Većina djece ne voli matematiku u školi. Zašto je to tako, sigurno postoji neki smislen odgovor. Danas imamo jednu anegdotu upravo na tu temu a nakon toga ćemo malo detaljnije obraditi ovu temu. Zašto baš djeca ne vole matematiku u školi, većinom?
-Hmmm pa ja mislim da je 11.
Malo koji školski predmet izaziva toliko uzdaha, kolutanja očima i rečenica poput „Nikad mi ovo neće trebati u životu“ kao matematika. Gotovo svaka generacija ima svoju malu vojsku učenika koji se boje kontrolnih zadataka, skrivaju se od tablice množenja ili se nadaju da ih nastavnik neće prozvati pred tablu. Ipak, zanimljivo je da djeca ne dolaze na svijet mrzeći matematiku. Mala djeca spontano broje igračke, porede veličine, dijele kolače na jednake dijelove i primjećuju obrasce u svakodnevnim stvarima. Problem često nastaje tek kada matematika postane školski predmet sa pravilima, ocjenama i pritiskom.
Jedan od glavnih razloga zbog kojih djeca ne vole matematiku jeste osjećaj da je ona hladna i bezlična. Dok u jeziku mogu ispričati priču, u likovnom nacrtati ono što osjećaju, a u muzici otpjevati pjesmu, matematika im često djeluje kao niz brojeva i simbola koji nemaju veze sa njihovim životom. Dijete može razumjeti zašto piše sastav o svom ljetovanju, ali teško vidi smisao u rješavanju deset zadataka sa razlomcima ako mu niko ne pokaže gdje se razlomci pojavljuju u stvarnom svijetu. Kada se izgubi osjećaj svrhe, nestaje i motivacija.
Veliki problem je i strah od greške. U mnogim školama matematika se doživljava kao predmet u kojem postoji samo jedan tačan odgovor. Ako pogriješiš, odmah dobijaš crveni znak, lošu ocjenu ili osjećaj da „nisi za matematiku“. Djeca vrlo brzo počnu povezivati matematiku sa neuspjehom. Jednom kada dijete povjeruje da je „glupo za matematiku“, svaki novi zadatak postaje dokaz te ideje. Tako nastaje začarani krug: dijete se boji, zbog straha slabije razmišlja, pravi više grešaka, a onda se još više boji.
Za razliku od nekih drugih predmeta, matematika ima i jednu posebnu osobinu: gradi se stepenicu po stepenicu. Ako dijete ne savlada sabiranje i oduzimanje, kasnije će imati problem sa množenjem. Ako ne razumije razlomke, mučit će se sa procentima i jednačinama. To je kao gradnja kuće – ako je temelj slab, svaki novi sprat postaje nestabilan. Mnogi učenici zapravo ne mrze matematiku; oni samo nose rupe u znanju koje su se godinama gomilale. Kada nastavnik krene dalje, dijete više ne zna odakle da počne i osjeća se izgubljeno.
Na dječiji odnos prema matematici snažno utiču i odrasli. Koliko puta dijete čuje rečenice poput: „Ni ja nikad nisam znao matematiku“, „Naša porodica nije za brojeve“ ili „Matematika je užasna“? Iako odrasli to često izgovaraju bez loše namjere, djeca takve poruke upijaju veoma ozbiljno. Ako mama ili tata vjeruju da je matematika nešto strašno, dijete lako zaključi da je normalno da je se plaši. Tako se negativan stav prenosi sa generacije na generaciju.
Još jedan razlog leži u načinu na koji se matematika često predaje. Učenici dobiju formulu, nekoliko primjera i domaću zadaću, ali rijetko dobiju priliku da istražuju, postavljaju pitanja ili sami otkrivaju pravila. Matematika tada izgleda kao skup naredbi koje treba zapamtiti, a ne kao zanimljiva igra logike. Djeca prirodno vole da otkrivaju svijet, ali kada se od njih traži samo da mehanički ponavljaju postupke, znatiželja se gasi.
Pritisak ocjena dodatno pogoršava situaciju. Kontrolni iz matematike za mnogu djecu nije samo provjera znanja, već test njihove vrijednosti. Neki učenici danima prije testa ne mogu spavati, osjećaju bol u stomaku ili plaču jer se boje loše ocjene. U takvom stanju mozak ne razmišlja jasno. Dijete koje kod kuće zna riješiti zadatak može na testu potpuno blokirati. Nakon nekoliko takvih iskustava matematika postaje simbol stresa, a ne učenja.
Zanimljivo je i to da djeca često ne vide „ljudsku stranu“ matematike. U udžbenicima rijetko čuju priče o tome kako su veliki matematičari griješili, sumnjali u sebe i godinama tražili rješenja. Umjesto toga, matematika djeluje kao savršeni svijet u kojem nema mjesta za nesigurnost. A djeca su upravo suprotna – ona uče kroz pokušaje, greške i igru. Kada bi češće čula da su i najveći umovi nekada bili zbunjeni, vjerovatno bi manje strahovala od vlastitih grešaka.
Tu je i pitanje tempa. U jednom razredu sjede djeca koja veoma brzo razumiju nove pojmove i djeca kojima treba više vremena. Školski sistem često nema dovoljno prostora da se prilagodi svakome. Učenik koji zaostane već nakon nekoliko časova može imati osjećaj da je „ispao iz voza“. Što više zaostaje, to mu je teže da se vrati, pa matematika postaje sve omraženija.
Ipak, nije istina da djeca mrze samu matematiku. Mnoga djeca obožavaju slagalice, lego kockice, video igre, šah, sportske statistike i razne logičke izazove. Sve su to oblici matematičkog razmišljanja. Problem je što često ne prepoznaju da se iza tih aktivnosti krije ista ona logika koju susreću u učionici. Kada se matematika poveže sa stvarnim interesima djece, ona iznenada postaje mnogo zanimljivija.
Zato je možda najtačnije reći da djeca ne vole osjećaj koji često prate časovi matematike: strah, zbunjenost, pritisak i uvjerenje da nisu dovoljno sposobna. Kada se taj osjećaj promijeni, mijenja se i odnos prema predmetu. Dijete koje dobije podršku, dovoljno vremena i priliku da razumije, a ne samo da nauči napamet, često otkrije da matematika nije neprijatelj. Ona tada prestaje biti skup hladnih brojeva i postaje ono što je oduvijek bila – način da razumijemo svijet oko sebe, od dijeljenja pizze sa prijateljima do mjerenja vremena, planiranja putovanja i rješavanja svakodnevnih problema.
Možda najveća ironija leži upravo u tome što mnoga djeca koja danas tvrde da mrze matematiku zapravo svakog dana koriste matematičko razmišljanje, a da toga nisu ni svjesna. Kada biraju koliko će vremena provesti igrajući igricu, računaju poene, dijele slatkiše ili procjenjuju koliko im treba da stignu kući, ona već razmišljaju kao mali matematičari. Problem nije u tome što djeca ne mogu voljeti matematiku. Problem je što im je često predstavljena na način koji im ne dozvoljava da otkriju koliko je ona zapravo bliska njihovom svakodnevnom životu.
