Smrt je neizbježna i sve nas to čeka na kraju našeg života. Razni ljudi imaju razne običaje kod pokopavanja i zbrinjavanja svojih umrlih a na balkanu to ima posebne tradicionalne običaje. Evo šta ne biste trebali raditi.
Smrt i Običaji Žalovanja na Balkanu: Most između Prošlosti i Sadašnjosti
Smrt je, bez sumnje, jedan od najdubljih i najsloženijih događaja u ljudskom životu. Ona nije samo fizički kraj, već i početak jednog emotivnog i duhovnog putovanja za one koji ostaju. Na Balkanu, ovaj trenutak ima duboku kulturološku i spiritualnu dimenziju koja se ogleda kroz brojne običaje i rituale.
Ovi običaji nisu statični; oni su se razvijali kroz stoljeća, prilagođavajući se promjenama u društvu i tehnologiji, ali zadržavajući srž svog značenja. Smrt, kao univerzalni ljudski fenomen, postaje tako prilika za ponovnu procjenu života, odnosa i vrednosti.
Jedan od najistaknutijih aspekata žalovanja na Balkanu jeste nošenje crnine. Ovo je običaj koji ima korijene u dubokoj prošlosti, kada je crna boja simbolizirala tugu i gubitak.
Nošenje crnine nekada je bilo strogo pravilo, posebno za žene, koje su često nosile crnu odjeću i po nekoliko godina nakon smrti bliske osobe. Danas, ovaj običaj nije toliko rigidan, ali nošenje tamne odjeće i dalje je široko prihvaćen simbol žalosti.
Kroz nošenje crnine, osoba javno iskazuje svoju tugu i na taj način dobija podršku zajednice.
Osim nošenja crnine, postoje i drugi simboli žalosti koji su se razvili na Balkanu. Na primjer, crne trake na rukavima ili crne marame koje žene nose predstavljaju tihu, ali očitu manifestaciju gubitka.
Ti simboli, iako spoljašnji, pomažu osobi da se suoči sa sopstvenim emotivnim stanjem, dok istovremeno služe kao signal drugima o njenom trenutnom stanju duha. Takvi običaji potiču zajednicu na empatiju i solidarnost, što je ključni element u procesu žalovanja.
Pored osobnih rituala, značajna je i uloga zajedničkih obreda. Na primjer, okupljanje porodice i prijatelja na dan sahrane ili parastosa nije samo čin poštovanja prema preminulom, već i prilika da se izrazi podrška onima koji tuguju.
U nekim balkanskim kulturama, parastosi se održavaju u određenim intervalima nakon smrti – na 40 dana, 6 mjeseci, godinu dana i tako dalje. Ovi obredi pružaju strukturu procesu žalovanja, omogućavajući ljudima da se postepeno suoče sa svojim gubitkom.
Mitovi i vjerovanja koji prate smrt na Balkanu također igraju važnu ulogu. Oni su često prožeti misticizmom i simbolikom koji reflektuju strah, ali i poštovanje prema nepoznatom. Primjeri takvih vjerovanja su brojni.
Na primjer, vjerovanje da ako ptica uleti u kuću, to predskazuje smrt, ili da je loš znak ako sat stane u trenutku smrti. Iako su ova vjerovanja često odbacivana kao praznovjerja, ona pružaju okvir za suočavanje s neizvjesnošću i osmisliti nešto što je inače teško razumljivo.
Iako su mnogi običaji s vremenom izgubili na svojoj društvenoj važnosti, njihova suština i dalje inspiriše ljude da traže utjehu u tradiciji. Ritualizacija smrti i žalovanja omogućava pojedincima da prenesu emocije kroz opipljive radnje i simboličke geste.
Na taj način, običaji na Balkanu ne samo da očuvaju sjećanje na preminule, već i služe kao most između prošlosti i sadašnjosti, između svijeta živih i onog mrtvih. Ovi običaji pomažu ljudima da prihvate neizbježnost smrti, dok istovremeno omogućavaju da kroz žalovanje pronađu novu snagu i mir.
U pravoslavnoj tradiciji smrt i sahrana zauzimaju posebno i sveto mjesto, jer se vjeruje da odlazak čovjeka s ovoga svijeta nije kraj, nego prelazak u vječnost. Zato običaji pokopavanja umrlih kod pravoslavaca nose duboku simboliku, prožeti su vjerom, molitvama i ritualima koji imaju za cilj da olakšaju pokojniku putovanje u onostrano, a porodici i bližnjima pruže utjehu i snagu.
Priprema pokojnika
Kada neko preminu, tijelo se u pravoslavlju pere i oblači u čistu odjeću, često u bijelo, što simbolizuje duhovnu čistotu. U mnogim krajevima postoji običaj da se pokojniku oblače nova odijela ili haljine, jer se smatra da pokojnik ide “pred Boga” te mora biti dostojanstveno obučen. Na grudima se stavlja krst ili ikona, a ruke se prekriže na prsima. Tijelo se polaže u sanduk, a kod glave se stavlja svijeća, simbol vječne svjetlosti i nade u vaskrsenje. U nekim krajevima običaj je da se pokojniku u ruku stavi mali krstić ili ikona zaštitnika, a nekada i mali komadić zemlje sa svetog mjesta.
Bdenje i opijelo
Kada je pokojnik položen u sanduk, porodica, rodbina i prijatelji se okupljaju radi bdenja, koje može trajati cijelu noć. Tokom bdenja pale se svijeće i čita se Psaltir – starozavjetna knjiga psalama, jer se vjeruje da molitva i Božja riječ pružaju mir duši. Sveštenik dolazi da obavi opijelo – posebnu molitvu za upokojenog, gdje se pjeva i moli za oprost grijeha i spokoj duše. Tokom opijela uobičajeno je da prisutni drže zapaljene svijeće, koje kasnije polažu u posudu s pijeskom ili ih gase na ulazu u groblje.
Sahrana
Sam čin pokopa uvijek se obavlja na groblju, jer je to posvećeno mjesto. Procesija kreće od kuće pokojnika ili kapele ka groblju, a na čelu ide sveštenik s krstom i tamjanicom. Tamjan simbolizuje molitvu koja se uzdiže ka nebu, a krst vodi pokojnika kao znak vjere u vaskrsenje. Tokom sahrane čitaju se molitve i pjevaju pogrebne pjesme. Kada sanduk bude spušten u grob, sveštenik prospe zemlju u obliku krsta i izgovara riječi: “Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj.” Potom prisutni bacaju po grudvu zemlje, što je simbol zajedničkog oproštaja. U nekim krajevima običaj je da se grob poliva vinom, koje simbolizuje krv Hristovu, ili posipa pšenicom, znakom vječnog života.
Pomeni i sjećanja
Pravoslavni narod vjeruje da duša nakon smrti prolazi kroz iskušenja i da joj je potrebna molitva živih. Zbog toga se održavaju pomeni – posebni trenuci molitve i sjećanja. Najvažniji su treći, deveti i četrdeseti dan nakon smrti, jer se vjeruje da duša tada prolazi kroz različite faze pred Božijim sudom. Četrdeseti dan je posebno značajan jer simbolizuje ulazak duše u vječnost. Osim ovih datuma, uobičajeno je održavati godišnji pomen, kao i obilježavanje Zadušnica – dana posvećenih svim upokojenima. Tada porodica dolazi na grob, pali svijeće, donosi hranu, vino i pogaču, koje sveštenik osvećuje i dijeli okupljenima.
Hrana i običaji
Hrana ima važno mjesto u običajima vezanim za sahrane i pomen. Najpoznatiji običaj je pripremanje žita – koljiva, od kuhane pšenice pomiješane s orasima i šećerom. Pšenica simbolizuje vaskrsenje, jer kao što zrno pada u zemlju i donosi novi život, tako i čovjek vjeruje u vječni život poslije smrti. Osim žita, pripremaju se i razne druge posne trpeze, a sve se dijeli radi spomena na pokojnika, da se učini dobro djelo u njegovo ime. U nekim krajevima običaj je i da se ostavi voda ili čaša vina na prozoru tokom prvih noći nakon smrti, vjerujući da duša pokojnika dolazi da “okrijepi” sebe.
Simbolika i vjerovanja
Kod pravoslavaca postoji duboko ukorijenjeno vjerovanje da se pokojniku mora odati dužno poštovanje, jer se time čuva i čast porodice. Ako se običaji zanemare, vjeruje se da pokojnik može “nemirno” počivati. Paljenje svijeća ima posebno značenje – to je svjetlost kojom se osvjetljava put duši kroz tamu. Također, u mnogim krajevima je običaj da se nakon povratka s groblja operu ruke i popije rakija, “za dušu pokojnika”, a sve to simbolizuje čišćenje i povratak u svakodnevni život.
Običaji pokopavanja umrlih kod pravoslavaca nisu samo formalnosti, već duboko ukorijenjeni vjerski i kulturni obrasci, koji imaju svrhu da duši olakšaju prelazak u vječnost, a porodici pruže utjehu i osjećaj da su ispunili svoju obavezu prema pokojniku. Oni spajaju vjeru, tradiciju i zajedništvo – u njima se ogleda i poštovanje prema životu i prema smrti, i nada da smrt nije kraj, već novi početak.
