U ovoj priči imamo jednog bosanca, Muju koji je krenuo trbuhom za kruhom u bijeli svijet da vozi kamion. To nije nimalo lagan posao a dosta ljudi se odluči voziti kamion jer je dobro plaćen posao. U priči se prenosi jedna zanimljiva situacija gdje je Muju zaustavila policija te je nastala jedna humoristična scena.
–Ma je#o te migalec, gleda mgdje mi je prikolica.
Posao vozača kamiona nije samo zanimanje – to je način života, posebna filozofija svakodnevice koja se ne uklapa u klasične radne sate, kancelarijske zidove ni vikende rezervisane za odmor. To je posao u kojem se kilometri ne broje samo na brzinomjeru, već i u mislima, iskustvu, uspomenama i tišini koja prati vozača dok noć guta autoput. Vozač kamiona živi između polazne tačke i odredišta, ali zapravo stalno negdje „između“ – između kuće i puta, sna i budnosti, slobode i odgovornosti.
Dan vozača kamiona često počinje dok većina ljudi još spava. Jutarnja tama, hladan zrak na parkingu i zvuk dizel motora koji se pali postaju rutina. Nema fanfara, nema aplauza – samo obaveza. Kamion se provjerava kao što pilot provjerava avion: gume, svjetla, kočnice, prikolica, dokumenti. Jedna sitnica zaboravljena u tom trenutku može kasnije značiti sate problema. Ovdje nema mjesta za površnost – greška se ne prašta lako, jer težina kamiona i odgovornost za teret znače da se svaka odluka mjeri tonama.
Na putu, vozač je sam sa sobom. Radio je često jedini saputnik, ali i njega nekad utiša tišina. Satima se gleda ista bijela linija, ista siva traka asfalta, isti ritam točkova. To je trenutak kada misli dolaze bez poziva. Vozač razmišlja o porodici, o djeci koja rastu dok je on negdje između granica, o kući koju vidi rjeđe nego što bi želio. Ali razmišlja i o slobodi – o tome da nema šefa iznad glave, da niko ne stoji iza leđa dok radi, da ima svoj prostor, svoj volan i svoj put.
Granice su posebna priča u životu vozača kamiona. One nisu samo linije na mapi, već test strpljenja i živaca. Satima čekanja, papiri koji se pregledaju, pečati koji odlučuju hoće li se krenuti dalje ili ostati još jednu noć na parkingu. Vozač tu uči jednu važnu vještinu: smirenost. Nema smisla nervirati se – motor je ugašen, vrijeme ionako teče sporije, a jedino što možeš promijeniti je vlastiti stav.
Umor je stalni pratilac ovog posla. Nije to samo fizički umor u leđima i nogama, već i onaj tihi, mentalni, koji se skuplja danima. Vozač mora znati stati na vrijeme, jer jedna sekunda nepažnje može imati posljedice koje se ne mogu ispraviti. Spavanje u kabini, na improvizovanom krevetu, uz šum hladnjaka ili druge kamione koji dolaze i odlaze, postaje normalno. Kabina s vremenom postaje mala pokretna kuća – u njoj su slike porodice, termos s kafom, rezervna majica i osjećaj privatnosti u svijetu koji se stalno mijenja.
Ipak, ima u tom poslu nečeg što mnogi sa strane ne vide. Postoje momenti čiste ljepote: izlazak sunca iznad planina, magla koja se diže iznad dolina, gradovi koji se bude dok ti prolaziš pored njih. Vozač vidi svijet iz druge perspektive – ne kao turista, već kao tihi prolaznik koji spaja fabrike, prodavnice, ljude i države. Bez kamiona, police bi bile prazne, gradilišta stala, fabrike utihnule. Vozač je karika koju rijetko ko primijeti dok sve funkcioniše, ali bez koje se sistem raspada.
Odnos drugih prema vozačima često je nepravedno hladan. Mnogi ih vide samo kao prepreku na putu ili sporu masu na autoputu. Malo ko razmišlja da iza tog volana sjedi čovjek koji je već deset sati budan, koji nosi odgovornost za desetine tona tereta i koji samo pokušava da posao završi kako treba. Ipak, među samim vozačima postoji nepisano bratstvo. Kratki razgovori na pumpama, savjeti o ruti, upozorenja o kontrolama ili lošim dionicama – to je svijet u kojem se ljudi razumiju bez mnogo riječi.
Finansijska strana posla često je razlog zbog kojeg se mnogi odluče za ovaj život. Plata može biti dobra, naročito na dugim i međunarodnim relacijama, ali rijetko ko vidi cijenu koja se plaća. Novac dolazi uz odricanje: propuštene rođendane, praznike provedene na parkingu, porodične trenutke koje nadoknađuješ telefonskim pozivima. Vozač mora imati podršku kod kuće, jer bez razumijevanja porodice ovaj posao brzo postaje teret koji slomi i najjače.
Posao vozača kamiona traži posebnu vrstu karaktera. To je posao za ljude koji znaju biti sami, koji mogu izdržati monotoniju, koji poštuju pravila, ali i znaju improvizovati kada je potrebno. To je posao za one koji razumiju da sloboda dolazi s odgovornošću i da put nije samo asfalt, već i unutrašnje putovanje.
Na kraju dana, kada se motor ugasi i svjetla kabine zamrače, vozač ostaje sam sa osjećajem da je još jedna dionica završena. Možda nije spasio svijet, ali je odradio svoj dio – prevezao je nešto što je nekome bilo potrebno. I sutra će opet upaliti motor, jer put ne čeka. Takav je život vozača kamiona: težak, usamljen, ali na svoj način iskren i ponosan.
