U današnjoj priči šumar je šetao u svom svakodnevnom obilasku kroz šumu, gdje je sreo jednu ženu koja bere gljive. Na njegovo zaprepaštenje, gljive koje je brala nisu bile za jesti već su bile otrovne. Ono što ga je još više zaprepastilo jeste njen odgovor na sve to.
–Ma ne brini se, neću ja ovo jesti. Ovo je za prodaju!
Otrovne gljive su fascinantno, ali i izuzetno opasno carstvo prirode, koje u sebi krije tanku granicu između života i smrti. Iako izgledom često podsjećaju na jestive vrste, njihova hemijska struktura sadrži toksine koji mogu izazvati ozbiljna trovanja, pa čak i smrtonosne posljedice. Svake godine, širom svijeta, na hiljade ljudi završi u bolnicama zbog nepažnje prilikom branja gljiva, a najčešće žrtve su amateri i početnici koji ne poznaju razlike među vrstama. Priroda nije stvorila otrovne gljive da bi naštetila čovjeku – njihovi toksini služe kao zaštita od predatora i mikroorganizama, ali upravo ta prirodna odbrana postala je ozbiljna prijetnja ljudskom zdravlju.
Kraljevstvo gljiva i njihova raznolikost
Gljive pripadaju posebnom carstvu živih bića – one nisu ni biljke ni životinje. Nemaju hlorofil, ne vrše fotosintezu, već se hrane razlaganjem organskih materija iz okoline. Na Zemlji postoji više od 100.000 poznatih vrsta gljiva, ali se pretpostavlja da ih ima i nekoliko miliona. Među njima, oko 2.000 vrsta smatra se jestivim, dok je oko 100 vrsta otrovno, a 20-ak izuzetno opasno po život.
Najveći problem leži u činjenici da mnoge otrovne gljive izgledaju gotovo identično jestivim vrstama. Jedna mala greška u procjeni može biti fatalna. Gljive poput zelene pupavke (Amanita phalloides), crvene muhare (Amanita muscaria) ili panterove muhare (Amanita pantherina) poznate su po svojoj smrtonosnosti, ali postoje i one manje poznate koje izazivaju teška oštećenja jetre, bubrega ili nervnog sistema.
Najopasnije otrovne gljive svijeta
1. Zelena pupavka (Amanita phalloides) – “kraljica smrti”
Zelena pupavka je bez sumnje najotrovnija gljiva na svijetu. Naizgled bezazlena, sa zelenkastim klobukom i bijelim stručkom, često se zamjenjuje sa jestivim vrstama poput lisičarke ili sunčanice. Ipak, samo pola gljive dovoljno je da usmrti odraslog čovjeka. Sadrži amatoksine i falotoksine, supstance koje razaraju jetru i bubrege. Simptomi trovanja obično se javljaju tek 6 do 12 sati nakon konzumacije, kada je šteta već napravljena: javljaju se jaki bolovi u stomaku, povraćanje, dijareja, dehidracija, a zatim nastupa period lažnog poboljšanja. Nakon toga slijedi faza zatajenja jetre, kome i smrti. Protivotrov ne postoji – jedina nada je transplantacija jetre.
2. Panterova muhara (Amanita pantherina)
Slična crvenoj muhari, ali još otrovnija. Klobuk joj je smeđe boje sa bijelim tačkicama. Sadrži toksine ibotensku kiselinu i muscimol, koji djeluju na centralni nervni sistem, izazivajući halucinacije, konvulzije, euforiju, pa čak i komu. U malim dozama može izazvati stanje slično pijanstvu, dok veće doze imaju smrtonosan ishod.
3. Crvena muhara (Amanita muscaria)
Crvena muhara je poznata po svom upečatljivom izgledu – crveni klobuk posut bijelim tačkicama. Iako je manje otrovna od zelene pupavke, može izazvati jake neurološke poremećaje, halucinacije, znojenje, sužene zenice i delirijum. U nekim kulturama je čak korištena u šamanskim obredima zbog svog halucinogenog djelovanja.
4. Bijela pupavka (Amanita verna)
Ova gljiva se pojavljuje u proljeće i po hemijskom sastavu gotovo je identična zelenoj pupavki. Posebno je opasna jer izgleda kao obična pečurka. Toksični efekat je isti – razaranje jetre i smrt u roku od nekoliko dana ako se ne reaguje odmah.
5. Lijepa pečurka (Entoloma sinuatum)
Poznata i kao otrovača, ova gljiva često se miješa sa sivkastim pečurkama i lisičarkama. Trovanje uzrokuje jaku mučninu, povraćanje i proljev, ali rijetko završava smrću. Ipak, zbog jakog gastrointestinalnog efekta, smatra se jednom od najneugodnijih otrovnih gljiva u Evropi.
6. Paukovača (Cortinarius orellanus)
Ova vrsta sadrži toksin orelanin, koji ima vrlo sporo djelovanje. Simptomi se mogu pojaviti tek 5 do 15 dana nakon konzumacije. Toksična supstanca uništava bubrege, a posljedice su često trajne. U mnogim slučajevima pacijenti završe na dijalizi.
7. Galerina marginata – “mala smrtonosna kopija”
Ova mala, smeđa gljiva često raste na trulim panjevima i izgleda bezazleno, ali sadrži iste amatoksine kao zelena pupavka. Već jedan plod može biti koban.
Kako prepoznati otrovne gljive
Prepoznavanje otrovnih gljiva izuzetno je teško jer mnoge nemaju očigledne razlike u odnosu na jestive vrste. Međutim, postoji nekoliko osnovnih pravila koja mogu pomoći:
-
Izbjegavaj gljive s bijelim listićima – Mnoge smrtonosne vrste (poput pupavki) imaju bijele listiće i bijeli sok.
-
Ne vjeruj narodnim testovima – Stavljanje srebrnog novčića, luka ili bijelog luka u lonac tokom kuhanja ne otkriva prisustvo otrova.
-
Ne konzumiraj gljive s prstenom ili “vrećicom” na dnu stručka – To su često karakteristike pupavki.
-
Ne jedi gljive koje ne poznaješ 100% – Čak i mala sumnja treba značiti odustajanje.
-
Upoznaj lokalne otrovne vrste – U svakom regionu postoje različite otrovne gljive; u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj najčešće su Amanita phalloides i Amanita pantherina.
Simptomi trovanja gljivama
Simptomi trovanja variraju u zavisnosti od vrste toksina, količine i zdravstvenog stanja osobe. Najčešći simptomi uključuju:
-
mučninu i povraćanje
-
jake bolove u stomaku
-
dijareju i dehidraciju
-
znojenje i vrtoglavicu
-
halucinacije, zbunjenost, konvulzije
-
žuticu (zbog oštećenja jetre)
-
smanjenje mokrenja (zatajenje bubrega)
-
gubitak svijesti, komu i smrt
Trovanja se dijele u tri glavne grupe:
-
Brza trovanja – simptomi se javljaju unutar 2 sata (najčešće neurotoksični efekti).
-
Odgođena trovanja – simptomi nakon 6–12 sati (najčešće oštećenje jetre i bubrega).
-
Hronična trovanja – ponavljana konzumacija manjih količina može dovesti do trajnih oštećenja organa.
Prva pomoć kod trovanja gljivama
Ako postoji i najmanja sumnja na trovanje gljivama, potrebno je:
-
Odmah potražiti medicinsku pomoć.
-
Ne izazivati povraćanje na svoju ruku.
-
Sačuvati ostatke gljiva koje su konzumirane – pomoći će toksikološkoj analizi.
-
Ne čekati pojavu simptoma. Kod nekih gljiva, kada se simptomi pojave, već može biti prekasno.
Liječenje se obično zasniva na ispiranju želuca, primjeni aktivnog uglja, infuzijama, detoksikaciji jetre i, u teškim slučajevima, transplantaciji.
Zašto su otrovne gljive i dalje predmet fascinacije
Iako su opasne, otrovne gljive imaju i naučnu vrijednost. Njihovi toksini koriste se u medicinskim istraživanjima za razvoj lijekova, posebno onih koji djeluju na ćelijski metabolizam. Neke supstance iz gljiva pokazuju potencijal u borbi protiv tumora i bakterijskih infekcija. Istovremeno, gljive imaju ogromnu ulogu u prirodi – razgrađuju organske materije i omogućavaju kruženje hranljivih elemenata u ekosistemu.
Mitovi i zablude o otrovnim gljivama
Postoji niz pogrešnih vjerovanja koja se prenose s koljena na koljeno, a koja su uzrokovala mnoge tragedije:
-
“Ako životinje jedu gljivu, i za čovjeka je bezopasna.” – Pogrešno. Životinje imaju drugačiji metabolizam i često mogu jesti ono što je za čovjeka smrtonosno.
-
“Otrovne gljive imaju neprijatan miris.” – Neke smrtonosne gljive mirišu prijatno, čak na voće ili orahe.
-
“Kuhanje uništava otrov.” – Većina gljivičnih toksina otporna je na visoke temperature.
-
“Ako srebro pocrni, gljiva je otrovna.” – Nema naučne osnove. Toksini ne reaguju sa metalima.
Otrovne gljive su podsjetnik koliko priroda može biti i prelijepa i smrtonosna u isto vrijeme. Njihova raznolikost, tajanstvenost i opasnost izazivaju poštovanje. Ljudi koji se bave branje gljiva moraju imati znanje, strpljenje i oprez. Jedna pogrešna procjena može imati tragične posljedice. Uvijek je bolje gljivu ostaviti nego riskirati život.
Branje gljiva može biti divan hobi, ali podrazumijeva i veliku odgovornost. Kada je riječ o otrovnim gljivama, vrijedi jednostavno pravilo: Ako nisi siguran – ne diraj!
