Grupa Bijelo Dugme je jedna od najpopularnijih ikada na prostorima bivše Juoslavije a njen frontmen, Alen Islamović je ostao upečatljiv zbog svojih impozantnih vokalnih sposobnosti i karakteristične boje glasa. Mnogi su ga slušali, kako stari, tako i mladi a sigurno niste znali da se on zapravo zove drugačije.
U planinskom kraju Bosne, daleko od svjetla velikih gradova, 1957. godine rodio se dječak u Sokocu. Ime mu je bilo Alija, ali život je za njega imao planove koji će to ime zamijeniti jednim drugim – jednim što će odzvanjati pozornicama širom bivše Jugoslavije. Već u djetinjstvu, umjesto za loptom ili knjigama, srce mu je kucalo u ritmu nota i melodija. Muzika je bila njegova sigurna luka, njegov bijeg, njegov put.
Godinama kasnije, pod umjetničkim imenom koje je kasnije postalo njegovo drugo ja – Alen – taj dječak će izrasti u jednog od najprepoznatljivijih glasova balkanske rock scene. Njegov vokal, sirov i snažan, poput vjetra sa planinskih visova, postao je sinonim za autentičnost, za emociju, za snagu.
Ali iza tog poznatog imena i glasa krila se tiha, neispričana porodična priča – ona o korijenima koji vode prema jugoistoku, u srce Sandžaka. Njegov otac mu je, u prolazu, znao spomenuti da su njegovi preci iz tih krajeva, da im se loza proteže sve do Novog Pazara. Međutim, ni otac nije znao mnogo – niti o imenima, niti o porodičnim granama koje su se vremenom izgubile. Iako nikada nije kročio u tu potragu, Alen je često sa toplinom u glasu govorio o tom dijelu svijeta – kao da je i bez dokaza osjećao da mu duša pripada i tamo.
U razgovorima je znao reći da poznaje ljude iz Pazara, da tamo postoje porodice koje dijele njegovo prezime. Ali on nije želio da traga po arhivama ni da kopa po prošlosti – osjećaj pripadnosti mu je bio dovoljan, ma kako nejasni tragovi bili.
Zanimljivo je da je malo ko znao da je “Alen” zapravo bio samo ime koje su izabrali drugi, u trenutku kada je muzika postajala ozbiljna karijera. U vrijeme kada su “Divlje jagode” počele grabiti ka vrhu, diskografska kuća je imala konkretne savjete – da se odrekne imena Alija i prihvati nešto što će se lakše pamtiti, što će biti privlačnije široj publici. U to vrijeme, takve odluke su se donosile bez puno prostora za lične dileme. Umjetnost je tražila prilagodbu. I on je pristao.
Iako mu u početku nije bilo svejedno, Alen je uskoro vidio kako to ime, to “novo ja”, postaje simbol njegove karijere. Ljudi su ga slavili, koncerti su bili puni, glas mu je tresao radio stanice i stajao rame uz rame sa najvećima. I niko više nije postavljao pitanje – kako se on zapravo zove.
Danas, kada mu ime izgovoriš, ono nosi težinu decenija, pjesama, emocija i publike. Ali iza tog imena stoji tiha priča o skromnom dječaku iz Sokoca, o izgubljenim granama porodičnog stabla i o jednom glasu koji nikad nije prestao pripadati Balkanu – i njegovoj istini, ma kako duboko bila zakopana.
Dugi niz godina, detalj o njegovom imenu ostao je skriven poput tihe tajne zakopane među stihovima i refrenima. Alen Islamović, iako prisutan na sceni decenijama, nikada nije smatrao da javnosti duguje objašnjenje o svom pravom imenu. Nije to bio ni stid, ni sram – već jednostavna odluka da neka poglavlja ostanu zatvorena. Sve do trenutka kada je, godinama kasnije, odlučio da zaviri u prošlost i podeli sa publikom ono što je ranije zadržavao za sebe.
Bilo je to tek 2017. kada je, u jednom intervjuu, otvoreno progovorio o razlozima koji su ga naveli da prihvati umetničko ime. Bez dramatizacije i bez tajni, priznao je da je u to vreme bilo potpuno uobičajeno da se muzičari “prekrste” – ne zbog toga što beže od svog identiteta, već zato što tržište ima svoja pravila. Ponekad jedno novo ime može da otvori vrata, da olakša put ka ušima publike i da zvuči svježije, globalnije, univerzalnije. I on je, poput mnogih poznatih lica iz svetskog šoubiznisa, prihvatio tu promenu kao kartu ka većem odjeku.
Ali ono što je fascinantno jeste činjenica da takva odluka, koja se tada činila kao sitan potez menadžmenta, danas čini dio muzičke istorije Balkana. Iza imena “Alen” stajao je čovjek koji nikada nije zaboravio ko je bio – ni Alija, ni dijete iz Sokoca, ni sin sa dubokim korijenima u Sandžaku.
Uprkos svemu što je prilagodio, jedan element je ostao nepromjenjiv: njegov glas. Taj prepoznatljivi vokal, moćan i emotivan, ostavio je neizbrisiv trag u svijesti generacija. Njegove pjesme su postale himne mladosti, tuge, ljubavi i slobode. Iako su mu rekli da će novo ime pomoći – na kraju je najviše govorilo ono što je izlazilo iz njegovih grudi.
U tom svjetlu, priča o njegovom imenu nije samo trivijalna epizoda iz prošlosti, već podsjetnik da u životu često male, gotovo neprimjetne odluke mogu oblikovati cijelu sudbinu. A najvažnija poruka koju nosi jeste ona da nije važno kako se zoveš – važno je šta ostavljaš za sobom. Alen Islamović nije postao legenda zbog svog imena, već zbog toga što je svaki ton koji je otpjevao bio istina.
BIJELO DUGME – BUKA KOJA JE PROMIJENILA MUZIČKU ISTORIJU BALKANA
U zemlji rastrzanoj između Istoka i Zapada, gdje su rok, tamburica, harmonika i revolucija šetali ruku pod ruku, rodio se bend koji će postati ne samo muzička institucija, već i ogledalo jedne epohe – Bijelo Dugme. Nastalo u vremenu kada je Jugoslavija tražila svoj identitet, ova sarajevska grupa nije samo svirala muziku – ona je bila pokret, stil života, kulturni zemljotres koji je obrisao granice između „domaćeg“ i „stranog“, „seoskog“ i „gradskog“, „zabavnog“ i „ozbiljnog“.
POČECI – OD JUTRA DO DUGMETA
Sve je počelo početkom sedamdesetih godina, kada je Goran Bregović, muzički zanesenjak iz Sarajeva, osnovao bend Jutro. Iako se isprva tražio, pokušavao različite postave i stilove, Bregović je znao šta želi – kombinaciju rokenrola sa zvucima narodne muzike, gitaru koja pjeva kao frula i frulu koja reže kao distorzirani „riff“.
Kada je 1974. došlo do promjene imena u Bijelo Dugme, nitko nije mogao slutiti da će to ime uskoro gorjeti na svakoj fasadi, da će stotine hiljada fanova puniti stadione, da će postati brend, mit i politički simbol.
PRVI ALBUMI – EKSPLOZIJA POPULARNOSTI
Album „Kad bi’ bio bijelo dugme“ (1974) bio je šamar tadašnjoj muzičkoj sceni. Dok su drugi bendovi oponašali Beatlese, Bijelo Dugme je stvorilo jugoslovenski identitet u muzici. S pjesmama poput „Ne spavaj mala moja“, „Selma“ i „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“, bend je ujedinio sve – od radničke klase do intelektualaca, od tinejdžerki do profesora marksizma. Bio je to prvi put da je narodna muzika „ušla“ u rokenrol – i obrnuto.
Uslijedili su albumi:
-
„Šta bi dao da si na mom mjestu“ (1975)
-
„Eto! Baš hoću!“ (1976)
-
„Bitanga i princeza“ (1979)
– svi su oni donijeli himne jedne generacije. Kombinacija električne gitare, narodnih instrumenata i poetskih tekstova činila je formulu uspjeha koju nitko nije mogao kopirati.
ZABRANE, SKANDALI I POLITIČKI UDARCI
Bijelo Dugme nikada nije bilo samo muzika. Njihovi nastupi, ponašanje i stil često su izazivali kontroverze. Bregovićeva izjava da bi radije bio „ciganska zvezda nego prosječni evropski roker“ izazvala je buru. Pjesme su im bile zabranjivane, optuživani su da kvare omladinu, da vulgarizuju narodnu muziku, da vrijeđaju moral. A to je samo dodatno hranilo njihovu popularnost.
Tinejdžeri su ih obožavali, roditelji prezirali, a vlast – promatrala s neodobravanjem. U periodu kada su rok koncerti znali biti „politički rizični skupovi“, Dugme je punilo arene i stadione sa preko 100.000 ljudi. Bili su više od benda – bili su fenomen.
PJEVAČKE PROMJENE I MUZIKALNA EVOLUCIJA
U karijeri Dugmeta smjenjivali su se i vokali. Željko Bebek, prvi frontmen, ostavio je neizbrisiv trag sa svojim jedinstvenim glasom i šarmom. Njegov odlazak 1984. godine označio je kraj jedne ere, ali i početak nove.
Na njegovo mjesto dolazi Mladen Vojičić Tifa, karizmatični ali i nestabilni pjevač. Album „Bijelo Dugme“ (poznat i kao „Kosovka djevojka“) iz 1984. izazvao je buru jer se prvi put bend otvoreno poigravao nacionalnim temama, ikonografijom i istorijskom simbolikom. Tifa je ubrzo napustio bend, a njegovo mjesto preuzima Alen Islamović, dotadašnji pjevač Divljih Jagoda.
S Islamovićem dolazi do još veće komercijalizacije. Albumi „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ (1986) i „Ćiribiribela“ (1988) donose neke od najvoljenijih pjesama, ali i prvi ozbiljan znak da se Jugoslavija raspada – i društveno, i kulturno, i emocionalno.
RASPAD I LEGENDARNO OKUPLJANJE
Sa krajem osamdesetih, kraj se nazirao i za bend. Rat, političke tenzije i raspad SFRJ simbolički su ugasili i Dugme. Bregović se povukao i krenuo u solo projekte, sarađujući s Emirom Kusturicom i stvarajući filmsku muziku koja će mu donijeti globalnu slavu.
Ali Dugme je nastavilo živjeti u pamćenju. Godine 2005. desilo se čudesno okupljanje. Koncerti u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu – sa sva tri pjevača – bili su spektakl, emotivna eksplozija i podsjetnik da je Dugme bilo, i ostalo, simbol zajedništva koje više nije postojalo.
KULTUROLOŠKI UTICAJ
Bijelo Dugme je promijenilo pravila igre. Ne samo muzički. Njihov stil odijevanja, frizure, stav prema autoritetu, način na koji su pričali o ljubavi, ratu, seksu, gradu i selu – sve je to imalo ogroman uticaj na jugoslovensku kulturu.
Njihova popularnost nije bila plod marketinga, već autentične povezanosti s publikom. Oni su bili sinovi radnika, studenti filozofskih fakulteta, raja iz kraja, ali i umjetnici sa vizijom.
KRITIKE I KONTRAVERZE
Nisu svi slavili Dugme. Neki su ih smatrali kičem, komercijalom, izdajnicima rokenrola. Elitistički krugovi su ih odbacivali kao „seljački bend“, dok su puristi zamjerali njihovo miješanje narodnog i rokerskog izraza. Ali vrijeme je pokazalo da su upravo u toj fuziji ležali njihova snaga i autentičnost.
BIJELO DUGME DANAS
Danas, više od pola vijeka od svog osnivanja, Bijelo Dugme i dalje živi. Njihove pjesme su evergrini. „Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“, „Lipe cvatu“, „Jer kad ostariš“, „Ipak poželim neko pismo“ – ne sviraju se samo iz nostalgije, već zato što govore istinu. Muziku su stvarali u vremenu kad su emocije bile sirove, a publika žedna iskrenosti.
Goran Bregović, uprkos kritikama, ostaje jedan od najuticajnijih muzičara sa Balkana. Islamović, Bebek i Tifa i dalje pjevaju te pjesme, bilo u solo koncertima ili u nostalgičnim večerima koje okupljaju one što se sjećaju.
LEGACIJA KOJA NE UMIRE
Bijelo Dugme nije bio samo bend – bio je kulturni pokret. Simbol epohe kada je rokenrol bio više od muzike – bio je stav, identitet, pobuna, utjeha. Bio je dokaz da Balkan ima svoj zvuk, svoj jezik, svoje junake.
U vremenu kad se sve mjeri lajkovima, trendovima i brzom konzumacijom sadržaja, pjesme Bijelog Dugmeta i dalje traju. Jer ono što je istinito, što dolazi iz dubine, ne zastarijeva. I kao što su jednom pjevali – „Pristao sam biću sve što hoće, e pa neću više nikad biti tuđi čovjek“ – tako ni Bijelo Dugme nikada nije bilo ničije osim – naroda.
