Jedan čitatelj iz Splita poslao nam je ovu fotografiju koja se veoma brzo širi internetom. Riječ je o fotografiji koja prikazuje stambenu zgradu. Na prvi pogled obična stambena zgrada, iz perioda komunizma, ništa novo. Ovakvu zgradu možete vidjeti bukvalno bilo gdje na prostoru bivše Jugoslavije. Ali jedan detalj je zaintrigirao javnost.
U jednoj od stambenih zgrada u Vukovarskoj ulici u Splitu, neočekivani arhitektonski detalj postao je prava internet senzacija. Na prvi pogled, to je tek običan balkon, ali pogled bliže otkriva nešto sasvim drugačije – umjesto klasične ograde ili zida, prostor ograđuju svega dvije tanke metalne šipke koje više podsjećaju na dekorativni dodatak nego na zaštitnu barijeru. Ova nesvakidašnja odluka izazvala je pravo digitalno ludilo. Fotografija “prozračnog” balkona brzinom munje proširila se društvenim mrežama, pretvarajući ga u viralni hit. Korisnici su se takmičili ko će smisliti duhovitiji meme ili domišljatiju pošalicu, a balkon je ubrzo stekao gotovo mitski status – kao da nije dio stvarnog svijeta, već neka apstraktna šala arhitekta.
Internet je eksplodirao od komentara nakon što je fotografija neobičnog balkona iz Splita počela kružiti mrežama. Dok su jedni iskoristili priliku za humor i šale, drugi su otvorili ozbiljne rasprave o potencijalnim propustima u sigurnosti i građevinskim standardima. Posebno se istakao jedan ironičan komentar koji je postao gotovo legendaran: „Kad Slaveni požele panoramski pogled.“ Iako naizgled riječ o arhitektonskom propustu, mnogi su u ovoj slici prepoznali tipičan dalmatinski duh – sposobnost da se i u najneobičnijim situacijama pronađe povod za smijeh. Neki su spekulisali da je riječ o grešci, dok su drugi tvrdili da možda upravo tu leži genijalnost – u nesvakidašnjem pristupu koji ruši pravila klasične urbane estetike.
Ispod površine ove neobične balkonske priče krije se i mnogo složenija istina. Vlasnik stana, Edo, objasnio je da neobičan izgled balkona nije plod nemara ili površnosti, već posljedica zapetljanog toka gradnje. Naime, početni nacrt predviđao je zgradu sa šest spratova, ali usred izgradnje donijeta je odluka da se doda još dva. Taj dodatak je unio pometnju u postojeće planove i ostavio određene dijelove, poput balkonskog zida, nedovršenima. Umjesto klasične sigurnosne barijere, ostale su samo metalne šipke koje su kasnije izazvale čuđenje i smijeh širom interneta. Ova situacija otkriva koliko su građevinski projekti podložni promjenama i kako jedna izmjena u hodu može stvoriti detalj koji će obići svijet.
Naizgled nesvakidašnji balkon bez završene ograde zapravo je posljedica kasnijeg proširenja zgrade, a ne hir stanara koji je želio bolji pogled. Vlasnik stana, Edo, bio je iskreno zatečen kad je saznao da je upravo njegova terasa postala viralni hit na društvenim mrežama. Nije pratio reakcije, niti je očekivao toliku pažnju javnosti, ali je sve prihvatio s tipičnom dalmatinskom ležernošću – uz osmijeh i dozu šarma. “Vidim sebe kako sjedim tamo s ekipom, pijem kafu, uživam u pogledu i spreman sam saslušati svaku šalu na račun mog ‘prozračnog’ balkona”, kazao je Edo, dodajući da mu je zapravo zabavno što je jedan komad betona – ili bolje rečeno, njegov izostanak – postao tema dana.
Naslijeđe betona: Dug i detaljan pogled na komunističku arhitekturu bivše Jugoslavije
Komunistička arhitektura u bivšoj Jugoslaviji bila je mnogo više od pukog niza sivih zgrada koje i danas paraju nebo u brojnim balkanskim gradovima. Ona je bila ideološki projekat, politički alat, izraz društvenih težnji, estetski eksperiment i, na kraju, neraskidiv dio urbanog identiteta prostora koji je kroz decenije oblikovala. Bila je odraz vremena u kojem je stasala – poslijeratnog entuzijazma, izgradnje socijalističkog društva, industrijskog rasta, kolektivnog duha i pokušaja modernizacije kroz vizuru jednakosti.
Povijesni kontekst: iz pepela rata ka modernizmu
Nakon Drugog svjetskog rata, novoformirana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija našla se pred ogromnim izazovom obnove zemlje. Mnogi gradovi, poput Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i Niša, bili su teško oštećeni. U isto vrijeme, stasala je nova politička elita sa zadatkom da izgradi državu na temeljima jednakosti, bratstva i socijalističkog optimizma.
Arhitektura je dobila zadatak da te ideale pretoči u fizički prostor. Nisu se gradile samo zgrade – gradili su se novi načini života. Kvartovi su oblikovani tako da promovišu kolektivizam, praktičnost i socijalnu pravdu. U početku se naslanjalo na sovjetski stil – tzv. socrealizam – s monumentalnim formama, simbolima radničke klase i naglašenom simetrijom. Međutim, vrlo brzo, s Titovim raskidom sa Staljinom 1948. godine, Jugoslavija je krenula svojim putem, koji se ogledao i u arhitekturi.
Od socrealizma do brutalizma: Jugoslavenski modernizam
Nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom, došlo je do potpunog zaokreta u umjetničkom i arhitektonskom izrazu. Jugoslavija se okrenula Zapadu, modernizmu i funkcionalizmu. Počeo je uspon onoga što će kasnije biti prepoznato kao jugoslavenski brutalizam, specifična varijacija modernističke arhitekture koja je obilježila čitave generacije.
Brutalizam – nazvan po francuskom izrazu béton brut (sirovi beton) – favorizovao je velike betonske površine, geometrijske oblike, funkcionalnost i strogu racionalnost. Bio je jeftin, masovan i lako primjenjiv u sistemima planske izgradnje. Ali, jugoslavenski brutalizam otišao je korak dalje – u njemu se ogledao duh eksperimenta i slobode, iako pod kapom jednopartijskog sistema. Arhitekti su imali relativnu autonomiju da oblikuju prostore po svojoj viziji, bez tolikog pritiska tržišta.
Neki od najpoznatijih predstavnika ovog pravca bili su Bogdan Bogdanović, Vjenceslav Richter, Edvard Ravnikar, Ivan Štraus, Branko Žeželj i mnogi drugi koji su ostavili neizbrisiv trag u prostoru.
Stambene zgrade: funkcionalnost nad estetikom
Masovna stambena izgradnja bila je stub socijalističkog urbanizma. U gradovima širom Jugoslavije nicala su ogromna naselja – blokovi – poput Novi Beograd, Novi Zagreb, Dobrinja u Sarajevu, Novi Sad Detelinara, Split 3, Podgorica Blok V i mnogih drugih.
Cilj je bio jasan – osigurati domove za radničku klasu, doseljenike iz sela i sve one koji su doprinosili izgradnji socijalističkog društva. Arhitektura je bila racionalna, bez ukrasa, ali osmišljena tako da zadovolji sve osnovne potrebe: stan, osnovna škola, vrtić, dom zdravlja, samoposluga – sve na pješačkoj udaljenosti.
Zgrade su često bile identične, unificirane, ali iza monotonije ležala je ideja da svi građani imaju jednaka prava i pristup sadržajima, bez obzira na porijeklo i primanja. Fasade su bile sive, bez kiča, a u stanovima su dominirali funkcionalni elementi poput parketa, centralnog grijanja i jednostavnog namještaja iz “Drvne industrije”.
Javni objekti: spomenici snazi kolektiva
Pored stambenih blokova, posebno mjesto u arhitekturi Jugoslavije zauzimaju javne zgrade. Kulturni centri, robne kuće, pošte, općine, sportske dvorane, stadioni, univerziteti i domovi kulture – svi su imali važnu ulogu u društvu. To su bili prostori okupljanja, obrazovanja i kolektivnog identiteta.
Posebno upečatljivi primjeri uključuju:
-
Robna kuća Sarajka u Sarajevu – simbol modernog potrošačkog društva.
-
Mamutica u Zagrebu – jedan od najvećih stambenih blokova u Evropi.
-
Spomen-dom Sutjeska – monumentalni kompleks u čast partizanske borbe.
-
RTV domovi, studentski domovi, Narodni univerziteti – svi osmišljeni da integrišu ideju cjeloživotnog učenja, kulture i javne sfere.
Ovi objekti nisu služili samo funkciji – oni su oblikovali identitet naroda, usađivali ideju napretka i činili svakodnevicu dijelom velikog kolektivnog narativa.
Spomenici: betonski svjedoci epohe
Jedan od najupečatljivijih aspekata komunističke arhitekture u Jugoslaviji bili su spomenici narodnooslobodilačkoj borbi – ogromne, apstraktne betonske forme koje su krasile brda, doline i gradske parkove.
Za razliku od klasičnih kipova, spomenici poput onih u Jasenovcu (Bogdanović), Kozari, Tjentištu, Nišu, Kadinjači, Podgariću, Petrovcu na Mlavi – nisu slavili individualne ličnosti, već su veličali narod, otpor, žrtvu i slobodu.
Bili su izrađeni u modernističkom, često futurističkom stilu, prepunom simbolike, apstrakcije i monumentalnosti. Iako su danas mnogi zapušteni, zaboravljeni ili uništeni, i dalje predstavljaju fascinantne primjere umjetnosti u službi ideologije.
Arhitektura svakodnevice i jugonostalgija
Danas, kada prošetate kroz Novi Beograd, naselja u Splitu ili Titogradu, i dalje se osjeća duh jedne epohe – u pravilnim nizovima prozora, zajedničkim dvorištima, oglasnim pločama, fasadama koje vape za obnovom. Iako se često doživljavaju kao “ružne” ili “depresivne”, ove zgrade i dalje čuvaju memoriju jedne epohe.
Za mnoge, to nije bila samo arhitektura – to je bio dom, školsko dvorište, prva simpatija, čekanje u redu za mleko, društvene igre ispred zgrade. I upravo zato se danas u nekim dijelovima bivše Jugoslavije rađa i određena doza jugonostalgije, koja komunističku arhitekturu vidi kao svjedočanstvo vremena kada su ideali jednakosti i zajedništva, makar i utopijski, još bili živi.
