Danas nas je dočekala još jedna teška vijest. Sin našeg jako voljenog i poznatog kantautora preminuo je u 53. godini. Ovaj domaći muzičar preminuo je u Zagrebu a mjesto i datum sahrane će biti naknadno objavljeno.
Jutros je domaću muzičku scenu potresla tužna vijest – u Zagrebu je preminuo Matija D., vrhunski pijanista i jedan od najistaknutijih džez izvođača koje je Hrvatska ikada imala. Imao je 53 godine.
Rođen u porodici u kojoj je muzika bila život, Matija je naslijedio umjetnički duh svojih slavnih roditelja – oca, legendarnog kantautora, i majke, dive sa scene. Još kao dijete pokazivao je izvanredan sluh i osjećaj za improvizaciju, a ljubav prema džezu ga je odvela sve do Graca, gdje je 1997. godine završio prestižne studije džez klavira pod mentorstvom Haralda Neuwirtha.
Tokom karijere, Matija je ostavio dubok trag na regionalnoj sceni, ostavivši iza sebe bogat opus, brojne saradnje i nastupe koji su publiku širom Evrope ostavljali bez daha. Njegova muzika, istovremeno nježna i snažna, ostaje kao vječni podsjetnik na jednog od rijetkih umjetnika koji su znali kako emociju pretočiti u zvuk.
Još od sredine devedesetih, Matija D. je bio neizostavno ime na regionalnoj džez sceni. Već 1994. godine postao je stalni član Boilers Kvarteta, a nedugo zatim zakoračio je u autorski izražaj osnivši vlastiti trio s kojim je istraživao sve dublje slojeve savremenog džeza.
Njegov talenat i muzička širina doveli su ga do saradnji s brojnim istaknutim imenima svjetskog i domaćeg džeza – od Boška Petrovića i Tamare Obrovac, preko američkih velikana poput Bastera Williamsa, Larrija Grenidžera, Jeffa Ballarda i Antonija Sancheza, pa sve do muzičara iz drugih žanrova s hrvatske scene. Bio je most između različitih muzičkih svjetova, sposoban da se jednako izražajno kreće i kroz improvizaciju i kroz pažljivo komponovane forme.
Koncertne pozornice širom Evrope, ali i Brazila te Sjedinjenih Država, bile su mu drugi dom. Njegovo umijeće prepoznato je i na svjetskom nivou – 2002. godine ušao je u finale prestižnog takmičenja džez pijanista u Montreuxu.
Njegova diskografija otkriva raznovrsnog autora: od originalnih djela na albumima poput Octopussy (1998), Solo/Part 1 (2000), Sentiana (2012), Ligherian Rhapsody (2015) i Dedicated (2017), do majstorskih obrada tuđih kompozicija, među kojima se ističu posvete Giboniju (Tempera, 2004), Dori Pejačević (Kontesa, 2010) i vlastitom ocu (Matija svira Arsena, 2015). Komponovao je i za televizijske emisije, kao i pozorišne predstave, pokazujući širinu svog izraza i u drugim umjetničkim sferama.
Za svoj rad nagrađivan je brojnim priznanjima, uključujući nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najboljeg džez kompozitora, kao i više Porina i Status nagrada za najbolja džez ostvarenja i instrumentalne izvedbe.
Njegov otac, Arsen Dedić – neponovljivi pjesnik, kantautor i kulturni simbol jedne ere – preminuo je 2015. godine. Matija je svojim djelovanjem dostojno nosio muzičko nasljeđe, istovremeno stvarajući vlastiti, autentični put kroz svijet džeza.
Arsen Dedić – pjesnik u muzičkom ruhu, kroničar emocija i savjesti jednog vremena
U povijesti jugoslovenske i hrvatske muzičke scene, rijetki su pojedinci koji su uspjeli objediniti toliko različitih talenata i uloga u jednoj osobi kao što je to učinio Arsen Dedić. Njegovo ime ne stoji samo kao oznaka kantautora ili kompozitora, nego kao simbol jedne epohe – epohe u kojoj su riječi imale težinu, muzika smisao, a tuga bila neodvojiva od ljepote.
Rođen 28. jula 1938. godine u Šibeniku, u porodici skromnih mogućnosti, Arsen je od najranijih dana pokazivao izniman osjećaj za umjetnost. Njegov otac Jovan bio je zidar i pasionirani muzičar amater, dok je majka Veronika radila kao domaćica. Upravo iz tog sinergijskog spoja radničkog duha i latentne umjetničke senzibilnosti rođena je Arsenova neodoljiva potreba da se izrazi – najprije riječima, a potom tonovima.
Početak u sjeni klasike
Nakon završenog školovanja u Šibeniku, Dedić odlazi u Zagreb gdje najprije upisuje Pravni fakultet, ali brzo shvaća da paragrafi nisu njegova sudbina. Prelazi na Muzičku akademiju i upisuje flautu, instrument koji će kasnije postati njegov saputnik, ali ne i središte karijere. Tokom studija već piše poeziju, objavljuje u časopisima, a zatim se okreće pisanju šansona i kantautorstvu – tada još rijetkom pojmu u ovim krajevima.
Već sredinom šezdesetih godina, Arsen postaje prepoznatljivo ime na festivalskoj sceni, ali ne kao puki zabavljač. Njegove pjesme poput Kuća pored mora, Moderato cantabile, O, mladosti i Sve što znaš o meni unose do tada neviđenu dozu poetičnosti, melankolije i sofisticiranosti u muzički prostor tadašnje Jugoslavije. Dok su drugi pjevali o ljubavi u svijetlim, gotovo filmskim tonovima, Arsen je unio stvarnost, sjetu i ironiju. On nije obećavao vječne ljubavi – on ih je plakao.
Arsen kao pjesnik, autor i hroničar stvarnosti
Njegove pjesme nisu bile puke ljubavne crtice. U njegovim stihovima odzvanjala je tjeskoba urbanog čovjeka, osjećaj stranosti u vlastitom vremenu, ironija prema društvenim normama i neprestana težnja ka istini, ma koliko ona bila gorka. U pjesmi Pamtim samo sretne dane, koju je otpjevala njegova supruga Gabi Novak, sažeta je cijela filozofija Arsenove poetike: elegancija tuge. Sve što nije bilo dostojno sjećanja – izbrisano je. I to ne poricanjem, već razumijevanjem.
Osim što je stvarao za sebe, Arsen je neumorno pisao za druge: Olivera Dragojevića, Terezu Kesoviju, Gabi Novak, Zdravka Čolića, Josipu Lisac, a njegov tekstualni pečat nalazio se i u filmovima, kazalištu, na radiju i televiziji. Bio je cijenjen i kao pisac scenarija, prevodilac, autor poezije i eseja. Njegova svestranost nije bila samo pitanje talenta, već izraz dubokog unutrašnjeg nemira koji ga je tjerao da stvara u svakom formatu.
Filmska muzika i saradnje
U svijetu filmske muzike, Arsen je ostavio snažan trag. Njegove partiture za filmove poput Glembajevi, U registraturi, Kiklop, Vukovar – jedna priča, Pont Neuf, Čaruga, Kako je počeo rat na mom otoku i mnoge druge, obilježile su jedno razdoblje kinematografije. Njegova muzika nikada nije bila ilustracija – ona je bila ravnopravni element u priči, često važnija od slike.
Svojim kompozitorskim radom, Dedić je zaradio ogroman respekt i od filmskih stvaratelja, ali i od muzičke kritike. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, uključujući i najviše nagrade za filmsku muziku u Hrvatskoj i nekadašnjoj Jugoslaviji. Čak i kad nije bio u fokusu javnosti, njegovo prisustvo se osjećalo – kroz tonove, riječi, atmosferu koju je znao stvoriti poput rijetko koga.
Porodični krug i privatni mir
Arsenov privatni život uvijek je bio prožet umjetnošću. Njegova supruga Gabi Novak bila je i ostala jedna od najcjenjenijih pjevačica jugoslovenske i hrvatske scene, dok je njihov sin Matija Dedić izrastao u jednog od najboljih džez pijanista regije. Njihov dom bio je dom stvaralaštva, ali i dom u kojem se vodila tiha borba s Arsenovim narušenim zdravljem, osobenim karakterom i težnjom ka savršenstvu.
Bio je poznat po britkom jeziku, često bez dlake na jeziku, ironičan i samokritičan. Njegova vječna borba s bolešću – naročito u kasnijim godinama kada su ga pratile teške dijagnoze i operacije – nije ga spriječila da i dalje stvara. Njegovi posljednji koncerti bili su svjedočanstvo snage volje, čak i kada je tijelo odavno reklo “dosta”.
Posljednji dani i odlazak
Arsen Dedić preminuo je 17. avgusta 2015. godine u 78. godini života, nakon duge i teške bolesti. Njegova smrt izazvala je val tuge u cijelom regionu. Vijest je odjeknula kao da je otišao posljednji istinski bard jedne epohe. Njegov sprovod na Mirogoju bio je dostojanstven, tih, bez spektakla – upravo onako kako bi i sam želio.
Iza sebe je ostavio stotine pjesama, desetine knjiga, filmsku muziku, stihove koji se i danas citiraju, ali najviše od svega – ostavio je duhovnu i kulturnu vertikalu koja podsjeća da umjetnost ne mora služiti publici, već istini.
Naslijeđe
Arsen Dedić ostaje zapamćen kao pjesnik među muzičarima i muzičar među pjesnicima. Njegovo djelo premošćuje podjele žanrova, vremena i generacija. Njegove pjesme i danas odzvanjaju u koncertnim dvoranama, školskim udžbenicima, na pozornicama i u tišini soba gdje ih slušaju oni koji znaju – da nježnost nije slabost, da ironija nije cinizam, i da umjetnost može biti tihi glas savjesti jednog naroda.
On je bio više od autora. Bio je svjedok vremena. I njegovo pero je, paradoksalno, ostavilo najdublji trag ne tintom – već muzikom.
