Živimo u periodu kada sve češće brakovi pucaju, žene više nemaju strpljenja, kao ni muškarci, dosta ljudi se razvodi i to je poražavajuća činjenica. Zašto dolazi do sve više razvoda, pozabavio se tim pitanjem otac Predrag koji se osvrnuo na muškarce i njihove greške u braku. Pročitajte više u nastavku.
U vremenu kada ljubavni odnosi sve češće pucaju pod pritiskom očekivanja, površnosti i brzine modernog života, muško-ženska dinamika postaje poput lavirinta u kojem se sve teže pronalazi izlaz. Nekadašnji ideali – uzajamno poštovanje, predanost i spremnost na žrtvu – polako blede, potisnuti trkom za statusom, novcem i trenutnim zadovoljstvima. Ljubav se sve više svodi na potrošnu robu, a brak – na ugovor koji se lako raskida kada naiđu prve teškoće.
U toj buci savremenih “pravila”, glasovi koji podsjećaju na istinsku dubinu veze, poput poruka sveštenika Predraga Popovića, djeluju gotovo kao vapaj zdravog razuma. Njegove riječi ne nude magično rješenje, ali pozivaju na povratak osnovama – iskrenosti, odgovornosti i duhovnoj povezanosti među partnerima. On ne govori samo ženama ili samo muškarcima – već svima koji žele da vole zrelo, dugoročno i sa smislom.
Kroz svoje govore i tekstove, Popović otvara vrata jednom važnom preispitivanju: Zašto toliko brakova danas propada? Koji su to nevidljivi otrovi koji polako nagrizaju temelje zajedništva? I, najvažnije – može li se taj trend preokrenuti?
Ono što on nudi nije teorija iz knjige, već sažetak iskustava iz ispovjedaonica, razgovora sa slomljenim ljudima, i vlastitih zapažanja. Njegova analiza često dolazi kao hladan tuš – ne zbog grubosti, već zbog tačnosti. Pogađa tamo gdje boli: kod muškaraca koji bježe od odgovornosti i žena koje se umaraju čekajući promjenu. Ukazuje na ego, sebičnost, prećutkivanja, emocionalnu distancu – sve ono što ne puca iznenada, već krcka u tišini, dok ne pukne.
Posebno je zanimljivo to što mnoge žene prepoznaju vlastite priče u njegovim riječima. I nije to zato što on “drži njihovu stranu”, već zato što se obraća onom dijelu žene koji najviše pati kada ljubav nestane – onom koji je davao, vjerovao i ostao neshvaćen.
Ovaj pogled na partnerske odnose nije napad ni na jednog pola. Naprotiv, to je poziv na zajedničku introspekciju – da se ponovo pogleda lice onoga koga volimo i upitamo: “Jesmo li još uvijek mi – ili smo postali samo dvoje ljudi koji dijele isti krevet, a žive različite živote?”
U vremenu kada se sve meri lajkovima, skrolovima i instant emocijama, poziv na trajnost, posvećenost i razumijevanje djeluje gotovo subverzivno. Ali možda baš zato i najviše vrijedi.
U svijetu gdje se vrednosti sve češće mjere vanjskim sjajem – markom auta, kvadraturom stana, brojem nula na računu – zaboravlja se ono što zaista čini temelj svakog dubokog i trajnog odnosa: smjer, odlučnost i unutrašnja stabilnost. Ne trebaš imati luksuzan automobil da bi žena poželjela da ti bude saputnica. Ne trebaš ni lice s naslovnice. Ako znaš ko si, gdje ideš i šta želiš da postigneš, ona će to osjetiti prije nego što izgovoriš ijednu riječ.
Kada muškarac ima svrhu, jasno definisan cilj i dosljedan karakter, on zrači nečim što ni novac ni izgled ne mogu da kupe – sigurnošću. A prava žena ne traži glamur, već oslonac. Ne traži princa sa konjem, nego partnera sa dušom. Kad ona u tebi prepozna muškarca koji zna da upravlja sopstvenim brodom, tada bez straha ulazi s tobom u isti čamac, spremna da bude tvoj kopilot. I ne zato što mora – već zato što želi.
Otac Predrag Popović upravo o tome govori. Njegove riječi nisu pamflet o staromodnim vrijednostima, već podsjetnik na istinu koju svi negdje u dubini znamo – da suština ne stanuje u garaži, već u čovjekovoj glavi i srcu.
A muško-ženski odnosi? Od pamtivijeka su izvor fascinacije, rasprava, zabune i nadanja. Ne zato što su komplikovani sami po sebi, već zato što u njima sudaraju najranjiviji dijelovi naših bića – strahovi, želje, ponosi i traume. Danas, više nego ikada, odnosi su na testu. Brakovi pucaju kao staklo na mrazu. Ljubavi se gase jer komunikacija biva svedena na poruke bez emocije, a pažnja razvučena između ekrana i svakodnevnog stresa.
Ekonomija je nestabilna, društvene norme se prevrću naglavačke, a porodica – nekad najsvetije jezgro zajedništva – sve češće postaje samo formalna institucija. U svemu tome, muškarci i žene pokušavaju da pronađu način kako da opstanu zajedno, da se vole i podrže u vremenu kada se i sami jedva nose sa sobom.
Nije čudo što je danas održati zdrav odnos ravno podvigu. No, oni koji grade vezu na međusobnom razumijevanju, poštovanju i zajedničkom rastu – neće im biti potrebni ni skupi pokloni, ni površne potvrde. Jer kad znaš kuda ideš, i kad neko poželi da ide tim putem s tobom – to je najveći dokaz ljubavi.
Priča počinje kao bajka, a završava kao poziv za buđenje. Upoznaju se – on tih, povučen, ona odlučna i samouverena. Ona vodi razgovor, bira mjesto za izlazak, odlučuje šta će jesti. On sve prepušta njoj, klimajući glavom i povlačeći se korak unazad svaki put kada je trebalo da pokaže stav. Njena inicijativa mu prija – lakše je tako, bez sukoba, bez rizika. I tako prođe vrijeme, uđu u brak, a onda se dogodi nešto što nije planirao – ona više nije zadovoljna.
Počinje da ga doživljava kao teret, a ne kao partnera. Umorna je od toga da bude kapetan broda dok on sjedi na palubi i čeka naredbu. I onda dođe trenutak kada ta ista žena, sada već supruga, dođe svešteniku i kaže: “Otac, ne mogu više. Sve je na meni. On kao da ne postoji.”
Otac Predrag Popović često čuje takve priče. I nije to ništa novo. Većina tih obrazaca ponašanja vidi se mnogo prije nego što se izgovori “da”. Ali ljudi često biraju da ignorišu ono što im se ne sviđa – iz straha, iz nade da će se nešto promijeniti, iz zaljubljenosti koja zamagli pogled.
Isto važi i za one veze u kojima devojka već vidi da njen partner ima mračnu stranu – agresiju, potrebu da dominira, da udara, da vređa. Pa ipak, ostaje uz njega. Kaže sebi: “Biće bolje”, “On je takav samo prema drugima”, “Promijeniće se kad se vjenčamo”. Ali istina je jednostavna – ono što prećutiš prije braka, vrisne u braku.
Otac Predrag upozorava na to ne da bi sudio, nego da bi ljude probudio. Ljubav nije igra uloga u kojoj jedna strana komanduje, a druga bespogovorno sluša. Pravi odnos se gradi na ravnoteži – između inicijative i oslonca, između snage i razumijevanja, između dvije osobe koje znaju i da vode, i da prate, kada je potrebno.
Kad previše toga prešutimo na početku, kasnije nam ostaje da slušamo jecaje, ne riječi. A kad se jednom navikneš da gutaš istinu, teško je ponovo progovoriti kad stvarno zaboli. Zato – gledaj pažljivo, slušaj još pažljivije, i ne ignoriši ono što ti duša šapuće, dok još nije počela da viče.
A sada ćemo se malo osvrnuti na to koje su ženske krivice zbog kojih dolazi do razvoda brakova. Pročitajte više u nastavku teksta.
ŽENSKA ODGOVORNOST U RAZVODIMA BRAKOVA: JEDNA DUBOKA I ISKRENA ANALIZA
U vremenu kada se razvod više ne doživljava kao poraz, već kao „novi početak“, važno je da se iskreno zapitamo: koje su to uloge, ponašanja i pogreške koje i žene (ne samo muškarci) često čine, a koje vode ka slomu braka? Da bismo razumjeli ovu kompleksnu temu, moramo zaroniti dublje od površinskih stereotipa. Krivica nikada nije crno-bijela – ali isto tako, nikada nije ni potpuno jednostrana.
1. ILUZIJA O „PRINCU NA BELOM KONJU“
Mnoge žene ulaze u brak s unaprijed stvorenom slikom savršenog partnera – muškarca koji će znati čitati njihove misli, ispunjavati im sve želje, nikada ih ne povrijediti, nikada ne pogriješiti. Ta projekcija nije realna. Ona dolazi iz bajki, serija, romantičnih filmova i idealizovanih priča drugih. Kad se stvarnost ne poklopi sa zamišljenim idealom, dolazi do razočaranja. Umjesto da prihvate partnera kao čovjeka sa vrlinama i manama, neke žene počinju emocionalno da se povlače, kritikuju, zamjeraju i, u konačnici – udaljavaju.
2. PREUZIMANJE ULOGE MAJKE, A NE SUPRUGE
Mnoge žene, posebno nakon rođenja djece, potpuno promijene dinamiku odnosa. Počinju da tretiraju muža kao još jedno dijete – kritikuju ga, kontrolišu, usmjeravaju, prevaspitavaju. U takvom odnosu muškarac gubi dostojanstvo i osjećaj ravnopravnog partnera. To kod muškarca često izaziva frustraciju, povlačenje, a ponekad i potrage za validacijom izvan braka. Uloga žene nije da bude majka svom mužu, već partnerka – podrška, oslonac, ali i osoba koja zna kada treba da pusti drugoga da preuzme odgovornost.
3. EMOCIONALNA ZATVORENOST I PASIVNA AGRESIJA
Mnoge žene se, umesto otvorenog razgovora o problemima, povlače u tišinu, pasivnu agresiju, sarkazam ili emocionalno kažnjavanje (ignorisanjem, odbijanjem bliskosti, hladnoćom). Ova ponašanja muškarci često ne razumiju, i doživljavaju ih kao odbacivanje. Nedostatak emocionalne povezanosti i nesposobnost da se konflikt riješi konstruktivno vodi ka tihoj eroziji odnosa.
4. OČEKIVANJE DA MUŠKARAC BUDE SVE U JEDNOM
Žena često očekuje od muškarca da bude: finansijski stub, emocionalna podrška, najbolji prijatelj, strastveni ljubavnik, aktivan otac, slušalac, zaštitnik, zabavljač, pa čak i terapeutska figura. Nerealna očekivanja ubijaju brak. Umjesto da se izgrade paralelne mreže podrške (porodica, prijateljice, stručnjaci), sve se svali na jednog čovjeka. A kada on ne može ispuniti sve te uloge – proglašava se “nedovoljnim”.
5. STAVLJANJE DJECE IZNAD BRAKA
Nakon što se djeca rode, mnoge žene potpuno emocionalno prebace fokus na njih. Muž postaje sekundaran. Intimnost nestaje, razgovori postaju tehnički, a muž sve više ima osjećaj da nije važan. Iako majčinstvo jeste ogromna obaveza, brak ne smije postati žrtva roditeljstva. Jer kada djeca odu, ostaje tišina između dvoje stranaca.
6. EKSTREMNA NEZAVISNOST I FEMINISTIČKA KLIŠE RETORIKA
Savremeno društvo promoviše ideju da je žena potpuna samo kada je „sama sebi dovoljna“. To je plemenit cilj – ali kad se pogrešno tumači, vodi do emocionalne zatvorenosti. Ako žena stalno šalje poruke „ja ne trebam nikoga“, „svi muškarci su isti“, „muškarci su slabiji pol“, tada muškarac gubi volju da se daje, da se bori, da ulaže. Ženska snaga ne isključuje partnerstvo – ona ga oplemenjuje. Ali kada se snaga koristi kao štit protiv bliskosti, ljubav se guši.
7. KRITIKOVANJE UMJESTO INSPIRISANJA
Umjesto da bude inspiracija muškarcu, žena često (nekad nesvjesno) postaje njegov sudija. Kritike o njegovim ambicijama, zaradi, fizičkom izgledu, stilu vođenja života, dovode do pada samopouzdanja. A kad muškarac izgubi osjećaj da je cijenjen, on prestaje da daje najbolje od sebe. Ljubav ne umire zbog velike drame, već zbog hiljadu sitnih uboda kritike.
8. IZGUBLJENA ŽENSKOST I ŽELJA ZA DOMINACIJOM
U želji da budu ravnopravne, neke žene počinju da se nadmeću s muškarcima. Ne više partnerstvo, već takmičenje: ko zarađuje više, ko donosi odluke, ko ima „poslednju riječ“. U tom nadmetanju nestaje nježnost, bliskost, ranjivost. Žena koja odbacuje svoju ženstvenost – nježnost, brižnost, senzualnost – ne postaje jača, već emocionalno udaljenija. Muškarac ne traži robu ni zapovjednicu, već partnerku s kojom će se osjećati kao muškarac.
9. IZGOVORI UMJESTO ODGOVORNOSTI
Često se čuje: “Nisam ja kriva, on je takav”, “Djeca su mi prioritet”, “Nemam vremena za njega”, “Zaslužujem više”. Svi ti izgovori možda nose istinu, ali iza njih se krije izbjegavanje odgovornosti. Brak nije samo pravo – to je i dužnost. I žena, isto kao i muškarac, ima odgovornost da se razvija, daje, komunicira, njeguje.
10. NAGLA TRANSFORMACIJA NAKON VENČANJA
Česta muška pritužba jeste da se njihova partnerka „promijenila“ nakon vjenčanja. Prije toga, ona je bila nasmijana, zavodljiva, puna života. Nakon vjenčanja – postaje zatvorena, umorna, nezadovoljna. Nema više šminke, haljina, dodira, pažnje. Iako se život mijenja, ne smije se zaboraviti da muškarac treba osjećaj da je i dalje poželjan, da ga žena vidi i primjećuje, da nije postao samo finansijski partner i mehanički dio porodične mašine.
