. On govori: „Bio sam ovdje. Postojao sam. Moje ime neće nestati odmah sa mnom.“
Kulturni i porodični razlozi
U mnogim sredinama Balkana, naročito u manjim mjestima, običaj da se “za života digne spomenik” nije rijedak.
Često se objašnjava praktično: dok je čovjek živ, zna kako želi da sve izgleda i ima sredstava da to plati, pa ne želi da opterećuje djecu troškovima. Ali, u dubini, to je i gest ljubavi i odgovornosti — briga da porodica ne mora ništa da “rješava” kad njih više ne bude.
Pojedini čak na spomeniku ostave slobodan prostor za datum smrti, kao tihu poruku prolaznicima: „Još sam tu, ali sam spreman.“
U selima se često može vidjeti par spomenika sa slikama bračnog para, gdje jedan datum još uvijek nije urezan. Takvi prizori su i tužni i smirujući: prikazuju vezu koja traje i kroz iščekivanje smrti.
Duhovni aspekt: pomirenje s prolaznošću
Mnogi ljudi koji su sebi podigli spomenik govore da su se tada prvi put osjetili mirno u duši.
Jer, dok ne prihvatimo da je kraj stvaran, živimo u iluziji kontrole.
Kada se neko odluči da “pogleda smrti u oči” i čak se našali s njom natpisom poput “ovdje počiva onaj koji se trudio da što duže ne dođe ovdje”, to je svojevrsni čin duhovne slobode.
To su ljudi koji su umjesto bježanja od smrti izabrali – razgovor s njom.
U nekim slučajevima, spomenik postaje i simbol pobjede nad strahom.
Kada znaš gdje ćeš počivati, više se ne plašiš. Kada sam izabereš natpis, više ne strepiš od zaborava. To je tihi dogovor između čovjeka i njegovog kraja.
Estetika sjećanja
Ima i onih koji sebi podižu spomenik iz estetskih razloga — žele da sve izgleda lijepo, uredno, dostojanstveno. Takvi ljudi, često perfekcionisti i estete, do kraja ostaju dosljedni svojoj životnoj filozofiji: „Sve mora biti na svom mjestu.“
Za njih, spomenik nije znak smrti, već posljednje umjetničko djelo.
Neki biraju jednostavan kamen, drugi impozantan granit, treći čak dodaju simbol srca, ptice, cvijeta, knjige, violine – nečega što govori o njima.
Na taj način, oni ostavljaju estetski trag koji nadživljava njihovo tijelo.
